Zorica Lazarević (66) dočekala nas je sjedeći na starom, gotovo propalom, krevetu. Bila je čvrsto umotana u nekoliko slojeva deka, a na glavi je imala vunenu kapu. Pokraj nje, na starom stoliću, posložena je gomila poluizgorjelih lučica.
Njima se, naime, grije. Tu su i ostaci paštete. U njezinu stanu na 4. katu zgrade u Osijeku nema struje, grijanja i vode. Ulazna vrata su neprestano odškrinuta jer je na njima brava razvaljena, a Zorica je nepokretna zbog ozljede kuka koju je zadobila zimus. Uvjeti u kojima živi potpuno su nehumani.
Ova žena u Osijek se prije Domovinskog rata doselila kao djevojka s roditeljima iz Srbije. Svi su ostali ovdje, a ona je danas sama nakon što su joj roditelji preminuli. Nema hrvatsko državljanstvo ni osobne dokumente, nema mirovinu niti bilo kakva primanja, a i stan u kojem živi, ako se taj prostor uopće može nazvati stanom, zapravo nije njezin s obzirom na to da su stanarsko pravo od Grada Osijeka imali njezini roditelji, a ona nikada nije zatražila prijenos prava na sebe. Doduše, ne bi ga ni mogla zatražiti jer za naš institucionalni sustav ona zapravo ne postoji. Ali, ipak je tu. Živi među nama. U njezinoj zgradi još je devet obitelji, koje sada strahuju i za nju i za sebe.
Zorica Lazarević
Sasvim je sama
- Godinama ukazujemo na njezin problem, ali sada je sve otišlo predaleko i doista nas je strah. Ne želimo da žena umre pred našim očima, a opet nitko od nas ne može preuzeti trajnu skrb o njoj. Pomažemo koliko možemo - kaže nam Todor Ubavin, Zoričin susjed, koji je s ostalim susjedima odlučio alarmirati medije da im pomognu.
- Zimus je pala na ulici i slomila kuk, ali je u bolnici odbila operaciju. Centar za socijalnu skrb smjestio ju je u udomiteljsku obitelj i pomislili smo da je napokon spašena. No, prije deset dana sanitet ju je dovezao, odnijeli su je gore, otpečatili stan i unijeli unutra. Od tada je sama i nepokretna. Da nema nas susjeda, tko zna bi li još bila živa. Neki dan je ispuzala iz stana - ispričao nam je Ubavin. Život Zorice Lazarević već se godinama vrti u začaranom krugu.
- Problem je što gospođa nema niti jedan osobni dokument, ali i to što odbija svaki prijedlog da se njezin status riješi. Meni je nevjerojatno da netko može 25 godina živjeti u Hrvatskoj bez ijednog dokumenta, bez prebivališta, osobne, zdravstvene... Mi smo prema njoj svih ovih godina postupali humano, poštujući njezino ljudsko dostojanstvo, pri čemu smo išli i preko zakonskih mogućnosti. Pokušali smo je udomiti, riješiti dokumentaciju..., ali ona je sve odbijala. Slali smo upite u Srbiju, kontaktirali tamošnji Centar, Veleposlanstvo, Konzulat... i nitko nam nikada nije odgovorio. Poslovno sposobnost joj ne možemo oduzeti jer je stranac. Ona je bolesna, a mi joj ne možemo pomoći - gotovo očajno priča nam Ivka Kaurinović, v.d. pročelnice CZSS-a u Osijeku, koja je zimus, nakon što je gospođa Zorica odbila operaciju, odlučila preuzeti dodatnu odgovornost.
- Život joj je bio ugrožen i nismo mogli dopustiti da se vrati u stan na - 18 stupnjeva. Smjestili smo je u udomiteljsku obitelj, a onda je liječnik koji ju je obilazio tražio prisilno liječenje na psihijatriji. Ostala je tamo dva tjedna i onda su je odvezli u stan. Nalazimo se u potpuno apsurdnoj situaciji, gdje mi pomažemo koliko možemo, ali ne možemo sami. Bez njezine suradnje i djelovanja drugih institucija mi smo nemoćni - istaknula je I. Kaurinović. Slično nam je rekao i Romano Kristić, pročelnik gradskog Upravnog odjela za socijalnu skrb u čijem sustavu pomoći zbog već navedenih razloga Zorice nema. U stanu su dva puta prisilno intervenirali uz asistenciju policije. Zadnji put ove zime jer je curila voda, pa su razvalili vrata, zatvorili ventil i zapečatili stan. Ona je u njega opet ušla kada ju je sanitet dovezao.
Želi vodu
- Pomozite mi. Hoću da mi vrate vodu. Kada sam iz stana otišla, u njemu je vode bilo, a danas je nema. Ovo je zvjerski - rekla nam je Zorica s kojom je teško razgovarati jer, kako kaže, ne čuje, pa smo joj pitanja pisali na papir. Odgovorila nam je da je operaciju odbila jer boluje od angine pektoris i nije htjela riskirati, a onda nam je počela pričati da je potomak obitelji Obrenović i da u Beogradu ima kuću s tri stana.
- Sile me da je prodam, a ja ne želim - ustvrdila je, dok susjed Ubavin vrti glavom. Pretpostavlja da je to plod njezine mašte. No, zbilja je tragična. Denis Ćosić, predsjednik Crvenog križa Osijek, rekao nam je da nisu znali u kakvom je stanju gospođa Lazarević, pa će nakon našeg poziva poslati volontere da je obiđu i odnesu joj pomoć. No, njoj treba trajno rješenje. Tko će preuzeti odgovornost i donijeti ga?