Nakon dugo vremena lik jedne postarije žene zaigrao je ključnu ulogu u jednom hrvatskom filmu. U crnoj komediji Danila Šerbedžije “72 dana” sve se vrti oko babe Neđe, čija američka penzija hrani čitavu ličku obitelj gotovana. Kada baba umre, treba joj naći zamjenu kojom će ukućani zavarati poštara i nesmetano i dalje primati novac.
Uloga za Mariju Kohn
Prvi je minus što je lik posve karikaturalan, a drugi što je tu dvostruku ulogu (ista glumica igra original i zamjenu) dobila srbijanska komičarka Mira Banjac. Naravno, Šerbedžiji mlađem ne može se prigovoriti zbog namjere da okupi “all star cast” ex-YU kinematografije, no naše stare dame ionako nemaju previše posla, pa im je baš mogao pripasti taj zalogajčić. Recimo, Marija Kohn slasno bi ga progutala i napravila odličnu ulogu.
Hrvatski film glumicama starije generacije nudi samo epizode, no europski, američki i azijski filmovi nisu tako isključivi. Jedan od nezaboravnih predstavnika novog njemačkog filma je “Lina Braake”, komedija o 81-godišnjoj gospođi (velika njemačka glumica Lina Carstens bila je u vrijeme snimanja otprilike te dobi) koja završi u staračkom domu nakon što je banka izbaci iz stana, no tamo upozna nekoliko dovitljivih vršnjaka: uskoro se ispostavi da i banke mogu ostati kratkih rukava i to na posve legalan način. I danas popularna američka SF komedija Rona Howarda “Čahura” blistava je posveta ljudima starije dobi i njihovoj opsjednutosti eliksirom mladosti, koja je ponovno dovela u žižu ne samo glumce (Don Ameche čak je dobio i Oscara za sporednu ulogu) nego i glumice (Jessica Tandy, Gwen Werdon i Olympia Dukakis), a James Cameron napravio je sjajan potez kada je oteo zaboravu Gloriju Stuart i povjerio joj da u “Titanicu” interpretira lik koji je u mladenačkoj dobi dočarala Kate Winslet. Nekadašnja hollywoodska starleta umrla je ove jeseni u stotoj godini, no nakon “Titanica” nastupila je još u nizu filmova i TV serija. U jednom od najboljih ostvarenja ove sezone, južnokorejskoj drami “Poezija”, u ulozi bakice koja je zgrožena činjenicom da joj je unuk sudjelovao u silovanju vršnjakinje, nastupila je tamošnja zvijezda Yoon Jeong-hee, i to nakon 15-godišnjeg pauziranja. Svi ti filmovi kao da se ne plaše starosti, prema kojoj hrvatska kinematografija kao da ima fobiju.
Gospođa Tita Strozzija
Ove je godine 90. rođendan proslavila Eliza Gerner, glumica koja je glumila i na stranim pozornicama, supruga kazališne legende Tita Strozzija i kasnije dr. Milana Arka, iznimno vitalna dama koja je objavila nekoliko memoarskih knjiga, a još je i aktivna u kulturnom životu. Kada je posljednji put nastupila na filmu? Prije šest godina, u austrijskom filmu “Nestajanje”. Zvonimir Berković znao joj je naći posla, pa je glumila u njegovim “Ljubavnim pismima s predumišljajem”, ali i u “Kontesi Dori” (efektna epizoda gazdarice Rade Šerbedžije). Upamtili smo je i u komediji Snježane Tribuson “Tri muškarca Melite Žganjer” i još ponegdje: premalo za veteranku koja uz to odlično govori mađarski i njemački.
Sapunice vole bake
Kada ste posljednji put na našem filmu ili televiziji vidjeli efektnu romancu starijih osoba? Prisjetite se sapunice “Ponos Ratkajevih” i epizoda u kojima Boris Dvornik udvara Ljubici Jović, gazdarici dvorca Miljana! To zaista nije bilo loše, pogotovo zbog toga jer su oba glumca očito uživala u tim scenama. Uzgred, Dvornikova partnerica tipičan je primjer vrludave karijere na koju je osuđena većina naših glumica. Ljubica Jović krajem 50-ih činila se novom velikom zvijezdom hrvatskog filma, glumila je u kontroverznoj “Pukotini raja” (prvi prikaz radikalnih bračnih neslaganja na domaćim ekranima), zatim u komediji Branka Bauera “Martin u oblacima”, u kazalištu se također nije mogla požaliti na angažmane, no potom kao da su je zaboravili, sve dok je serija “U registraturi” (tumačila je lik lijepe intrigantice Laure) nije vratila u prvi plan. Poslije je živjela u Švicarskoj, gdje joj je Andrea Štaka povjerila jednu od tri glavne uloge (uz Mirjanu Karanović i Mariju Škaričić) u svom prvijencu “Gospođica”. O njoj se opet počelo pisati, pa je uslijedio posao u “Ratkajevima”, a sada i u “Najboljim godinama”. Sapunice su zahvalne, jer u njima likovi češće moraju biti različite dobi (koja to obitelj nema baku?!).
‘Kazališne’ glumice
Krivudavu karijeru imala je i Marija Kohn, nekadašnja kolegica Ljubice Jović iz Zagrebačkog dramskog kazališta. Prva velika uloga bila joj je u predstavi “Svoga tela gospodar” u režiji Branka Gavelle, u kojoj je glumila šepavu Rožu, a kad je isti lik tumačila u i filmskoj ekranizaciji, dobila je prvu nagradu u Puli. Činilo se da je zvijezda rođena, pogotovo zbog toga jer je odmah potom bila sjajna u filmovima “H-8” i “Tri Ane”, međutim, njezini su se nastupi kasnije prorijedili. Istina, svi su je upamtili po naslovnoj ulozi u TV melodrami “Tonkina jedina ljubav” po Augustu Cesarcu, no stabilnu karijeru imala je samo na pozornici. Danas se, međutim, ne može požaliti: u mediteranskoj melodrami “Vjerujem u anđele” glumila je slijepu Petru, a u filmu Jasmile Žbanić “Na putu” izbjeglicu iz Republike Srpske, iznerviranu novim vjerskim fundamentalizmom. Posljednjih godina, sve češće tumači likove koji se zovu “baba” ili “baka”, no zato barem ne oskudijeva u glumačkim angažmanima. Zagrebačko dramsko kazalište imalo je još nekoliko prvakinja, no za neke se tvrdilo da ih kamera “ne voli”. Neva Rošić debitirala je 1958. u ratnom trileru Nikole Tanhofera “Osma vrata”, snimljenom u Beogradu, no novih ponuda nije imala. Na televiziji su je mnogoo češće angažirali (nedavno je reprizirana TV drama Joakima Marušića “Klara Dombrovska”, prema tekstu Josipa Kulundžića, u kojoj je bila izvrsna), jer se u tom mediju tolerirao naglašeni glumački stil (Neva Rošić je pritom i značajna hrvatska glumačka pedagoginja), međutim, filmaši su je rijetko upošljavali (nedavno je imala manju ulogu u filmu Dejana Aćimovića “Moram spavat’ anđele”). Njezin suprug Tonko Lonza također je slovio kao glumac koji je “prejak” za film, pa je Antonio Nuić u filmu “Kenjac” dokazao suprotno. Iz istih razloga na filmu je razmjerno rijetko nastupala i kazališna prvakinja Nada Subotić (no zato je 2003. dobila zahvalnu ulogu sebične bake u melodrami Petra Krelje “Ispod crte”), kao i njezina kolegica Vjera Žagar-Nardelli, koja je, pak, bila sjajna u komičnoj ulozi u seriji “Gruntovčani” Kreše Golika: očito, nije bila stvar u prilagođenosti mediju nego u slaboj ponudi. Suprugu pokojnoga glazbenika Marija Nardellija posljednji smo put vidjeli na ekranu u filmu “Ajmo žuti!” Dražena Žarkovića.
Nakon šezdesete
Poprilična je zagonetka zašto upečatljiviju filmsku karijeru nije ostvarila Sanda Langerholz, bivša prvakinja kazališta Komedija, zvijezda domaćih mjuzikla i vrsna TV voditeljica. U ono malo nastupa na ekranu bila je sugestivna u ulogama urbanih gospođa, osobito u filmovima Petra Krelje “Godišnja doba”, “Vlakom prema jugu” i “Ispod crte”.
Bilo bi logično da se naše sapunice otimaju za nju.
Glumice koju su karijeru počele još tijekom 50-ih godina ugrožavaju i kolegice koje su prve uspjehe počele bilježiti u narednom desetljeću. Domaća je filmska produkcija skromna, televizijska postaje sve skromnija, a glumica koja je prešla 60 može napraviti sve što i ona koja je starija za koju dekadu. Asja Jovanović u filmu “Kenjac” glumila je suprugu Ljube Kapora, koji je od nje bio 22 godine stariji.
I Biba je postala baka
Ulogu bake nedavno je dobila i Biserka Ipša, u filmu “Ničiji sin” Arsena Antona Ostojića. Inge Appelt može se pohvaliti ulogom najmonstruoznije bake u povijesti hrvatske kinematografije: u “Finim mrtvim djevojkama” virtuozno je odigrala stariju gospođu koja otima dijete mladoj ženi, uvjerena da ga je začeo njezin pokojni sin. Još ne tako davno bila je srčana seoska cura, pa partizanka koja se ne kloni seksa u filmovima Antuna Vrdoljaka “Ljubav i poneka psovka” i “U gori raste zelen bor”, a sada se već suvereno nosi s likovima koji su poodmakle dobi. Nije, međutim, jedina koja se protiv toga više ne buni. Bake danas glumi i Božidarka Frajt, koja je potkraj 1960. osvanula na naslovnici magazina Globus, uz najavu da je to naša buduća zvijezda: prognoza se ostvarila tek desetljeće kasnije, zahvaljujući filmu Tomislava Radića “Živa istina”, kada je ona postala najvažnija glumica bivše SFRJ. Uloge baka (kao u filmu Zrinka Ogreste “Iza stakla”) za nju su danas realnost, no uz njezinu karizmu još bi mogla tumačiti likove žena za kojima luduju muškarci. Uostalom, kao i Vida Jerman, koja je 70-ih, zahvaljujući filmovima “Tko pjeva zlo ne misli” i “Maškarada”, postala vodeći vamp domaće kinematografije.
Najsimpatičniju baku domaćeg filma ne tako davno odigrala je Vera Zima u oporoj komediji Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu”, koja je krajem 70-ih bila tek početnica. Dobni prag domaćih filmskih bakica, naime, postaje sve niži.