Sveučilištu u Zagrebu obično se - i ne bez razloga - tepa da je Alma Mater hrvatske znanosti, kulture i političkih ideja. Tu važnost zagrebačkom je sveučilištu teško osporiti. Tijekom jednog ključnog stoljeća bio je to jedini univerzitet u Hrvatskoj. Dan-danas to je daleko najveće hrvatsko sveučilište, s više od pola hrvatskih studenata i približno tim udjelom znanstvene produkcije.
Zagrebačko sveučilište je univerzitet na kojem je diplomirao lavovski dio današnje hrvatske društvene elite. Na njemu su učili nebrojeni današnji znanstvenici, pisci, umjetnici, privrednici, političari i novinari. Diplomu tog sveučilišta imaju ljudi u rasponu od aktualnog premijera do najkontroverznijeg kazališnog režisera, i od izumitelja azitromicina do autora ovog teksta. U raznim razdobljima, na raznim su katedrama tog sveučilišta predavali ljudi poput Branka Horvata, Mirjane Gross, Ivana Supeka, Ranka Marinkovića, Savke Dapčević, Nevena Šegvića ili oskarovca Dušana Vukotića. Profesori tog univerziteta dizali su hrvatsku tehnologiju i industriju, osmišljavali urbano i prostorno planiranje, kreirali čitave gradove, patentirali lijekove, pisali kanonske romane i snimali klasične filmove.
Nažalost - posljednjih petnaestak godina donijelo nam je i drugu priču o tom sveučilištu, koja nažalost nije tako laskava. Pamtimo onaj dan kada zagrebačka Policijska uprava nije imala dovoljno temeljne policije da bi uhapsila desetine profesora i činovnika triju zagrebačkih fakulteta koji su organizirano prodavali ispite. Pamtimo uhićene šefice referada i profesore koje se lisicama privodilo u Petrinjsku. Pamtimo profesore koji su u tajnim snimanim registriranim razgovorima govorili da “oni koji nemaju para - nek’ uče”. Pamtimo revizijska izvješća hrvatskih visokoškolskih ustanova. Pamtimo strašan, usporedni svijet koji su ta izvješća otkrivala: svijet fakultetskih oligarhija koje jedni drugima bez pokrića dijele viškove i interne honorare cuclajući osiromašene porezne obveznike. Pamtimo i kreativne forme reketa poput ljetnih škola za redovne studente. Pamtimo cijele serije skandala, od institucionalnog paraliziranja Filozofskog fakulteta, do prijesno osvetničkog ukidanja jedine škole analitičke filozofije u Hrvatskoj. Pamtimo također i to da je sadašnji rektor sveučilišta Damir Boras ostao na toj funkciji samo zahvaljujući tome što je u umirovljeničkim godinama iskombinirao vlastito zapošljavanje na fakultetu u Petrinji. Veliko, važno hrvatsko sveučilište straćilo je lavovski dio svog ugleda serijom besprizornih skandala koji su se poput blatne ponjave vukli hrvatskim medijima. Od srca hrvatskog intelektualnog života zagrebačko se sveučilište pretvorilo u izvorište trajnožareće bruke.
Ipak, nikad u svojoj povijesti to sveučilište nije palo niže nego što je palo prošlog tjedna. Prošlog tjedna, naime, rektor tog sveučilišta Damir Boras to je sveučilište poprskao blatom koje ni jedan produkt kemijsko-tehnološkog fakulteta neće prebrisati. On je - naime - za svog posebnog savjetnika za kulturu imenovao čovjeka koji se zove Jakov Sedlar.
Tu činjenicu treba ponoviti da bi bila potpuno jasna. Dakle, sveučilište na kojem predaju pisci od Marinka Koščeca i Julijane Matanović do Kristiana Novaka, na kojem predaju filmski režiseri od Zrinka Ogreste do Ognjena Sviličića, na kojem predaju neki ozbiljni slikari, kipari, animatori, teatrolozi, te na kojem postoji lijepih desetak ozbiljnih eksperata za teoriju i/ili sociologiju kulture, za savjetnika je rektora za kulturu odabralo - tvorca filma “Fergismajniht”. Viđali smo dosad u Zagrebu i profesore u lisicama, i revizorske skandale, i nelegalne dekane, i proceduralne smicalice, i hapšenja po referadama. Ali - ako mene pitate - ovo je točka na kojoj su i Boras i sveučilište koje ga je izabralo pali najniže dosad.
Slučaj “eksperta za kulturu” Jakova Sedlara ima barem dva, po mom mišljenju jednako bitna, sloja. Prvi - koji je važan ljudima s lijevog i liberalnog političkog pola - jest onaj ideološki. Jakov Sedlar je, naime, negacionist i uvijeni profašistički simpatizer, čovjek koji je nemali dio svog filmskog opusa posvetio obrani takvih historiografskih tumačenja, a pritom je (nekritički ili svjesno) koristio i falsifikate. Tako je u slučaju dokumentarca “Jasenovac - istina” uhvaćen s prstima u pekmezu kad je u film uvrstio fotošopiranu stranicu poslijeratnog izdanja Vjesnika. Činjenica da zagrebačkog rektora oko kulture “savjetuje” takav tip već bi po sebi bila skandal koji bi pobudio razumljivo uzrujavanje.
No postoji oko Sedlara i drugi sloj priče koji je - bar meni - još strašniji od neverending story o partizanima i ustašama. Jer, Sedlar je - naime - naprosto antitalent. On je egzemplar nedarovitog čovjeka, nadobudni poluamater koji s dosadnom upornošću proizvodi filmove koji u krugu ozbiljnih ljudi, jednako lijevih i desnih, pobuđuju podsmijeh.
Da nije promišljeno i zloćudno zaigrao na ideološku kartu, Jakov bi Sedlar u hrvatskom filmu i kulturi vjerojatno imao status simpatičnog treš-marginalca kakvi su - svaki u svojoj epohi - bili Zvonimir Maycug ili Darko Vernić Bundi. Tijekom 90-ih Sedlar je snimio niz filmova kao što su “Fergismajniht”, “Agonija” ili “Sjećanje na Georgiju” koji bi ga u nekim drugim okolnostima pretvorile u zagrebačku inačicu Eda Wooda. Ti su filmovi bili razoružavajuće idiotski, snimljeni jeftino, brzo i bez kriterija, karakterizirao ih je dramaturški metež i loša gluma, a pažljivi gledatelj mogao je s interesom promatrati kako se režiser orno i bespomoćno hrva s osnovnom gramatikom filmske režije poput rampe ili plana/kontraplana. U tom predanom diletantizmu bilo bi nečeg razoružavajuće dirljivog da taj Sedlar nije zaigrao na kartu na koju igra do danas: ideologiju. Jer, taj i takav Sedlar će s “Gospom” i “Četveroredom” postati oficijelni režiser tuđmanizma, što je u to doba jednako strašno uzrujavalo i antituđmanovske i protuđmanovske filmaše, jer su i jedni i drugi jasno razumjeli da sedlarovština dovodi do urušavanja struke. Činjenica da je Sedlar postao službeni filmaš 90-ih - međutim - puno govori i o toj epohi. Teško je, naime, ne uspoređivati estetski kod dvaju nedemokratskih epoha od kojih je jedna za oficijelne umjetnike uzela Bakića, Murtića i Mimicu, a druga - majku mu - Jakova Sedlara.
Od Tuđmanove smrti na vlasti su se mijenjale stranke i vladari, ministri kulture i premijeri. No, ono što im je bilo zajedničko jest to da ni jednom nije na pamet palo da se vezuje uz Jakova Sedlara. Podrazumijevalo se da nitko od njih nije želio imati ništa s čovjekom koji je postao negativna personifikacija ispodprofesionalnog treša. I to je tako bilo sve do nedavno.
Ali - vratile su se devedesete, a s njima se vratio i Sedlar. Na njegove premijere počeli su u buljucima dolaziti ministri. Dobio je od Bandića Nagradu grada Zagreba, što je infamna svinjarija o kojoj ovdje ne bih šire samo zato što me obvezuje izborna šutnja. A sada je cukar došao za kraj. Sedlar je - nakon što je postao Bandićev The Umjetnik, postao i Borasov The Savjetnik. Nije Boras našao ni umnijeg ni upućenijeg od njega. Kraj svih profesora koje ima na svom sveučilištu, kraj svih ljudi koji su napisali neke ozbiljne romane, kazališne i filmske radove, on je uzeo - Sedlara.
Dovođenjem Sedlara na mjesto savjetnika, rektor Boras je - naravno- poslao ideološku poruku. On se time ukrcao u sad već pobjednički vlak nacipopulizma koji dok upravo ovo čitate oblikuje hrvatsko školstvo, trgove, televiziju. No, mislim da je zapravo mnogo gore to što je Boras poslao poruku o vrijednosnim kriterijima koje će njegovo sveučilište promovirati. Boras je svakome onom kome dosad nije bilo jasno poručio da se misija njegova univerziteta sastoji u promoviranju diletantizma. U izravnavanju onog što je loše i onog što je dobro. U demontaži svih strukovnih, mjerljivih i meritornih kriterija. Mnogi moji kolege - ponajprije naša novinarka za znanost Tanja Rudež - upozoravali su da je to politika koju Boras sprovodi i u znanosti. Odabir Sedlara krajnja je konzekvenca i jasno očitovanje tog trijumfa antitalenata. Ustanova koja desetljećima jest bila i koja bi morala biti oslonac za kriterije, stup meritornosti i mjerilo kompetencije, odlučila se popišati i na kriterije i na kompetenciju.
A u tom - nažalost - nije usamljena. Naime, upravo ustanove koje bi nas morale braniti od treša postale su u Hrvatskoj ključni diseminator treša. Među takvim je i javna radiotelevizija, koja je dvije godine u “Petom danu” promovirala čovjeka koji zagovara obnovu feudalizma i tvrdi da je svijet star 6000 godina. Taj čovjek - ponavljam - nije gostovao kod “Vidovitog Milana”, ni na županijskoj komercijalnoj televiziji. Njega je promovirao program kulture javne televizije.
Sedlarova inauguracija na mjesto rektorova savjetnika je simptom tog istog. To je simptom duboke infektivne zagađenosti ključnih hrvatskih institucija. Ujedno, to je simptom temeljne laži koja se zove “hrvatski konzervativizam”. Jer, u zemljama u kojima postoji ozbiljna konzervativna politika, ona jako i budno pazi da se tradicijske institucije drže konzervativnih kriterija solidnosti. Ovo što mi u Hrvatskoj imamo je točno onakav konzervativizam kakav je i Sedlar režiser.