Dijete mi uzima instrukcije iz tjelesnog. Moram odmah reći da ona nije tjelesno hendikepirana, bavi se tenisom, ali su zahtjevi nastavnika toliki da ih ne uspijeva svladati. Prvi susret s tjelesnim u srednjoj školi bile su ocjene 1 i 2. To ju je pogađalo, ambiciozna je i nije joj svejedno koju će ocjenu dobiti iz tjelesnog. Treba joj pomoć i kad radi zvijezdu i vježba na parteru, to radi na instrukcijama. U osnovnoj školi imala je 5 iz tjelesnog. Ne misli biti sportaš i rekla bih da je normalna osoba.
Iskaz majke srednjoškolke, star deset godina, dosad je jedan od najčudesnijih primjera koje su izdvojili domaći znanstvenici u istraživanju fenomena privatnih instrukcija. Objavljen je u opsežnoj studiji nakon prvog istraživanja provedenog tri godine uzastopce na cijeloj populaciji hrvatskih gimnazijalaca, potom i knjizi “U sjeni: privatne instrukcije u obrazovanju Hrvatske” iz 2007. (Zrinka Ristić Dedić, Boris Jokić, IDI). Rezultati istraživanja pokazali su još tada da u prva dva razreda 56 posto gimnazijalaca povremeno ili stalno odlazi na privatne poduke. Najčešće koriste instrukcije iz matematike (77,3 posto), slijedi fizika (30,8), kemija (21,1) i strani jezici (18 posto). Pritom 34 posto učenika ima izvrstan školski uspjeh, 34 posto korisnika vrlo dobar uspjeh, a 77 posto dovoljan ili dobar.
Novije istraživanje istih znanstvenika iz 2014. provedeno prvi put među učenicima 7. i 8. razreda pokazuje da ih 44 posto koristi instrukcije (nešto je veći omjer djevojčica nego dječaka). U kategoriji najuspješnijih učenika, četvrtina ih koristi privatne instrukcije. U Hrvatskoj prevladava, zaključili su znanstvenici, popravna funkcija privatnih instrukcija jer ih učenici najčešće koriste zbog ispravljanja jedinica i dvojki.
Procjenjujući zadovoljstvo djece pruženom privatnom uslugom, više od 90 posto korisnika instrukcija smatra da su im izrazito ili uglavnom pomogle. Istraživači za potrebe ovoga teksta i u korelaciji s dosad prikupljenim podacima o korištenju instrukcija dolaze do brojke od 65 milijuna kuna, koliko roditelji na godišnjoj razini iz džepa plaćaju za privatnu poduku djece.
- Veliki sam pobornik instrukcija, samo što smo na njima bankrotirali - kaže uz očitu dozu sarkazma naš prvi sugovornik, R. B., otac troje školske djece, visokoobrazovani inženjer, koji za privatnu poduku mjesečno izdvaja između 2000 i 3000 kuna. U najgorim mjesecima, a to je sada - pretkraj školske godine, daje 4000 kuna.
Škola je izgubljena
Isprva je bio protiv instrukcija koje je prvo počeo plaćati sinu, gimnazijalcu s poremećajem pažnje, iz matematike, fizike i kemije, potom i biologije, grčkog, latinskog i engleskog. Uz poduku, gimnazijalac prolazi s četvorkom. Osnovku će sutra u 7 sati prvo odvesti na instrukcije iz kemije, potom od 8 sati u školu, mlađem osnovcu instrukcije uzima povremeno, po potrebi. Pretjerivanje?
- Ne. Škole nemaju nikakve razvijene metode učenja (učiti kako učiti, op. a.), kao ni rada na samopouzdanju djece, smanjenju anksioznosti, to im nije ni u peti. Škola je izgubljena. Ona je mučilište u kojemu se na djeci, posebno onoj s određenim teškoćama u učenju, iživljava. Programi su preopterećujući, djeca uče sulude strahote, nastavnici nisu adekvatno obrazovani, potplaćeni su i frustrirani, a najbolje prolaze tihi, mirni štreberi koji dobro nauče i što je najgore, sve zaborave. Za sve druge nije škola. Ako želite pomoći djetetu, instrukcije su nužnost. U ovakvom sustavu školstva, postao sam veliki pobornik instrukcija. Otkad ih uzimamo, u obitelji više nema svađe zbog glupih formula i jednadžbi - kaže R. B. Iako su, dakle, oba roditelja u ovoj obitelji doktori znanosti, djeci s gradivom ne mogu puno pomoći.
- Potpuno je besmisleno očekivati od roditelja da rješavaju kemiju za sedmi razred. Tko od vas zna analizu iona - pita roditelj. Predmeti su neujednačeni, kemija preteška, fizika im se čini u osnovnoj školi lagana, hrvatski je na rangu fakulteta. Riječju, sustav je prezahtjevan i ako roditelj želi da mu se dijete osjeća uspješno, i naravno, ako to može financijski podnijeti, platit će mu instrukcije.
Istraživanja pokazuju da među korisnicima instrukcija 63 posto obitelji ima iznadprosječan ekonomski status, 39 posto ispodprosječan, a 59 posto roditelja ima visoku stručnu spremu.
U situaciji kad se nastavni planovi i programi nisu mijenjali dvadeset godina, kada su nastavnici potplaćeni i dio ih se bavi instrukcijama (istraživanja kažu da je svaki drugi instruktor nastavnik, pri čemu je gotovo neznatan postotak onih koji daju instrukcije djeci iz svoje škole); u situaciji u kojoj srednje škole nemaju obvezu organizacije dodatne nastave, niti taj oblik pomoći nude sve osnovne škole, roditelji mahom tvrde: sva djeca povremeno uzimaju instrukcije, samo se o tome ne izjašnjavaju. Riječ je, naravno, o sivoj zoni, nereguliranom tržištu, zbog čega niz sugovornika, roditelja i instruktora s kojima smo razgovarali, pristaje iznositi svoje iskustvo isključivo anonimno.
“Cilj mi je pomoći”
Jedan od desetak većih portala koji objedinjavaju instruktore iz Hrvatske po nastavnim predmetima, bilježi 100.000 posjeta stranicama mjesečno. Među desecima instruktora u njihovoj bazi (podijeljenoj po gradovima, kojih je 30-ak) u Zagrebu prevladavaju studenti dobrokotirajućih fakulteta, poput Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Maro, student iz Dalmacije, jedan je od njih.
- Cilj mi je pomoći, drugo ne bi bilo u redu od mene, a time zaradim za džeparac jer sam podstanar u Zagrebu. Uglavnom me zovu oni s jedinicama i dvojkama, sedmaši i osmaši i gimnazijalci. Škola im je naporna, ne stignu ili im se ne da učiti, ne pišu zadaće, zapnu s ocjenama, gradivo im je nejasno. Ali ima i onih vrlo dobrih koji žele petice. U pet, šest sati instrukcija većini uspijem pomoći da isprave ocjenu iz matematike - objašnjava student, čija je cijena po satu 60 kuna. Nema puno klijenata, kaže. Teško se probija kroz konkurenciju koja je velika.
Ponuda u oglasnicima nabujala je do mjere očitog nadmetanja među oglašivačima, među kojima najbolje kotiraju (brojem posjeta stranicama) profesori. Dok jedni jamče učenicima prolazak na maturi, uz uvjet svakodnevnog dolaska na instrukcije, drugi navode popise gimnazija iz kojih dolaze njihovi klijenti. Iako se u oglasnicima većinski predstavljaju punim imenom i prezimenom, s ostavljenom adresom stanovanja i mobitelom, za nas ostaju u ilegali.
- Mi jesmo ilegalci, radimo na crno, ne plaćamo porez. U početku mi je to bilo veliko moralno pitanje. Nakon što sam školama poslala stotinu molbi za posao i dobila stotinu odbijenica, više me nije briga za državu i sivu zonu u kojoj radim - priznaje Ivana. Ima 29 godina, diplomirala je hrvatski i engleski, nema ni dana radnog staža, ali instrukcije su joj posao s punim radnim vremenom u rodnom Zadru.
- Počela sam nakon preporuke prijateljica, s dva do tri sata na tjedan. Nakon što smo se preselili u novo naselje u kojemu je mnogo obitelji s djecom, polijepila sam oglase po ulazima i nastao je totalni bum. Uredila sam radnu sobu, dolaze k meni svaki dan, imam odlikaše, one na granici između četiri i pet, ali i one totalno kritične koji jedva prolaze razred. Posljednji je mjesec navala maturanata zbog mature. Troškovi za ovaj posao, ako ne računate papir, ne postoje, a mjesečna zarada se penje. Zadnji mjesec 5000 kuna, ovaj će biti još bolji - zadovoljna je instruktorica, čiji školski sat poduke također stoji 60 kuna, što je ujedno najčešća cijena instrukcija. Više iznose doduše naplaćuju profesori, čija se satnica kreće oko sto kuna, a zna se popeti do 200, pa i 250.
Instruktori nemaju najbolje mišljenje o svim roditeljima koji žele pomoći djeci instrukcijama. Ivani dolazi djevojčica iz 6. osnovne, čija je majka odlučila plaćati instrukcije iz svih predmeta osim glazbenog, tjelesnog i vjeronauka. Ovaj posljednji sama radi s kćeri.
- To dijete nema predaha. Uz školu, ima satove klavira i baleta. Ona nije nimalo kritična, no majka joj uporno plaća repeticije, iz svega ima nekog instruktora, iz hrvatskog čak dva. I Nikica bez potrebe ima pet, šest repeticija. Po meni, to je pretjerivanje, ne treba im toliko. Po toj djeci vidim da im je puna kapa svega, pri čemu nikada neće biti samostalni u učenju jer dolaze k meni i zbog pisanja zadaća - priznaje instruktorica.
Neodgovoran pristup
Profesorica Prve gimnazije Zagreb, Zlata Paštar, zgrožena je ambicioznim roditeljima.
- Nije problem kad dijete potraži pomoć i roditelj mu plati instrukcije jer je zapelo, podrazumijevajući da dijete radi doma i samostalno je. Problematično je ako djeca doma ne rade apsolutno ništa, žale se na predmetne profesore, a roditelji paralelno plaćaju poduku. To je po meni gotovanski i neodgovoran pristup radu, koji dalekosežno šteti djetetu. Ako roditelj uzima instrukcije za gotovo sve predmete, čemu onda škola - pita prof. Paštar, uvjerena da u njezinoj gimnaziji (riječ je o jednoj od kvalitetnijih u Zagrebu) većina nastavnika daje sto posto od sebe jer ostaju i nakon nastave na dodatnoj ili konzultativnoj nastavi i individualnim razgovorima s učenicima.
- Po meni osobno pretjerivanje s instrukcijama je bacanje novca, uz odobravanje tamo gdje je katkad pomoć nužna. Konstantno, nikako - zaključuje.
Jednim od glavnih razloga masovnog odlaska na instrukcije smatra se to što se školski sustav temelji na grupnom, a ne na pojedinačnom pristupu učeniku. Znanstvenici Ristić Dedić i Jokić prije više godina izradili su moguće modele regulacije “obrazovanja u smjeni” i s njima upoznali Ministarstvo obrazovanja. U toj instituciji nisu ozbiljnije poradili na preporukama proizašlim iz istraživanja.
- Pojava instrukcija nepovjerenje je korisnika u sustav. Nadležno ministarstvo ignorira taj problem. Teško će ga riješiti jer to nije politički atraktivno - zaključili su potom znanstvenici.
Iz svega se iščitava da je država zapravo u ovoj priči najveći krivac i gubitnik. Osim što financira neučinkovito obrazovanje, paralelno ne regulira (porez) sivo tržište privatnika koji krpaju rupu zastarjelog školskog sustava i izvlače djecu u prolaznosti. Nimalo blistavo mišljenje o takvom sustavu nema dugogodišnji profesor hrvatskog jezika i predsjednik Školskog sindikata Preporod, Željko Stipić:
- Kao što je pretilost posljedica pogrešnog režima prehrane i nedovoljne fizičke aktivnosti, tako su instrukcije posljedica čitavog niza slabosti i manjkavosti našeg odgojno-obrazovnog sustava. Riječ je o svojevrsnom javno-privatnom partnerstvu u kojem privatno popravlja za javnim, odnosno obrazovno poduzetništvo instrukcijama ispravlja slabosti javnoga školstva, definira.
U situaciji u kojoj godinama samo govorimo o potrebi rasterećenja učenika od nepotrebnog gradiva (fraza “olakšanje torbi”), a sve veći broj učenika to isto gradivo nije u stanju redovitim putem svladati, što drugo preostaje roditeljima koji žele dobro svome djetetu, a u stanju su skucati novac za izvanškolsku poduku, nego potražiti usluge davatelja instrukcija - pita Stipić. Što osim instrukcija preostaje roditeljima u situaciji kad npr. njihovu gimnazijalcu nije omogućeno pohađanje dopunske nastave iz matematike jer su srednje škole godinama limitirane brojem sati dopunske nastave? Koliko razrednih odjela škola ima, toliki joj broj sati dopunske nastave pripada. Ni sata više. Džaba vapaji roditelja, džaba spremnost nastavnika, džaba zahtjevi i molbe ravnatelja. Sve je džaba, kaže Stipić, jer prosvjetne vlasti treniraju strogoću baš na pomoći slabijim učenicima.
Pritom sustav svjedoči promjenama ministara obrazovanja koji apsolutno ništa ne poduzimaju kad je riječ o promjeni.
- Pardon, nešto ipak poduzimaju - zabrinuto kimaju glavom nad instrukcijskom pošasti. Instrukcija bi bilo i više da ima više onih koji su ih svojoj djeci u stanju osigurati. Na žalost, kriza je učinila svoje. Sve je veći broj onih koji nisu u stanju djeci platiti instrukcije. Osobito kad su one potrebne iz više predmeta - kaže.
Zanemarivanje škole
Da kriza radi svoje i kad je riječ o instrukcijama, potvrdio je Stipiću ovih dana kolega koji već više od 20 godina daje instrukcije.
- Profesor matematike mi se požalio da je svoj posao počeo naplaćivati unaprijed, jer je sve manje onih koji redovito plaćaju instrukcije. Kad nam odgojno-obrazovni sustav bude fleksibilniji, odnosno više usmjeren prema pomoći onima koji zaostaju u postignućima, a po najnovijim događajima oko kurikularne reforme, to se neće skoro dogoditi, smanjit će se potreba za instrukcijama. Dotad, poveća li se platežna moć roditelja, uz istovremeno odgađanje nužnih promjena u školstvu, instrukcijama se može predvidjeti blistava budućnost - zaključuje Željko Stipić.
Praktično, ali očito državi nedosežno rješenje, ima i Zlatko Stić, ravnatelj jedne od popularnijih škola, Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu:
- Najmanje deset godina pokušavam promovirati rješenje: nastava od 9 sati, s primjerenom satnicom od 30, a ne 35 sati, ručak sa slavonskih polja u školi i podjela u grupe - jedni koji idu na natjecanja pa se tijekom cjelodnevne nastave pripremaju, i drugi kojima ide teže, a za koje se organizira obavezna dodatna nastava. Nakon toga instrukcije nisu potrebne, osim za one koji žarko žele imati sve petice.
To je, svjestan je, uz ovakvu politiku financiranja i zanemarivanja škola i nastavnika nemoguće provesti. Većina škola radi u dvije smjene. Nastava nije prilagođena radu roditelja. Nije cjelodnevna. Ne postoji potpora učenicima s teškoćama. Ne provodi se kurikularna reforma, čiji je jedan od ciljeva bio - ublažiti pojavu privatnih instrukcija.
Ispada da se ne isplati ići u školu, što je pogrešno
Da nam i mali postotak učenika ide na dodatne poduke izvan škole, bilo bi zabrinjavajuće. Potpuno je jasno da imamo previše učenika koji idu na instrukcije koncentrirane oko temeljnih predmeta u školi. Dopunski rad na kraju školske godine ne daje velike efekte jer ako netko nije kontinuirano učio tijekom cijele školske godine, desetak sati nakon nastave ne daje velike efekte - kaže Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja.
Dodatna nastava nije obavezna u srednjoj školi i većina škola to prepoznaje kao problem jer je bolje ulagati tijekom godine nego se suočiti s negativnim pojavama na kraju godine, poput instrukcija, pritiska roditelja na nastavnike i poklanjanje ocjena da bi se izbjeglo popravne ispite. To su sve negativne pojave, a najgora je ta što roditelji moraju plaćati instrukcije. To je s jedne strane biznis, okreće se velik novac, a često to rade osobe bez pedagoških kompetencija. Ako želimo da nam sustav obrazovanja funkcionira, nužno je da Ministarstvo obrazovanja školama omogući podršku učenju djeci tijekom cijele školske godine.
Problem s kojim se suočavamo nakon promjene Pravilnika o pedagoškim mjerama jest što roditelj može opravdati gotovo svaki izostanak učenika s nastave. Kada smo realizirali učinak te mjere, shvatili smo da se znatno povećao broj ciljanih izostanaka u ispitnim danima, a time se popravio i prosjek ocjena učenika jer učenici dolaze na nastavu kada su spremni za ispit. Ta je pojava najizraženija kod maturanata. Osim što je to tipičan sindrom učenja za ocjene, po njemu bi se moglo zaključiti i da se ne isplati ići u školu. Mislim da je sve to pogrešno.
Ono što se sigurno može napraviti jest da se omogući školama da pružaju učenicima pomoć tijekom cijele školske godine kroz ciljanu individualnu pomoć. Problem je, međutim, ako škola nema dovoljan fond sati u kojem može rasporediti nastavnike za dodatnu i dopunsku nastavu jer je on određen brojem razrednih odjela. Drugi problem je to što ne možemo reći roditeljima da je dopunska nastava u srednjim školama obavezna jer nije. Nadam se da ćemo jednom doći do onoga što je normalno u drugim obrazovnim sustavima, a to je da se učeniku koji ne može pratiti, primjerice, matematiku istim tempom kao ostatak razreda osigura pomoć da u to vrijeme ima individualan rad u manjoj grupi. To je jedan od najučinkovitijih modela koje sam vidjela izvan Hrvatske.
Dopunska nastava, koju nemaju sve škole, očito nije dobro organizirana
Megatrend instrukcija vlada u cijelome svijetu, čak i raste, mada nema isti oblik već ovisi o manjkavostima redovitog sustava obrazovanja pojedine države, objašnjava znanstvenica s Instituta za društvena istraživanja Zrinka Ristić-Dedić koja se, među ostalim, bavila istraživanjem pojave instrukcija.
Na Dalekom istoku, posebice u Kini, gdje sveučilišta nude relativno malen broj upisnih mjesta, a navala na fakultete je ogromna jer se svi slojevi društva bore za ulazak u visokoškolski sustav, postoji nešto poput paralelnih škola. Uz običnu školu koju učenici pohađaju u prijepodnevnim satima, postoji dodatna škola da bi se opremili dodatno znanjem zbog kompetitivnog elementa prilikom upisa na fakultete i ogromne konkurencije.
Borba s jedinicama
Kod nas se pokazuje da su instrukcije vezane uz funkciju popravljanja ocjena. Učenici se bore s jedinicama i pokušavaju kroz instrukcije krpati rupe i na neki način odraditi ono za što nisu dobili potporu u redovnom sustavu kako bi usvojili nastavni program. Drugi dio instrukcija vezan je uz pripreme za državnu maturu i upise na fakultet. Najviše djece u Hrvatskoj instrukcije koristi povremeno, kad im “zapne” ili na kraju školske godine zbog poboljšanja prosjeka ocjena, no određeni broj djece čiji roditelji imaju visoke aspiracije, dobivaju potporu kroz instrukcije u gotovo svim predmetima. Tada to ulazi u kategoriju pronalaska guvernante-tutorice. Tako uskaču kao pomoć roditeljima koji nemaju vremena, ali imaju novca.
U europskom kontekstu, Hrvatska je slična istočnom bloku zemalja po učestalosti korištenja instrukcija, dok je u zapadnoj Europi taj fenomen nešto manje poznat, no ne i nepoznat. U svim zemljama je pokazatelj isti: u prostor gdje obrazovni sustav zakazuje, ulaze privatne instrukcije koje smanjuju poteškoće redovnog sustava. Činjenica je da današnja škola teško može zadovoljiti individualne potrebe učenika u velikim razrednim odjeljenjima, a s privatnim instrukcijama situacija je lagodnija za roditelje: instrukcije uzimaju kad žele, za što žele i od onoga koga odaberu. Instrukcije su, dakle, puno fleksibilniji način poduke, zato i jesu toliko omiljene, no jasno je da su puno dostupnije bogatijim slojevima društva. No, i roditelji lošijih imovinskih prilika ponekad odlučuju - neću imati za večeru, ali ću djetetu osigurati pomoć kroz instrukcije.
Pojedini davatelji instrukcija praktički žive od toga. To je njihov cjelodnevni posao. Zanimljiv je fenomen grupnih instrukcija gdje se pojedinačne cijene snižavaju na osnovi pet do šest polaznika po grupi. Dojam je da su se nuditelji instrukcija vrlo dobro prilagodili potrebama, a sve skupa odraz je stanja u sustavu i dobar indikator u kojim dijelovima sustav ne funkcionira ili funkcionira neoptimalno.
Djeca bez potpore
U tom smislu ne bih osuđivala ni roditelje koji povremeno koriste usluge instruktora, ni instruktore koji to očito rade jer brojnoj djeci uz novčanu naknadu pomažu da se održe u sustavu. No, svakako je problematična pojava, koja je doduše rijetka, da se nastavnici iz škola međusobno preporučuju roditeljima. Međusobne preporuke svakako su etički upitne.
U sustavu ne postoji regulacija pojave instrukcija, a neki ovaj oblik zarade pokušavaju realizirati kroz otvaranje firmi. I to je rijetkost, pa prevladava siva zona.
Raširenost pojave instrukcija pokazuje da obrazovni sustav ne daje potporu djeci koja imaju poteškoća sa savladavanjem gradiva. Dopunska nastava, koju nemaju organizirane sve škole, očito nije dovoljno funkcionalna, pa su prednosti dodatne nastave u odnosu na privatne instrukcije prilično male: vrijeme dodatne nastave je određeno (ako je uopće u ponudi), provode je isti predmetni nastavnici, s istim metodama - zaključuje Zrinka Ristić Dedić.