Nakon što je predsjednik Sabora Božo Petrov izjavio da će pod određenim uvjetima hrvatska država reagirati kako bi zaštitila gospodarski sustav od možebitnog kolapsa Agrokora, i lošije upućenima postalo je jasno da država priprema vrlo specifične mjere koje namjerava aktivirati u slučaju eskalacije krize.
Zanimljivo je da je Božo Petrov čak iznio ocjenu kako u ovom trenutku Ivica Todorić “ne može biti ni u upravljačkim ni vlasničkim strukturama” tvrtke koju je stvarao. Iako se predsjednik Sabora prividno stavio u epicentar aktivnosti oko Agrokora, prava je činjenica da su te aktivnosti oko pripreme možebitne državne intervencije itekako ozbiljne i traju već tjednima, ali se ne dešavaju u Saboru nego u Vladi i nadležnim ministarstvima. Uostalom, i šira poslovna zajednica procjenjuje kako u slučaju eskalacije krize rješavanje problema u Agrokoru ne može proći bez nekog oblika državne intervencije.
Što zapravo Vlada sprema?
Više izvora bliskih vrhu Vlade RH potvrdilo nam je kako Vlada praktično ima dovršen nacrt zakona o Agrokoru. Nije još poznat točan naziv tog pravnog akta, ali se radi o pravnom rješenju koje bi se aktiviralo isključivo kao zadnja mjera u slučaju da kontrolu izgube čak i najveći vjerovnici. Kako se radi o vrlo moćnim međunarodnim institucijama, takav scenarij ne bi trebalo očekivati.
Ništa oficijelno
Trenutačno je zakon o Agrokoru tema o kojoj u hrvatskoj Vladi još ne žele oficijelno govoriti, pa čak i izbjegavaju detaljniju off the record komunikaciju. Ipak, uspjele su procuriti informacije da im je u fokusu, naravna, sistemska sigurnost hrvatskoga gospodarstva odnosno Agrokorovih dobavljača.
Do sada su iz Vlade poručivali kako je Agrokor privatna kompanija te stoga njegov vlasnik i menadžment prvo trebaju pronaći rješenje kroz pregovore s postojećim kreditorima i potencijalnim investitorima. Međutim, iz Vlade smo dobili neslužbenu, ali eksplicitnu potvrdu da sasvim sigurno neće sjediti prekriženih ruku bude li očigledno da se zbog krize u Agrokoru situacija u gospodarstvu počinje naglo pogoršavati. U tom slučaju aktivirat će spomenuti pravni akt koji bi mogao sadržavati neka od već viđenih rješenja u sličnim kriznim situacijama u južnom dijelu Europe, a kao što je bio slučaj talijanskog Parmalata. Ako se pak prouči slučaj Parmalata, onda se može vidjeti da je tijekom te velike talijanske poslovne krize posebna skrb bila posvećena zaštiti radnih mjesta odnosno partnerima - dobavljačima Parmalata. Konkretno, za Parmalat je napravljen plan financijskog i industrijskog restrukturiranja, a tranziciju je nadgledao posebni povjerenik talijanske vlade.
U pozadini restrukturiranja pod paskom države bio je i specifičan ugovor međuindustrijskih odnosa kao i ugovor sa sektorskim sindikatima, ali u osnovi aktivnosti bio je tzv. Prodijev “Dekret za Parmalat” koji je predvidio da su sve odluke o restrukturiranju hitne te stoga procese nisu vodili sudovi već nadležno ministarstvo industrije, a vladin je povjerenik dobio pravo promptnog dezinvestiranja odnosno prodaje imovine čak i prije odobravanja plana restrukturiranja. Kao vremenski okvir postavljeno je razdoblje od dvije godine.
Likvidacija
U slučaju da državna intervencija ne uspije, odlučeno je kako će imovina Parmalata biti poslana u likvidaciju. S obzirom na to da je i Parmalat bio prekogranična grupa, tvrtka koja je djelovala u više zemlja, rješenja iz “Dekreta za Parmalata” zanimljiva su i u dijelu prepoznavanja specifičnosti internacionalnog poslovanja kod poduzimanja pravnih koraka. Cijeli sustav restrukturiranja vodio se pak s nacionalnog koordinacijskog nivoa koji je uključivao predstavnike radnika odnosno sindikata.
Može se pretpostaviti kako su u Vladi svjesni i izuzetnog političkog rizika koji na sebe preuzimaju bilo kakvom selektivnom državnom intervencijom, ali ako zaista krene po zlu, teško će imati drugog izbora.
U Vladi isto tako inzistiraju da će se u svim hipotetičkim rješenjima voditi određenim principima; neće ni u kojem slučaju ići u spašavanje privatnog vlasnika, neće isto tako moći voditi brigu o malim dioničarima, neće ni na koji način štititi kreditore i ostale investitore…
Sistemski cilj Vlade bit će zadržavanje radnih mjesta i, ponavljaju nekoliko puta ponovljeno, zaštita dobavljača.
Situacija još uvijek, srećom, nije došla do toga da bi Vlada hitno razmatrala aktivaciju pravnog akta kao krajnje mjere.
Zakon o Agrokoru zapravo je nešto poput hladnoratovskog detanta - umirujućeg rješenja za situaciju visoke napetosti i nepovjerenja. Vlada je pripremila ekonomsko nuklearno oružje s iskrenom željom da ga nikad ne upotrijebi.