Do svoje dvadeset i pete godine života i ja sam, kao i svi moji vršnjaci, živio u zemlji u kojoj je - obično se veli - vladalo jednoumlje. Sa sedam su me učlanili u pionirsku organizaciju, a s trinaest u omladinsku. U razred su nam dolazili zaslužni borci, škola me vodila na partizanske spomenike i stratišta, a jednom prilikom odvela me i u špalir za doček Titu, pri čemu sam od Tita vidio tek bijeli rukav koji maše iz Mercedesa 600. Na televiziji sam gledao dokumentarce o NOB-u i politički pravovjerni Dnevnik, a u kinima ratne spektakle Bulajića i Krvavca. Tako je to bilo s mojom generacijom. Bili smo - eto - izloženi “tehnikama pranja mozga”, s ciljem da “slijepo prihvaćamo što nam se kaže”.
A onda je ta ista moja generacija izišla na povijesnu scenu. Što smo tada napravili, danas se manje-više (i nažalost) zna. Naraštaj koji se “kleo” da s “Titova puta ne skrenemo”, najednom je s puta pokojnog diktatora uvelike skrenuo. Moj se naraštaj dosjetio “kritički promišljati” bratstvo i jedinstvo, a to se kritičko promišljanje pretvorilo u pandemonij nacionalizma, u stotine tisuća mrtvih, u ratna silovanja, u spaljivanja tuđih sela, u masovne jame, logore po heliodromima, ovčarskim i peradarskim farmama. Naraštaj koji su “tehnikama pranja mozga” isprali partizanski filmovi najednom je počeo po zidovima risati ušata U te po ratištima odijevati četnički i ustaški styling. Naraštaj koji je silom odgajan u “odricanju od starih vrijednosti” premetnuo se od ljubitelja Morrisona i Štulića u klub ljubitelja Stepinca i Velimirovića, a na sve tri ili četiri strane počele su nicati kolonije muslimanskih i kršćanskih “vehabija”, s bradama i bez njih. Generacija kojoj su “standardnim tehnikama pranja mozga” ulijevali marksizam najednom je priučni marksizam naučila na praktičnom tečaju za odrasle. Otkrili su na svojoj koži kako se uzima višak vrijednosti, kako se prolazi privatizacija, kako se ekspropriraju javna dobra, kako se zauzimaju obalne parcele, sportski klubovi i trgovi te kako to izgleda kad nema više industrije. A sve je to moja generacija naučila ne unatoč, nego zato što je to htjela i to odabrala. Aplaudirala je takvom razvoju, takav je razvoj kreirala svojim puškama i olovom, takav je razvoj birala na političkim izborima, i to ne jednom nego mnogo puta. Eto, toliko su nas uspjeli “indoktrinirati” ti zli titoisti. Ako postoji mjera uspješne indoktrinacije, onda je indoktrinacija titoističke države - ispada - bila neuspješnija od NK Cibalia.
Ipak - reći će neki - stvari nisu tako jednostavne. Ma koliko god iza idilične fasade vukovarskih svijeća i nacionalne sloge ne izgleda tako, duhovi prošlosti još nisu istjerani. Kao u starom američkom SF filmu Dona Siegela “Invasion of Body Snatchers”, među nama i dalje hodaju Oni. Problem s Njima je što izgledaju točno ko mi, imaju oči noge i ruke, odijevaju se kao mi, govore isti jezik kao i mi, nose hrvatska imena kao Ante, Jure, Marin i Hrvoje. Ali, zapravo je riječ o kradljivcima tijela, zombijima, ljušturama koje imaju vanjsku pojavnost, ali je u nutrini njihov um posisan, a umjesto njega - poput kapisle s odgođenim paljenjem - usađena titoistička doktrina.
Tu je tvrdnju, naime, ove srijede u otvorenom pismu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji iznijela madre badessa hrvatske konzervativne rekonkviste, trgovkinja farmaceutskim dobrima Željka Markić. U svom ekspozeu o tehnikama indoktrinacije u komunizmu, Markić je čitateljima dalmatinskog lista objasnila kako je jugoslavensko društvo mlade izlagalo “hsi-nao tehnikama”, odnosno “standardnim tehnikama pranja mozga”, koje se zovu “zbunjujuća doktrina”, a imaju za “cilj naučiti da se naslijepo prihvaća što mu se kaže, odbacujući logično razmišljanje”. Pod utjecajem takvog brainwashinga, siroti bi omladinac prihvatio “nerazumljive doktrine poput samoupravnog socijalizma”. Markić - koja očito voli gledati filmove o Jamesu Bondu - dodaje kako se jugoslavenska država izvještila i u “tehnici metakomunikacije”. “Kroz zbunjujuća predavanja” - tumači ona - mladima bi se “usađivale subliminalne poruke, ključne riječi i fraze… na primjer Hrvati-ustaše, katolici-klerofašisti… Tito-ljubičica bijela”. A sve te SF tehnike pobrštene iz “Mandžurijskog kandidata” i “Doktora No” služile su - naravno - tome da se nevini omladinac prestraši “kritičkog promišljanja” te da “iznošenje drukčijeg mišljenja shvati kao prijetnju”.
Znam da su mnogi od vas i dosad bili zbunjeni nekim tendencijama u hrvatskom društvu. Znam da i među vama ima mnogih kojima nije jasno kako - nakon svih koncelebriranih misa i biskupskih poslanica te nakon svih tih TV Dnevnika i televizijskih specijala uz gudače i slow motion - u Hrvatskoj još postoje ljudi koji na RTL-u gledaju “Tesnu kožu” i partizanske filmove, navijaju za novi školski kurikulum, čitaju Ferića i Murakamija, ili pak - Boženamprosti - glasuju za “njih”. Taj neobjašnjivi društveni misterij sada je - zahvaljujući gospođi Markić - konačno razjašnjen. Svega toga ne bi bilo da nije - “metakomunikacije”! Iako sami to čak ni ne znamo, mi smo zapravo body snatchersi. Mi mislimo da imamo političke poglede i slobodnu volju. Ali ne: zapravo s nama se teledirigirano upravlja iz upokojene Sjeverne Koreje, mi smo Mandžurijski kandidati kojima upravlja nevidljivi ideološki vremeplov. Stoga je - ispada - jedino rješenje tog problema naš biološki nestanak. Negdje oko 2050. nestat će posljednji građani koji su tijekom komunizma bili punoljetni, pa će pogubni duševni utjecaj metakomunikacije iščeznuti zanavijek.
Postoji tu - međutim - jedan drugi problem o kojem - nažalost - gospođa Markić ovom prilikom nije prozborila ni riječi. Naime, i danas u Hrvatskoj postoji jedna ustanova i jedna ideologija koja se koristi “standardnim tehnikama pranja mozga”. I danas postoji određena društvena grupa kojoj je želja da mladi “naslijepo prihvaćaju ono što im se kaže, odbacujući logično razmišljanje”. I ta ideologija širi svoju “zbunjujuću doktrinu”, a za širenje te doktrine - eto ti vraga- koristi baš one iste kanale koje i ona Titova - dakle, školu, javnu RTV, povijesne ceremonijale i spomeničku plastiku. Ta “tehnika metakomunikacije” počne - recimo - već u osnovnoj školi preko vjeronauka koji je kao neobavezan, ali zapravo nije. Potom se nastavi u srednjoj školi preko vjeronauka i krizmaničkog tečaja. Potom se nastavlja preko obvezatnog zaručničkog tečaja. U međuvremenu, ta se doktrina širi time što se djecu vodi na spomenike rata i revolucije te što se u razred dovode zaslužni borci. Ta se “metakomunikacija” vodi preko školskih panoa, crteža i sastavaka, preko javnih povorki, kipova i parada. Na koncu, ta se metakomunikacija sprovodi preko javne TV, preko ratnih dokumentaraca i politički pravovjernih Dnevnika, te preko točno jedanaest religijskih emisija koliko ih u ovom času ima na Hrvatskom radiju. Ne vjerujete? Nisam ni ja dok ih prošlog tjedna nije pobrojao portal Forum.tm. Evo ih: Trag vjere, prijenos misa, Susret u dijalogu, Religijski forum, Duhovni profil, Mali radio vjeronauk, Duhovna misao, Kristalni zvuk, Hvaljen Isus i Marija, Svjetionik i Svećenik na telefonu.
Služe li te emisije “kritičkom promišljanju”? Uči li se na vjeronauku učenike “da iznošenje drukčijeg mišljenja ne shvate kao prijetnju”? Koliko ste posljednjih mjeseci na javnom RTV-u čuli “drukčijih mišljenja” o ratu 90-ih, Stepincu, Mrkonjić Gradu ili položaju Crkve? Kad je posljednji put u školu, u vjeroučiteljsku učionicu ili pak na javni servis ušlo išta što problematizira najgoru i najgluplju ideologiju 20. stoljeća - a to je nacionalizam? Ili je nacionalizam u Hrvatskoj toliko interioriziran da je postao normalan, da “slijepo prihvaćamo što nam on kaže”?
Nažalost, o ovoj novoj “metakomunikaciji” i “tehnici pranja mozga” u literarno maštovitom ekspozeu gospođe Markić nećete pročitati ništa. Nema više ni “hsi-nao tehnika”, ni sjevernokorejskih kazamata u kojima se u uzniku ulijevaju na uho subliminalne poruke. Ma kakvi! Izgradnju novovjekih “body snatchersa” Željka Markić prihvaća. I ne samo da prihvaća, nego ih je svojim djelom ona u dobroj mjeri i kreirala te ih drži samorazumljivima. Jer - kao i za svaku ideološki neosviještenu osobu - za nju njena ideologija nije ideologija, ona je “prirodno” i “samorazumljivo” mišljenje. Ideologija je ideologija samo onda kad je - ideologija onih drugih.
Pri tome je zapravo žalosno što ni Markić, ali ni oni koji su njen društveni pokret odozgo kreirali, nisu ništa naučili iz povijesti. Jer da jesu, naučili bi da su oni koji su u školi učili marksizam završili tako da su ga izučili na koži. Naučili bi da su oni kojima se na uho ulijevalo bratstvo i jedinstvo završili tako što su jedni drugima spaljivali sela.
Kako će - dakle - završiti oni koje danas kljukate sa zaručničkim tečajem i jedanaest nabožnih emisija? Pametni vide kako. Pametni znaju kako je u Španjolskoj to završilo, nakon 50 godina Franca tijekom kojih je klerikalizam bio službena ideologija. Pametni uče na tuđim greškama. Glupi će - kao i svaki put - učiti na svojima.