Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Građanin ste nekog hrvatskog grada - recimo, Zagreba. Namjeravate otići u centar grada da bi ste obavili neki od onih poslova zbog kojih centar grada služi. Recimo, otišli biste rado u šoping, ili u kazalište, ili biste - naprosto - otišli do Cvjetnog popiti kavu. E, ali to ne može tako. Da biste otišli u vaš gradski centar, za to treba zadovoljiti primjerenu proceduru.
Ako planirate u srijedu u 9 u apoteku ili u petak u 18 u kino, zatražit ćete prvo termin. Još nije sasvim razrađeno kako će to izgledati, hoće li trebati pisana uputnica ili će se predbilježbe primati telefonom i mailom. Kako god bilo, kao građanin ćete dobiti termin ulaska u centar ovisno o raspoloživim kapacitetima. Ako termina nema, postoji lista čekanja, kao kod liječnika. A ako vam je baš hitno da odete u grad, na prilazima centru postojat će elektronski displeji koji broje ljudsko opterećenje. Displeji će stajati na prilazu gradu, u Vlaškoj, Savskoj i Branimirovoj, a kad na displeju zasvijetli zeleno, to znači da ima mjesta i da možete ući.
Orwell? Negativistička distopija? Da, ali samo u Zagrebu. Jer, ako je suditi po onom što ovih dana čitamo u novinama, ovaj bi scenarij trebao ovih dana zaživjeti u jednom drugom hrvatskom gradu - a to je Dubrovnik. Ovih dana, naime, dubrovački je samoproglašeni “knez” Andro Vlahušić dao novi prinos domaćoj paradigmi održivog razvoja. Nakon što su UNESCO-ovi eksperti napisali mišljenje da dubrovački stari grad ne može izdržati više od 6000 posjetitelja, te nakon što je dubrovačka jezgra opetovano kolabirala pod pritiskom masovnog turizma, Vlahušić se domislio jedinstvenoj high-tech soluciji kojom bi razriješio neizdržive gužve. Na ulaze u Grod montirat će brojače ljudi. Ako brojači ljude zasvijetle crveno, onda nema unutra. A ako želite biti sigurni da ćete vidjeti Onofrijevu česmu, onda ćete se lijepo predbilježiti. Kao kod doktora: lista čekanja, termin, uputnica i telefonsko naručivanje. Možete na Stradun, ima slobodnih termina. Birajte između utorka u 16 ili srijede u 13, a ako otkazujete, pošaljite mejl.
Vlahušićeva ideja po kojoj se živi centar živoga grada tretira kao špilja Lascaux, nažalost, tek je novi prilog onom što je već desetljećima vlahušićevska razvojna paradigma. Već cijelo desetljeće ovaj dubrovački liječnik sjedi na čelu grada koji uz Zagreb ima najveći budžet per capita u Republici Hrvatskoj. U tih deset godina Dubrovnik je s tim silnim novcima - ajmo pošteno - uredio dva kružna toka i posadio u njih cvjetiće. U Vlahušićevoj epohi Dubrovnik sa svim novcima kojima raspolaže nije ništa uložio u kulturnu i društvenu infrastrukturu, u javni prostor, u ugodu i dodanu vrijednost vlastitim građanima. Vlahušić je - istodobno - do perfekcije razvio aktivnost koja je imanentna gotovo svim jadranskim gradonačelnicima. Vlastiti grad je pretvorio u perfektno nauljeni stroj za brzo cijeđenje novca, rentno leno koje preko bezočne, kratkoročne i bezglave eksploatacije puni gradski budžet i političaru koji ga razdjeljuje daje moć koruptivnog umiljavanja glasačima. Na koncu su došle i posljedice: dobili ste grad u kojem novine objavljuju dnevnu najavu kruzera kao u Gunji vodostaj rijeke, grad u kojem kruh idete kupiti prije osam ujutro, te u kojem se prolaz kroz vrata staroga grada čeka 45 minuta. Dobili ste grad u kojem su sve funkcije centra raseljene u “back up” središte u Gružu, te u kojem preostali domoroci ne odlaze u stari grad ako to baš nije nužno. A tomu nije kraj. Jer, u planu je i nova, veća kruzerska luka koju će kroz visoke lučke pristojbe desetljećima plaćati glupi domoroci. I da, da ne zaboravimo, u planu je i novih par tisuća izraelskih kreveta u apartmanskim vilama na jedinom slobodnom mjestu koje je Dubrovniku preostalo za manjkave javne sadržaje - dakle, iza Srđa. Puno desetljeće Andro Vlahušić je bezočno sisao zadnju kaplju krvi vlastitom gradu. Puno desetljeće ga je vodio, a i dalje ga vodi logikom da živi grad nije ništa drugo doli naftno polje u Nigeriji koje crpiš dok se može, a onda napustiš kad je suho. Puno desetljeće je za Vlahušića više bilo više, postojalo je samo vječno, berićetno “sada”. Puno desetljeće je njegova politika bila samo još više kruzera, još više kreveta, još više Brinara i Frenkela. Puno je desetljeće tvrdio (citat) da su “strategije za pičkice” i da “Dubrovnik ne treba strategiju jer je star 15 stoljeća”. A sada, kad je Vlahušićeva alfa-mužjačka politika “koja nije za pičkice” stigla na naplatu, high tech Andro ima spasonosno kibernetičko rješenje. Norvežaninu koji je platio skupi aranžman i letio satima od Osla do Orašca on će uvesti elektronski šareni displej koji će ga - pazi sad - pustiti u grad zbog kojeg je tu doputovao u ponedjeljak u 14 ili utorak u 16. A domaći? Oni su svoj prinos rasterećenju gužvi ionako dali. Iz centra su se odselili, a u centar će prvi put možda otići u listopadu. Tako funkcionira vlahušićevski Dubrovnik. Tako funkcionira ne unatoč, nego upravo zbog vlahušićevskih politika.
Groteskna priča o dubrovačkim uputnicama za centar grada ne bi bila tako žalosna da je samo priča o jednom gradonačelniku i jednom gradu. Ali, s malim varijacijama, ta priča je priča o gotovo svim jadranskim gradovima koji su imali (ne?)sreću da ih je ubola “sreća” turističkog buma. I u Splitu je u ovom trenutku na vlasti jedan neuspješniji vlahušićevski primjerak koji sličnu “razvojnu” filozofiju primjenjuje, ali - srećom po nas - operativno neefikasnije. Jer, i Ivo Baldasar je u ove tri godine vlastiti grad pretvorio u vodocrpilište iz kojeg siše još i još, u koji može iz dana u dan stati još štekata, još štandova, još montažnih ugostiteljskih skalamerija, te u kojem se složenije urbane funkcije moraju ukloniti Jedinom Božanstvu Turizma. Pritom će razlika biti tek u tome što je sa svojim jednim krnjim mandatom, s manjinom u gradskom vijeću i s pobunom u vlastitoj stranci Baldasar stigao napraviti nešto manje štete. Ali, Split i Dubrovnik nisu sami, jer ista kvazirazvojna filozofija u ovom trenutku šiklja s trgova i ulica, te iz korela i power point prezentacija u Hvaru, Jelsi, Puli, Trogiru. Više je svuda više, javna se politika svodi na bezglavo gomilanje i jednokratnu eksploataciju, sve dok osjetljive, krhke zajednice naprosto ne napuknu pod teretom, a nešto što je bilo Grad se ne pretvori u Destinaciju. Vlahušić je samo najuočljiviji egzemplar pravila, čovjek koji zbog dugotrajne vlasti i privlačnosti grada kojim gospodari strši kao groteskni case study jedne samoubilačke razvojne paradigme.
A da može biti drukčije, pokazuje jedan grad koji je veličinom gotovo navlas jednak Dubrovniku, a ima upola manji budžet. S jednakih četrdesetak tisuća stanovnika, s nemjerljivo manjim turizmom, više nego upola manjim budžetom (200 milijuna naspram 450) Grad Šibenik je u posljednjih desetak godina uložio napor da (uz veliko korištenje EU fondova) građanima kreira upravo ono što Dubrovnik, Pula i Split uništavaju - javne prostore. Taj neveliki i ne bogati grad tijekom posljednjih desetljeća je revitalizirao i javnosti dao šetnice i biciklističke staze uz kanal Svetog Ante, sredio dvije od triju baroknih tvrđava, u devastiranoj industrijskoj zoni doslovno izdubio prvu gradsku plažu, te na tvrđi Svetog Mihovila napravio bezuvjetno najljepšu domaću ljetnu koncertnu i kinoscenu. Šibenik sada najavljuje da će također iz EU fondova financirati povezivanje s otocima električnim brodovima.
Dok su drugi jadranski gradovi otimali javnom da bi dali privatnom i cijedili iz toga zaradu kojom korumpiraju vlastite građane, Šibenik se opredijelio na to da zaradi manje da bi prostorni i kulturni bonus uložio u kvalitetu života vlastitih ljudi. A onda se dogodilo ono što samo naizgled ne očekujete: da se to ulaganje vrati kroz živost i pamet. Tako je danas Šibenik - jedini dalmatinski županijski centar bez sveučilišta - sjedište avangardnog festivala Fališ, niza muzičkih festivala, a tijekom rujna dva će filma snimljena u Šibeniku (koje su u oba slučaja režirale žene) igrati na svjetskim filmskim festivalima u Veneciji i Torontu. Nedavno sociološko istraživanje o vrijednosnoj orijentaciji mladih znanstvenika sa zadarskog Sveučilišta pokazalo je da je Šibenik (dakle, grad bez studenata!) po vrijednosnoj orijentaciji liberalan kao Istra i daleko liberalniji od Zadra, Dubrovnika i Splita. Čovjek iz toga ne može izvesti nego priprosti zaključak. Ulaži u štekate i koncesije, dobit ćeš glasače Keruma, Karamarka i Jambe. Ulaži u perivoje, šetnice i koncerte, dobit ćeš liberalni i pametni grad.
Paradoks “šibenskog paradoksa” je i u tome što taj grad nije postao razvojna iznimka jer je imao nekog mesiju ili “kneza”. To je grad u kojem se s dosadnom pravilnošću na vlasti izmjenjuju dvije dosadne stranke koje nas nerviraju - HDZ i SDP. Ali, očito je da jedni drugima nisu rušili projekte, te da je postojao neki nadstranački konsenzus da se grad ne zakolje kao telić zbog jednog šnicla. Zato je Šibenik danas grad, Dubrovnik to nije, a Split ozbiljnom brzinom to prestaje biti.