Tko je, zapravo, osnovao Inu? Kakvu su ulogu u osnivanju hrvatske naftne kompanije imali talijanski antifašisti, a kakvu Rusi? Koja je prava istina o ubojstvu Stjepana Đurekovića? Zašto je Franjo Tuđman izabrao zgradu na Trgu žrtava fašizma za sjedište HDZ-a? Sjedi li danas Andrej Plenković na mjestu gdje su nekoć sjedili Dido Kvaternik i Stevo Krajačić? Kamo vodi tajni hodnik ispod zgrade središnjice, koji postoji i danas? Tko su četvorica hrvatskih top-obavještajaca? Gdje je pohranjena dokumentacija KOS-a koju nitko nikada nije u cijelosti vidio? Je li 1977. postojala hrvatska vlada u sjeni koju je vodio dr. Tuđman?
Prava adresa
Koliko samo pitanja na koja javnost nikada nije dobila odgovore. A prava adresa za odgovore je zagrebačka Nazorova ulica gdje stanuje Josip Manolić. Ništa se tu godinama nije promijenilo. Stara automobilska krntija još stoji u dvorištu iz kojeg se vidi vila u kojoj je stanovao Franjo Tuđman, a ta trošna kuća na tri kata nekad je bila rezidencija misterioznog komunističkog moćnika Steve Krajačića kojemu se pripisivalo da mu je za bazen dovožena morska voda iz Crikvenice. Istina je da bazen nikada nije bio napunjen ni običnom vodom.
Josip Manolić čuvar je najvećih tajni, bio je svjedok dramatičnih događaja i posjeduje nevjerojatnu dokumentaciju. Manolić posjeduje i tonski zapis Steve Krajačića u kojem, između ostalog, kaže: “Puno smo onoga što se događalo od 1941. glorificirali, lažno uljepšavali, lagali. Treba pisati novu hrvatsku povijest”. Koliko se samo pikanterija može čuti u tom Krajačićevu tonskom zapisu koji je dosad čulo malo ušiju.
Manolić ionako nikada neće otkriti što je sve radio za “službe”, niti što je sve čuo, vidio i doživio. Ali dio onoga što se događalo iza kulisa komunističke Jugoslavije i samostalne Hrvatske opisao je u drugoj knjizi memoara “Špijuni i domovina”, koja izlazi ovih dana. Tekstopisac i priređivač je doc. dr. sc. Franjo Maletić, knjiga izlazi u izdanju izdavačke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga, a rezultat je petogodišnje suradnje.
Uskoro bi trebala izaći i treća knjiga “Izdaja i domovina” u kojoj će Manolić progovoriti o krugu ljudi predvođenih Tuđmanom, koji su 90-ih godina počeli oblikovati noviju hrvatsku povijest. Ovi memoari nesumnjivo će ponovno potaknuti hrvatsku javnost da se suoči s činjenicama kako ih vidi Manolić.
Manolić će otkriti brojna događanja koja su nužna za razumijevanje hrvatske političke povijesti 20. stoljeća. Posebna se poglavlja odnose na hrvatski disidentski krug koji se počeo oblikovati nakon Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Manolić ovaj put otkriva i tajne zapise hrvatskih i jugoslavenskih službi o djelovanju toga disidentskog hrvatskog pokreta.
A posebna je povijesna senzacija koju će javnosti predstaviti Josip Manolić stenogram razgovora koji je Franjo Tuđman 1977. vodio u jednom zagrebačkom restoranu s nekoliko prijatelja. Tada je Tuđman progovorio o hrvatskoj vladi u sjeni, formiranoj nakon događaja 1971.
Otvaranje arhiva
Manolić je siguran da će mnogi događaji iz naše povijesti biti razjašnjeni kada napokon budu otvoreni arhivi, ali ne otkriva jesu li najvažniji dokumenti nestali, uništeni. “Javit će se nove informacije i saznanja o našoj prošlosti. Nemojmo ni sve ono o čemu ja pišem u drugoj knjizi shvatiti kao definitivno saznanje.” Spreman je i svoju osobnu dokumentaciju dati na uvid povjesničarima. “Koristit će se to što ja imam.”
Odgovor na pitanje koju tajnu smatra najvećom od svih onih brojnih s kojima se susretao u svom burnom političkom i obavještajnom životu, najdugovječniji špijun svih špijuna ne daje odgovor. “Nema najveće tajne. Osobno nisam pristaša nekog senzacionalizma i želim one činjenice koje su nađene u arhivama objasniti i postaviti u kontekst vremena.”
U javnosti je u posljednje vrijeme najveću pozornost izazvalo ono što je Manolić govorio o Tomislavu Karamarku i Franji Tuđmanu. “Je li to za vas završena priča?” “Za mene je to davno završena priča. Sad Karamarko želi sebe prikazati drukčijim nego što je bio. To je problem svih ljudi koji imaju nešto u prošlosti, a ne žele to reći. ‘Da, to sam bio’. Zato je za Karamarka sada najveći problem javnost. Njegova obrana ide prema tome da se u daljnjoj raspravi isključi javnost.”
Treća knjiga
Manolić najavljuje da će o Tuđmanu i njihovu međusobnom odnosu još više progovoriti u trećoj knjizi koja se priprema. “Za mene to da je Tuđman početkom rata radio u ustaškome ministarstvu nije senzacionalno otkriće, nego sam želio objasniti događaje u kojima je i sam Tuđman sudjelovao. Na način na koji je to zabilježeno.”
Kaže Josip Manolić da “tu našu kratku povijest” u vrijeme NDH treba razjasniti. “Tek se tada vidi u kakve je probleme hrvatska nacija dospjela. I kako se nakon svega trebala afirmirati. To ne ide uvijek po željama svih.”
Ina i sve što se događalo oko nje možda je i najveća i najintrigantnija priča s ovih prostora. Bilo je tu svega - od visoke politike, špijuna i novca do ljubavnica, intriga i ubojstava. A Josip Manolić otkriva i jednu od najčuvanijih tajni: kako je osnovana Ina. Trag vodi do talijanskog komunista Enrica Matteia, blisko povezanog s Moskvom, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u avionskoj nesreći. Je li to bio nesretni slučaj ili ubojstvo, vjerojatno se nikad neće saznati.
Josip Manolić, Jadranko Crnić, Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Hrvoje Šarinić
“U mladosti je Mattei bio član Mussolinijeve stranke, ali nakon 1943. odlazi u partizane. Krajem rata učlanjuje se u Demokršćansku stranku u Milanu i biva izabran za zastupnika u parlamentu. Vlada mu je već 1945. povjerila nadzor nad državnom tvrtkom AGIP, koju je restrukturirao, a osnovao je i privatnu korporaciju naftne i plinske industrije, kompaniju ENI, giganta koji su odmah proglasili “državom u državi””, otkriva Manolić.
“U to doba Stevo Krajačić u Italiju upućuje jednog od svojih najvažnijih obavještajaca, Vojka Santrića, s ciljem infiltracije u talijanski komunistički pokret, ali i sa zadaćom potrage za odbjeglim ratnim zločincima. Kao poslovni čovjek, Santrić ubrzo shvaća da je gospodarska špijunaža mnogo važnija od ideološke i razvija niz komercijalnih poslova, kupujući tehnologije za potrebe Jugoslavije. Taj je čovjek i velika karika koja povezuje ruske interese u Zapadnoj Europi, ali i interese nesvrstane Jugoslavije sa Zapadnom Europom i utjecajem koji ona ima u nesvrstanom svijetu.”
Krajačić je Santriću, prema mišljenju Josipa Manolića jednom od četiri najveća špijuna koje je Jugoslavija imala, osigurao i zaleđe preko svoga prijatelja Luigija Longa, delegata Kominterne, koji je poznavao Lenjina i Staljina. Longo i Krajačić su se znali još iz Španjolske gdje su, prema riječima nekih, bili i šefovi za likvidaciju, dok su se Longo i Mattei znali dok su zajedno bili u brigadi Garibaldi koja je pogubila Mussolinija i njegovu ljubavnicu Claru Petacci.
Dvojac moćnih Talijana, izrazito blizak Moskvi, pomogao je “hrvatskoj stvari” da se pokrene projekt osnivanja Ine. U svojim neobjavljenim svjedočenjima Krajačić je Enrica Matteija nazvao velikim čovjekom koji se uspio suprotstaviti engleskim i američkim naftnim kompanijama koje su tada vladale diobom naftnih koncesija u arapskom svijetu.
“Osnivački kapital stigao je iz Italije kao posljedica španjolskog poznanstva Steve Krajačića”, tvrdi Manolić. A Rusi su iz pozadine pomno promatrali i pomagali ovaj ambiciozni hrvatski projekt.
“Od samoga su se početka oko Ine natezale dvije suprotstavljene strane, republičke političko-partijske ovlasti i JNA koja je nastojala kontrolirati naftnog dobavljača za svoje znane i tajne poligone diljem Jugoslavije, iako su Pravilnikom o radu Savezne državne sigurnosti bile jasno razgraničene djelatnosti vojne i civilne službe. Neprimjetno se ušlo u fazu kad su savezne obavještajne institucije nastojale suspendirati zadani okvir pragmatičnim ponašanjem. Nije bilo svađa u službenoj suradnji. Prema sjećanjima nekih sudionika, na zajedničkim sastancima predstavnici pojedine republičke Udbe u federaciji ponešto bi uzajamno referirali dok su oficiri “organa bezbjednosti” i KOS-a redovito šutjeli i zapisivali”, prisjeća se Josip Manolić.
Prva afera
Prva velika afera oko Ine izbila je u ranu jesen 1982., naoko bizarno. “Sve je počelo zbog gnjeva stanovitoga Ivana Borića, koji se obratio Stani Dolancu, novopečenome ministru unutarnjih poslova SFRJ. U anonimnoj prijavi izvijestio je kako Vanja Špiljak, Mikin sin i pomoćnik direktora Ina-Commercea, u ladicama svojega ureda skriva golemu količinu deviza koje potječu, prema svemu sudeći, od izvoza iz Jugoslavije.” Do dana današnjega ta afera nije u potpunosti razjašnjena, iako je u Münchenu na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču nešto od svega razjašnjeno.
Josip Manolić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Stipe Mesić, Ivica Račan, Zlatko Mateša i Nikica Valentić
“Ali su i mnoge tajne iz krajnje povjerljivih dokumenata došle u ruke Nijemaca”, otkriva Manolić koji za Đurekovića kaže da je bio dobro plaćeni agent njemačkog BND-a od 1976. godine. “Puno važnija od njegove direktorske funkcije bila je uključenost u savezno tijelo koje je kontroliralo energetske rezerve na tajnim poligonima JNA. Bježeći preko granice, ponio je sa sobom najveću državnu tajnu - da JNA u energetskoj krizi raspolaže naftnim rezervama za 15 dana ratovanja i samo zbog toga je bio ubijen.”
Manolić se prisjeća i detalja iz biografije Stjepana Đurekovića. “Sa Stevom Krajačićem sam razgovarao o Đurekoviću. Krajačić je znao da je njegova majka folksdojčerica, a da je otac u Drugomu svjetskom ratu surađivao s Gestapom. To se znalo i kad je zaposlen u sisačkoj Ini. Ne sjećam se detalja, ali pamtim da je Đureković imao problema sa svojom partijskom knjižicom, da je bio izbačen iz Saveza komunista pa opet učlanjen. Sjetio sam se kako ga je u Inu doveo moj prijatelj iz bjelovarske Ozne Ante Milković.”
Tajnica špijunka Milkovićeva kadrovska rješenja zamalo su stajala glave i Josipa Manolića. “Doveo mi je 1945. godine za tajnicu ženu za koju je nekoliko mjeseci poslije, rekonstrukcijom njemačke mreže u Bjelovaru, utvrđeno da je u ratnim godinama bila agent Ustaške nadzorne službe.”
Manolić kaže kako su se tijekom suđenja u Münchenu spominjale različite teze o počiniteljima ubojstva Stjepana Đurekovića, pa i njegova sina Damira koji je prema službenim policijskim dokumentima počinio samoubojstvo. “Ne želim o tome spekulirati, ali informacija koju posjedujem mnogo je važnija za meritum tih događaja. O postojanju agenta BND-a u Ini vojna je obavještajna služba znala od prvih dana njegova djelovanja. Naime, KOS je imao svojeg agenta u BND-u koji je izvijestio Beograd da pristižu razni podaci o opskrbi JNA gorivom.” Tome još valja dodati, tvrdi Manolić, da je Đureković od rezidenta BND-a u Hrvatskoj dva puta tražio da ga se izvuče iz zemlje, vjerujući da je otkriven. “Do njega se tih dana uputio bivši načelnik u SDS-u Sveto Bilušić s privatnom molbom da mu pomogne zaposliti nećaka. Budući da Đureković nije odmah riješio tu zamolbu, Bilušić je ponovno došao k njemu i zamolio da to ipak ubrza. Đureković će iz toga izvesti zaključak da mu je Udba za petama.” Nakon ove druge knjige Josip Manolić ponovno će biti u fokusu javnosti. Kaže da se vodio time da naša povijest bude na korektan način istražena i interpretirana. “Sada je samo pitanje s kojeg se stajališta ta interpretacija radi. Da li objektivnim sagledavanjem postojećih okolnosti koje su bile u povijesti Hrvatske ili ne. To je bit.”