Neke presude su izuzetno važne, makar zbog simbolike. Među takve sasvim sigurno spada odluka Vrhovnog suda, koji je povisio na sedam godina zatvorsku kaznu ratnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova Tomislavu Merčepu kojega je zagrebački Županijski sud u svibnju prošle godine nepravomoćno osudio na pet i pol godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao "merčepovci" nije spriječio zločine nad srpskim civilima. Ali još veći odjek ima, usuđujemo se zaključiti, obrazloženje suca Zdravka Majerovića, koji je Merčepu poručio da je svojom "pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje ga okružuje, potpuno svjesno ostao na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske". Uz zaključak da je u pitanju "najniži oblik ljudskog postojanja i postupanja koji nema nikakve veze s obranom domovine".
Zašto je važno ovako slikovito objašnjenje?
Zato što još nikada, niti iz jedne državne institucije, nije stiglo ovako eksplicitno pojašnjenje lika i djela Tomislava Merčepa. Upravo suprotno, dok je bio optužen za tolike smrti, Merčep je, prije točno dvije godine, sudjelovao na svečanoj inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a primao ga je i Fred Matić, SDP-ov ministar branitelja. Bio je uglednik, kako se to kaže, iako su mediji još 1992. objavili dokumente o monstruoznom zločinu merčepovaca nad zagrebačkom obitelji Zec, a nešto kasnije i o razmjerima ubojstava na području Pakračke poljane. Dokazano je da su pripadnici njegove postrojbe na kutinskom, pakračkom i zagrebačkom području nezakonito uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, dok se tri još uvijek vode kao nestale.
Nije li u tom slučaju sedam godina zatvora preblaga kazna za četrdeset i tri ljudska života?
Apsolutno, ako usporedimo zločin i kaznu. Iz tog kuta, Merčep zaslužuje doživotni zatvor i gubitak svih privilegija koje je stekao u ratu. Ali s obzirom na sudsku praksu u Hrvatskoj, treba pozdraviti povećanje kazne i, prije svega, jasnu i preciznu presudu zbog koje će Tomislav Merčep ostati zapamćen kao onaj koji je ostao na pogrešnoj strani povijesti.