OD POČETKA NA UDARU NEKIH

TKO SU STVARNI PROTIVNICI KURIKULARNE REFORME Gotovo svi tvrde da je podržavaju, ali...

Zagreb, 010616. Trg bana Josipa Jelacica.
Pod sloganima Hrvatska moze bolje i Struka ispred politike danas se diljem Hrvatske odrzava veliki prosvjed u znak podrske nastavku kurikularne reforme bez uplitanja politike.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Domoljubna koalicija, Most, ekstremno konzervativne skupine i dio akademske zajednice od početka pokušavaju zaustaviti reformu

Boris Jokić jučer je sjedio sam u uredu u Berislavićevoj 16. Prostor u kojemu je rađena reforma obrazovanja napustili su pridruženi zaposlenici Agencije za odgoj i obrazovanje nakon što su im istekli ugovori o suradnji na projektu. Pripravnicima, također dijelu tima u Berislavićevoj, ugovori su okončani 31. svibnja. Ostatak Jokićeva Ekspertnog tima za provedbu reforme čeka odluku ministra Predraga Šustara kojom ih razrješava daljnjih obveza. Reforma stoji.

Bivši ministar obrazovanja Željko Jovanović, saborski zastupnik SDP-a, jučer je premijeru Oreškoviću uputio zastupničko pitanje: kada će Vlada uputiti u Sabor izvješće o provedbi Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Budući da je riječ o dokumentu na kojemu počiva kurikularna reforma, Jovanović se ovako formuliranim pitanjem probija do odgovora na krucijalno: što dalje s reformom? Orešković poručuje – reforma mora ići još bržim tempom.

Kako?

Gdje su naši?

Iako je niz pitanja o budućnosti reforme otvoreno, stvari su se barem u političkom smislu razbistrile: unatoč deklarativnoj podršci reformi, HDZ-ova vizija reformatora obrazovanja kao i reformskih dokumenata u priličnom je svjetonazorskom raskoraku sa sadašnjom skupinom na čelu s Jokićem, pri čemu se u glasnogovornika Vladina kritična stava o Jokiću i dokumentima prometnula stranka Hrasta. Ne krijući namjere, Ladislav Iličić progovara: Jokića je postavio Milanović, neće nam valjda najvažniju reformu voditi SDP-ov tim. Gdje su naši? Pritom tvrdi da nitko u Domoljubnoj koaliciji nema ništa protiv takva njegova nastupa. Dapače, kaže Ilčić, svi ga podržavaju. Činjenica je da se od Ilčićevih stavova o Jokiću i reformskom procesu nije ogradio niti jedan predstavnik Domoljubne koalicije.

Sabina Glasovac, SDP-ova saborska zastupnica, smatra da Ladislav Ilčić glasno govori ono što HDZ misli. Po njoj, Most i Hrast drže se po strani kada je riječ o kurikularnoj reformi, a Ilčića puštaju da priča. Da su doista željeli nastaviti kurikularnu reformu učinili bi sve što je u njihovoj moći da se to obistini. Ovako, zaključuje zastupnica, glavne koalicijske stranke su ili inertne ili nezainteresirane ili su u partnerstvu s Ilčićem koji se prometnuo u stožernog nositelja antireformske struje.

Službeni datum početka priče o kurikularnoj reformi je 17. listopada 2014. Tim je datumom Sabor jednoglasno usvojio Strategiju, iznimno kompleksan dokument s nizom mjera kojim je cilj sustav obrazovanja, tehnologije i znanosti u dugogodišnje periodu redizajnirati i učiniti ga u društvenom, političkom i gospodarskom kontekstu ključnim pokretačem razvoja. Bivši premijer Zoran Milanović za voditelja Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu reforme imenovao je Nevena Budaka, povjesničara s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Strategijska mjera koja je većini - pa tako i tadašnjem ministru obrazovanja Vedranu Mornaru - bila najprimamljivija, upravo je kurikularna reforma. O takvoj promjeni u Hrvatskoj se raspravlja zadnja dva desetljeća.

Početak priče

Borisa Jokića, znanstvenika s Instituta za društvena istraživanja, Budak je zapazio na jednom predavanju i to je, u najjednostavnijoj verziji, početak priče o osobi koja je proteklih 16 mjeseci uspjela svojim entuzijazmom zaraziti zavidan broj ljudi idejom o novom konceptu školstva.

Krucijalna greška

Moranaru, koji je kao nestranački kandidat uletio u SDP-ovu Vladu u drugoj polovici mandata, svidio se Jokićev nastup i volja za radom. Kako je znanstvenik već imao u glavi moguću metodologiju provedbe reforme, kao i njezine konture, Mornaru je bilo jasno: s tim čovjekom i tim projektom Ministarstvo se rješava bitnoga posla. On sam, kao ministar bez stranačke zaštite i ikakvog utjecaja u Vladi; s glomaznim i tromim birokratskim aparatom, sigurno ne bi do kraja mandata stigao iznjedriti nešto ovako veliko. Jokić i CKR bili su nešto najbolje što mu se u mandatu moglo dogoditi.

Iako su odnosi na relaciji Mornar - Jokić bili više no solidni, bivši je ministar - ne sluteći posljedice nadolazećeg kraha s gubitkom izbora i stvaranja nesigurne koalicije - napravio krucijalnu grešku kada je riječ o kratkoj povijesti kurikularne reforme: nije je dugoročno zaštitio. Ogroman uspjeh tada, naime, smatralo se i samo konsenzualno donošenje Strategije na kojem ona počiva, pa čemu sada raditi dramu oko zaštite reforme koja tek počinje. Jokić i šesteročlana ekipa odabrana javnim pozivom, angažirana je na projektu ugovorima o suradnji, koji su se višekratno morali produljavati. Formalno, ti su ljudi ostali zaposlenici na prijašnjim radnim mjestima. To je definitivno bila prva greška. Drugu je napravio - i ponovio njegov nasljednik Šustar - kada je stavio potpis na odluku o imenovanju ERS-a, oduzimajući time posao povjeren povjerenstvu koje je po Strategiji trebao imenovati Budak. Taj je problem nastao zbog vrlo slabe Budakove i Mornarove suradnje, a potpuno je nejasno zašto je Šustar ponovio istu grešku 11. ožujka, čineći identično što i Mornar.

- Kad se usvajala Strategija, kurikularna reforma mogla se drukčije pozicionirati, jednako kao i na drukčiji način formirati ekspertnu radnu skupinu. Moguće rješenje bilo je postaviti posebno povjerenstvo u koje bi se uključilo predstavnike oporbe i vlasti. Politički gledano, time se mogao prevladati sadašnji problem s reformom, taj da desni centar optužuje Jokića da je Milanovićev čovjek, što je po meni suludo - kaže Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti, uz zaključak da bivša vlast uopće nije razmišljala o tome da se i oko kurikularne reforme uspostavi konsenzus. Ako smo, podsjeća Šalaj, imali konsenzus oko Domovinskog rata, potom i oko Europske unije, možda je ovo mogao biti treći konsenzus, da nam treba podizanje kvalitete obrazovanja, a samim time i uspostava povjerenstva koje bi nadživjelo sljedeće tri vlade, političke kontekste i deset godina u miru, neopterećeno političkim zbivanjima, radilo na reformiranju sustava školstva.

Kako bilo, stvari tada nisu postavljene na taj način, što je u daljnjem procesu rada ekspertne skupine gomilalo probleme. Tromi birokratski aparat u MZOS-u bio je u proteklih godinu i četiri mjeseca čest kočničar timu u Berislavićevoj, koji je od početka vodio utrku s vremenom zbog dvije stvari. Prva je plan da eksperimentano reforma uđe već ove jeseni u škole, a drugi da se napravi što je više moguće jer izbori donose moguće promjene.

“Zaustavljanje kurikularne reforme” – rečenica na smjernicama nove Vlade Tihomira Oreškovića koja se fotografirana probila u trenu do zbornica - bila je prva naznaka pada kurikularnih dokumenata. Po još uvijek neslužbenoj verziji, stvar je preobrnula Kolinda Grabar-Kitarović, u koju se bez jasnog odgovora na pitanje zašto, Jokić ovih dana još jedino pouzdaje. Drugo mu, čini se, zapravo i ne preostaje: i lijeva i desna politička elita u ovome trenutku ljute su na njega. Prvi jer ih je indirektno zamolio - nemojte mi više pomagati, a druga jer se drznuo razgoliti situaciju u Šustarovom ministarstvu. Jokićev javni manifest isprovocirao je prosvjed 1. lipnja i podršku 40.000 ljudi. Jokić i Šustar od tada nisu u kontaktu.

Ni Milanoviću nikako nije dobro palo Jokićeva poruka da se reforme klone i lijevi i desni, mada je taj znanstvenik otpočetka upozoravao da će proces zaživjeti jedino ako ga do kraja odradi struka. Kao premijer, Milanović se tog pravila držao doslovce, pa nijednom riječju nije spominjao kurikularnu reformu, a u završnom izvješću svoje Vlade niti Strategiju znanosti. Očito nesvjesno da dolijeva ulje na vatru, bivši se premijer u kritičnim danima za reformu odlučio pohvaliti da je on taj koji je postavio Jokića. Ilčiću je to došlo kao naručeno.

Suradnja ministra obrazovanja Predraga Šustara i Borisa Jokića u početku je krenula u pozitivnom smjeru, unatoč svoj skepsi, prvenstveno zbog činjenice da je po reformu najuobijitija stranka Hrast uspjela na mjesto zamjenika ministra obrazovanja postaviti svog čovjeka. Pritom je upravo Hrastovu Hrvoju Šlezaku povjerenena kurikularna reforma.

Iako je za vjerovati da je Šustar od samoga starta uistinu iskreno podržavao reformu, akteri u njegovu kabinetu, kao uostalom i u Vladi, posve su različito disali na spomen reforme i Jokića kojega je trebalo ili maknuti ili neutralizirati širenjem skupine.

- Nemamo papira u uredu. Nisu nam produljeni ugovori. Ljudima nisu isplaćeni putni nalozi, ni honorari. Nema odgovora iz Ministarstva – očajnički su se žalili u Berislavićevoj, mada su sličnih situacija znali imati i s prethodnim sastavom MZOS-a.

Nekim čudom, Šustar je uspio distancirati od reforme čvrstu desnicu unutar svog ministarstva, no potom su jasni napadi krenuli iz same koalicije, paralelno s iznimno grubim i često na osobnoj razini napadima iz akademske zajednice. Iznenađen njihovom silinom i uzrokom (taman u vrijeme kada je predstavljen novi popis preporučenih lektirnih djela), Jokić je više puta tražio Ministarstvo da njega i njegov tim ljudi zaštiti javno od napada. Ne samo da je Šustarov Kabinet to propustio napraviti, nego su pojedinci iz njega preuzeli sličnu nervoznu retoriku.

Razmjer prepuštenosti udarima od pojedinaca iz akademske zajednice i minornih političkih grupacija opisuje i jedan od zadnjih poruka o reformi, autora s krajnje desnice:

“Ne smijemo dopustiti zmaju sa sedam glava i deset rogova zapadnoga dekadentnog globalizma da proguta našu djecu i našu budućnost. Zmaj koji se bori protiv Boga, protiv cjelokupne prirode oko čovjeka i u samome čovjeku, protiv prirodnoga braka i svih obiteljskih i općeljudskih moralnih vrijednosti, sigurno ne može pobijediti, ali može ozbiljno urušiti sve te vrijednosti”.

(...)

Očito redom nesvjesni trenutka u kojemu su učitelji, sindikati, ali i poslodavci prvi put zajedno zagrizli za reformu jer je nastala iz entuzijazma njihove baze, a koja bi pritom državni proračun koštala vrlo malo novaca – u vladajućoj koaliciji su se doveli u poziciju upropastiti zgotovljenu stvar.

Slabe šanse

Kada je Jokić shvatio da su reformi vrlo slabe šanse u mandatu Domobljubne koalicije, kategorički je odbio proširenje svoje skupine po preporuci Odbora za obrazovanje.

Sjednica saborskog Odbora za obrazovanje sa zaključcima o potrebi proširenja ERS-a za 10-ero novih ljudi bila je zadnji okidač. U Berislavićevoj organiziraju presicu. Iako je Jokiću bio cilj od Šustara dobiti jasnu podršku i čuti ogradu od političkog nametanja ljudi u reformski tim, navođenje datuma – srijeda do podne ili odlazimo – poruku je pretvorila u ultimatum koji je Šustara naljutio.

Ministar je nakon toga dobi novo lice. Osim što je šuteći propustio Jokićev rok za odgovor, na zakasnjeloj konferenciji za novinare obrušio se na njega i skupinu, prozivajući ih za kašnjenje s isporukom dokumenata. Stvar je dodatno isprovocirana prozivanjem Nevena Budaka za neprovođenje strategijskih mjera. Budak reagira svojom presicom u kojoj poručuje ministru koliko kasne njegovi; paralelno Jokić uporno zahtijeva da se njegov tim razriješi daljnjeg rada; birokratska komunikacija MZOS- Berislavićeva postaje sve hladnija i nesuvislija i čini se da povratka nema. Jokiću, kojemu politički iskusniji pojedinci zamjeraju naivnost, postalo je jasno da je kurikularna reforma u prevelikom političkom procesu pritiska, pri čemu se glasnogovornikom HDZ-ove politike prema reformi uporno promovira Ladislav Ilčić.

Otkako je prvi i vjerojatno zadnji put Tomislav Karamarko 29. veljače deklarativno podržao kurikularnu reformu, stvari su zapravo krenule još brže nizbrdo. U pokušaj spasa kreće po drugi puta Kolinda Grabar-Kitarović, dan prije velikoga prosvjeda na Trgu bana Jelačića 1. lipnja. Predsjednica se obvezuje da će reformu odmaknuti od politike, do danas nepoznatim mehanizmom kako.

- HDZ je tek deklarativno uz kurikularnu reformu jer da je istinski, zastoja ne bi bilo, sve bi išlo dalje i ne bi se osporavali ljudi koji su je vodili. Čini mi se da ideje koje zastupaju Markić i Hrast zapravo HDZ-u puno znače, pa je bilo kakva poruka potpore s njihove strane kurikularnoj reformi za mene najobičniji populizam - kaže SDP-ov Damir Mateljan. Po njemu, cijela situacija s kurikularnom reformom ne djeluje nikako dobro.

Trener i igrači

- Vlada ne zna što bi sa sobom, niti što bi s Hrvatskom, kamoli s kurikularnom reformom. Mi oko ovoga pitanja u ovakvom sazivu Sabora ne možemo imati konsenzus - smatra Mateljan.

I Berto Šalaj je pesimističnog stava: kurikularna reforma nema šanse s ovom Vladom. Ona naprosto misli da ima problem ako joj je na poziciji neka osoba imenovana u doba SDP-a, bilo da je riječ o Lori Vidović, Mirjani Rakić ili Borisu Jokiću.

- Jokić se pokušava ograditi od SDP-a i HDZ-a, ali mu to ne uspijeva. Ministar je pak dobio zadaću da, ako ga ne može skloniti, neka ga stavi pod kontrolu, pri čemu je sam politički potpuno nemoćan jer nije imao priliku birati svoje suradnike - kaže Šalaj.

Jokića i njegovu skupinu ipak ne treba u potpunosti otpisati, problem je u ovome trenutku što nemaju s kime komunicirati. Tvrde da nisu protiv proširenja svoje skupine, ali ne političkim podobnicima.

- Rješenje je moguće, samo neka se odustane od nametanja treneru momčadi igrače koje ne želi. Trenera treba pustiti da sam odabere nove igrače, a ne da o tome odlučuje Mamić - parafrazira situaciju okorjeli sindikalac Vilim Ribić.

Moguće rješenje drugog problema koje bi zadovoljilo Jokićevu skupinu jest formiranje slobodnog, “bulletproof” prostora, za provedbu reforme. Tek tada bi na red došao ključni dio posla u kurikularnoj reformi: stručna razrada dokumenata koja bi pokazala što sve u njima ne valja. Upravo je loše političko spletkarenje oko reforme u zadnjih nekoliko mjeseci sve stručne aktere gurnulo u duboki treći plan.

ELIPSO

Izdvajamo