Glupost je strašna. Strašna gotovo kao i sam jasenovački zločin, pomisliš hodajući stazom od željezničkih pragova u dugačkoj koloni do Bogdanovićevog Cvijeta. Teško je ocijeniti koliko je svijeta došlo. Nikad nisam bio dobar u tome, ali rekao bih da nitko zaista važan danas ne nedostaje. U nekoliko desetaka autobusa i stotinjak osobnih kola doputovali su preostali preživjeli iz ustaške klaonice, i članovi obitelji žrtava, i pravoslavni episkopi, i rabin, i katolički svećenik, i romski violinist, organizacije za ljudska prava, političke stranke, zastupnici, veleposlanici i Stjepan Mesić kao takav.
Ukratko, u petak u podne u Jasenovac je došao tko god je trebao doći, osim hrvatske vlasti, koja će navratiti dva dana kasnije, u nedjelju, i napraviti svoju komemoraciju za stradale Srbe, Židove, Rome i antifašiste, ali - pazite kako je to lukavo! - bez Srba, Židova, Roma i antifašista.
Negdje sada u dnevnoj sobi ispred televizora nekadašnja učiteljica Andreja Plenkovića drhtavom rukom stavlja šećer u čaj i miješa ga šapćući: “O, dobri Bože, uzmi me, ja ovo više ne mogu gledati”. Staroj je gospođi svaki dan sve užasnija uspomena otprije mnogo godina, kad je malom tupanu milostivo dala dva.
Bit će pršuta i francuske
Kako hrvatska vlast uvjerava ljude da dođu na njihovu komemoraciju? Možda besplatnom hranom? Kao, ajde dođite u Jasenovac, bit će pršuta i francuske. Ne mogu ni zamisliti kako oni strancima objašnjavaju takav jedinstveni događaj, komemoraciju za Srbe, Židove, Rome i antifašiste bez Srba, Židova, Roma i antifašista, čudniju od električne cigarete, sojinog mlijeka i bezalkoholnog radlera s okusom grejpa.
Jedan je veleposlanik otkrio da su ga iz Ministarstva vanjskih poslova nagovarali da dođe u nedjelju, a odgovarali od komemoracije u petak. Ministarstvo kaže da to nije istina, ali ja mislim da jest. Poznajući hrvatsku vlast, ako je nešto glupo, vjerojatno je istina.
Pa ni crkvena vlast ne djeluje naročito inteligentno. U Hrvatskoj se više ni fotokopirnica i pizzerija ne mogu otvoriti, a da ne dođe katolički nadbiskup da izmoli Očenaš i prisutne poškropi blagoslovljenom vodom, a ovdje su poslali tek seoskog župnika, koji je bez žara, na brzu ruku smandrljao molitvu, uočljivo se stideći da je tu i ostavljajući prisutne postiđene njegovim bezvoljnim obredom. Prezriviju gestu jedva bi se moglo i zamisliti. Možda samo da je ispod Cvijeta došao jedan mali ministrant u čipkanoj haljinici iznad Adidasovih tenisica, zamahao dvaput kandilom i umakao.
Politički marketing
Doduše, meni je svaki takav obred, i židovski kadiš, molitva za mrtve, kao i crkvenoslavensko pojanje pravoslavnih popova, ovdje u Jasenovcu besmislen. Na ovome mjestu, gdje su ustaška čudovišta katkad cijele noći klala iscrpljene logoraše, mokri od krvi i znoja rezali ljudske vratove dok im od ponavljanja jednog pokreta ruke nisu utrnule, svaka ideja Boga, da svemirom vlada divni sklad, da će svaka dobrota biti nagrađena, a svaka zlo kažnjeno, da je čovjeka napravilo jedno savršeno biće puno milosti i ljubavi, meni je promašena i glupa. Ako stvarno postoji nekakav smisao u zvjerskom ubijanju više od osamdeset hiljada ljudi, negdje će se jasno vidjeti zašto je taj stravični zločin bio ispravan, ja nemam strpljenja saznati što je to. Gubite se, rekao bih svećenicima, i vi i vaš Bog. Gdje je to đubre bilo kad su ga 1941. ovdje vrišteći dozivali?
Narod se okupio ispod spomenika na malom brežuljku usred zelene ravnice. Prizor je, usprkos sumornoj prilici zbog koje smo došli, zapravo čaroban. Da ne znate da je tu bio nekakav logor smrti, samo zbog ovoga bi se zaustavili i izašli iz auta. Bogdanovićev Cvijet je tako lijep da prosto ne možete vjerovati od čega je napravljen. Jednom kad ga vidite, nikad više nećete kazati da je beton bezdušan i hladan materijal.
Valjalo bi obavezno doći nekog mirnijeg dana, kad je manje ljudi. Ili da su barem neki bolji ljudi uokolo, kad spustite glavu od spomenika da vam pogled ne završi na samodopadnoj faci Davora Bernardića. Taj je sve esdepeovske kandidate za Europski parlament doveo u petak u Jasenovac. Veliki majstor političkog marketinga, spretan, nenametljiv, diskretan. Da vam dođe na očev sprovod, stisnuo bi vam ruku pa ozbiljnim i svečanim šapatom, umjesto “moja sućut”, rekao “glasajte za mene”.
Ali, zapravo, zašto ne? Ako su već Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Marija Pejčinović Burić ulizujući se ustašama i ustaškim simpatizerima od jasenovačke komemoracije napravili prvorazredno političko pitanje, svakom je pristojnijem političaru u petak bila dužnost ovdje doći. Dolaskom se izražavalo mišljenje o starosti hrvatskih pozdrava i pravednosti koruških biskupa, koliko je NDH ispunjavala prirodne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom i je li Drugi svjetski rat završio kako je trebao završiti ili bi nas nekakav drugačiji ishod možda više veselio? Na mnoga se važna pitanja u petak odgovaralo samo stajanjem pod kišobranom u Jasenovcu i ja ne bih ni glasao za nekoga tko tu nije stajao.
“Da ste toliko truda uložili u pregovore oko Jasenovca, koliko ste za one oko komemoracije na Bleiburškom polju, mi bismo danas ovdje bili skupa”, poručio je hrvatskoj vlasti Ognjen Kraus, ali zbog toga se više valjda ne treba ljutiti ili žalostiti. Političke su prilike onakve kakve jesu jer drugačije ne mogu biti. To je naprosto beznadno. Jednoga dana udar meteora uništit će sav život na zemlji, ako čovječanstvo prije ne istrijebi nuklearna apokalipsa, globalno zatopljenje ili nekakav mutirani virus, ali što god bilo, nas Hrvate to ne treba brinuti jer ćemo mi nestati mnogo prije. Nas će glave doći neobična navika da se kladimo na lošije, suznih se očiju zaklinjemo u šljam, u svakoj prilici nepogrešivo se identificiramo s ološem.
Kao kad roditelj tvrdoglavo brani glupo, lijeno i bezobrazno dijete, tvrdeći da su nedobronamjerni nastavnici isključivi krivci za njegov neuspjeh, ni Hrvati nikad ništa ružno nisu učinili. Mi smo sušta pravednost, nevini i čisti kao prvopričesnice u bijelim dokoljenkama. Tvrdnja kako u Jasenovcu nitko nije ubijen već je tako široko prihvaćena da se i na javnoj televizije čuje. U knjižari u centru grada, u Bogovićevoj ulici, možete kupiti knjigu o tome i to je, molim vas lijepo, napisao jedan Srbin.
Došla je takva moda da su se svi srčano upeli obraniti osobu i djelo Maksa Luburića, jednako kao što su u neko drugo vrijeme vikali: “Svi smo mi Mirko Norac”, premda su znali da je Mirko Norac u Gospiću u jesen 1991. metkom u zatiljak ubio staricu. Svaki je naš zločinac, vidite, fino čeljade, dobar kršćanin, uzoran domoljub, drag kao rod rođeni. Ponavljači i propalice uvijek su bili najbolji hrvatski sinovi, naša nada i ufanje, a ako bi tkogod rekao išta protiv njih, taj je uvijek bio dušmanin, neprijatelj, izdajnik, sluga mračnih sila koje nikad nisu željele slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Oči ispunjene suzama
Kako bi uopće mogao opstati jedan narod koji uporno i opetovano donosi pogrešne moralne zaključke, uzdiže zlo i klanja se ubojicama?
Kakvi luđaci, pomisliš gledajući odozdo veličanstvenu betonsku skulpturu Bogdana Bogdanovića. Ali, trenutak kasnije shvatiš da od tih luđaka ustvari ne možeš pobjeći, oni su, u dobru i zlu, više, istina, zlu nego dobru, tvoja sudbina. Jer inače ne bi dolazio ovdje. Da nisi Hrvat, ne bi te bilo briga. Uspomena na ustaški zločin ne bi boljela da si Francuz ili Danac. Kako god čudno zvučalo, Jasenovac je jedna točka tvojeg nacionalnog identiteta, možda i čvršća od nekih drugih. Hrvatstvo se javlja u različitim prilikama i emocijama, može biti u ponosu, kad hrvatski građani sakupe nekoliko milijuna dolara za liječenje jedne male djevojčice, ili u sreći, kad naši osvoje drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a može biti i ovakvo, u sramoti i krivnji i kajanju, i to posljednje, jasenovačko hrvatstvo, prije nego svako drugo, ispunjava oči suzama.