'Ne postoji takva stvar kao što je organizirani kriminalni sindikat' , rečenica je koju povjesničari u nekoliko situacija pripisuju J. Edgaru Hooveru, osnivaču FBI-a i njegovom najdugovječnijem direktoru, a prema mnogim mišljenjima, i najmoćnijem čovjeku represivnog aparata u povijesti SAD-a. U svojemu mandatu ravnatelja FBI-a (1924.-1972.) Hoover je progonio sve: gangsterske bande pljačkaša banaka u razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata, nacističke špijune tijekom rata, navodne komunističke kolaboratore tijekom hladnoga rata, niz ljevičarskih aktivista... Sve, s pravom i bez prava. No, u američki organizirani sindikat, slažu se svi Hooverovi kroničari, ili drugim riječima ono što se kolokvijalno naziva mafija, najnemilosrdniji šef FBI-a, nikada se nije usudio dirnuti.
Verzije o tome zašto, različite su, no točno pola stoljeća nakon J. E. H.-ove smrti kao najvjerojatnija se smatra ona kako je mafija, točnije jedan od šefova na istočnoj obali Meyer Lensky, imao dokaze o navodnoj Hooverovoj homoseksualnosti, čime je svemoćnoga šefa FBI-a, držao u šaci.
I iz Hooverova primjera, ali i mnogih drugih, vidljivo je kako se organizirani kriminal ponaša kada se konfrontira s državom. Njihova moć nije u tome da ubiju nositelje vlasti, već da ih podčine, ucijene ili korumpiraju - da koegzistiraju sa sustavom. Otkad postoje skupine organiziranoga kriminala svugdje u svijetu, oni se pokušavaju inflitrarati u državni sustav i obrnuto. Jedni obavještajno pokušavaju probiti druge. Jedni pokušavaju doznati što drugi rade, i to spriječiti. O manjoj, odnosno većoj, uspješnosti jednih ili drugih, međutim, ovisi hoće li država imati svoju mafiju, ili mafija svoju državu.
Antikorupcijski procesi
Od osnutka hrvatske države, borba protiv organiziranoga kriminala vođena je kampanjski. To su očito odmah uočili i ljudi iz Europske komisije koji su godinama u svojim izvješćima o napretku Hrvatske, između ostaloga, isticali potrebu jačanja borbe protiv organiziranog kriminala. Tako se i u posljednjem izvješću o monitoringu ponovno spominje kako treba uložiti dodatne napore u pogledu učinkovite borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Značajni antikorupcijski procesi već su započeli, i čekaju se ishodi sudskih postupaka protiv niza istaknutih osoba iz državnih struktura, javnih poduzeća, sve do bivšeg premijera Ive Sanadera. Međutim, pravih primjera da se državni aparat zaista učinkovito bori protiv organiziranog kriminala, zapravo nema. Osim u spomenutim izvješćima, isti se problem, ali znatno intenzivnije i mnogo konkretnijim rječnikom, apostrofira u formalnim i neformalnim operativnim komunikacijama između hrvatskih policajaca i njihovih zapadnoeuropskih kolega.
U trenutku kada hrvatska policija prvi put u posljednjih desetak, ako ne i više godina, radi ozbiljan iskorak i kreće u konkretne akcije, dolazi do svojevrsnog kontraudara - akcije se probijaju, a ljude koji su upravljali tim akcijama pokušava se diskreditirati. Afera koju neki nazivaju “hrvatski Watergate”, “Nadzor” ili slično, već je viđena, ali ipak u manjim razmjerima.
Često se događalo da su tajne akcije policije propadale praktično i prije nego što su počele. Javnosti su poznati samo neki od slučajeva “probijanja” tajnih mjera. Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić tako je naglo promijenio svoje ponašanje kada je 2004. bio pod mjerama USKOK-a zbog sumnji da traži mito. Mjere su “pukle” i u akciji Meastro u Hrvatskom fondu za privatizaciju, u aferi Glavaš, u kojoj se pokušalo podmititi suce Vrhovnog suda, te čak dvaput kada se pokušalo razbiti lanac elitne prostitucije... Zapravo takve situacije su, na žalost, u Hrvatskoj bile mnogo, mnogo češće. Samo, za njih se nije znalo.
Višestruka zasjeda
Ove godine policija je započela niz operativnih akcija kako bi se detektirali i ulovili glavni sudionici kriminalnih organizacija, ali tajne mjere opet su počele pucati. Ovaj put policija i USKOK postavili su, međutim, višestruku zasjedu. Shvativši da tajni podaci cure prema nadziranim osobama, počeli su nadzirali i same tajne operativce koji su provodili te akcije. Rezultati su bili iznenađujući.
Krajem rujna uhićen je službenik najelitnije policijske jedinice PN USKOK-a Marko Svalina i jedan policijski inspektor. Ulovljeni su prilikom prodavanja najtajnih podataka osobama koje su im bile mete, i to od faze kada su akcije bile u nastajanju. Tako su nadzirane osobe od početka znale što policija radi i to praktično u realnom vremenu, tako da je zapravo pitanje tko je koga tajno kontrolirao.
Kada su Svalina i njegov kolega uhićeni, situacija se promijenila. Barem donekle. Sve je više informacija da oni nisu bili jedine osobe iz sustava koje su obavještajno servisirale krim milje. Čini se da je isprepletenost policijsko-obavještajnog sustava, politike i kriminalnog miljea mnogo veća od pojedinačnih anomalija.
Naime, u policijskoj akciji otkriveno je da, osim izravnih veza krim miljea, u represivnom aparatu postoji cijela mreža informatora, koji su samo donekle naslonjeni na organizirani kriminal, dok s druge strane imaju mnogo kontakata u svim segmetima društvenog i političkog života. Stoga idealno mogu poslužiti kao nevidljiva poveznica između kriminalaca i uglednih osoba koje raspolažu za njih vrlo važnim informacijama, sredstvima i polugama donošenja odluka.
Javna je tajna da nositelji organiziranog kriminala u Hrvatskoj svoje temljene djelatnosti pronalaze unutar legalnog ili polulegalnog poslovanja, poput građevine, preuzimanja udjela u perspektivnim privatnim tvrtkama, okrupnjavanju zemljišta s idejama prenamjene i slično. Čini se da je glavni fokus ove policijske akcije bio upravo razotkrivanje nezakonitosti u takvim aktivnostima.
Infiltracija u aparat
Kako se organizirani kriminal uopće razvio na takav način da se toliko infiltrirao u strukture društva? Zapravo se razvijao paralalno s institucaijama države, koja je uz to nastala u vrlo specifičnim okolnostima. Tranzicija i rat. Jedino se u takvom melting potu, policija i sigurnosne službe mogu popunjavati kadrovima koji su znali pristizati čak i iz zatvora. Stvaranje vojnih ili policijskih postrojbi s ogromnim neformalnim ovlastima koje su iznad zakona, a s manjkavom ili gotovo nikakvom kontrolom, moguće je samo u ratu.
Hrvatske sigurnosne službe, čini se, već su puna dva desetljaća kasnila u fazi sa sigurnosnim problemima u zemlji, iz nekih razloga propuštajući analizirati aktualno stanje kriminala.
- Tajne službe su do prije nekoliko godina problem nacionalne sigurnosti vidjele u mogućoj ugrozi od vanjskog terorizma, pa čak i eventualne opasnosti od neke moguće obnove rata s istočnim susjedima. U to vrijeme korupcija je uništila gospodarstvo, iz javnih poduzeća su nestajale stotine miljuna kuna, državna naftna kompanija je pod vrlo suspektnim okolnostima prešla u ruke stranaca... - rekao nam je jedan bivši službenik sigurnosnog aparata. Osim povremenih improviziranih akcija, koje bi uglavnom uslijedile kao odgovor na neko teško kazneno djelo, ono što se u Hrvatskoj naziva miljeom organiziranoga kriminala gotovo čitavo vrijeme, od osnutka hrvatske države, ostalo je gotovo posve netaknuto.
Tijekom devedesetih postojali su individualni pokušaji otpora.
- Provodili smo niz operativnih akcija usmjerenih identificiranju i procesuiranju nositelja organiziranog kriminala u cijeloj Hrvatskoj. Mnogo imena koja se danas spominju, sadržana su u izvješćima iz tog vremena. Međutim, ako nitko od njih, a imali smo sve relevantne podatke, do danas nije uglavnom ni za što osuđen, onda se pitam pripadaju li oni uistinu organiziranom kriminalu - s neskrivenom ironijom govori bivši “istražitelj” koji je iz razumnjivih razloga želio ostati anoniman.
Prema njegovim riječima, bilo je i konkretnih slučajeva kada su otkriveni policajci i pripadnici tajnih službi koji su notornim kriminalcima otkrivali tajne podatke. Snimljeni, ulovljeni na djelu. No, uglavnom se ništa nije događalo. Imali su određene zasluge. Lako je moguće da su neki od tih ljudi i danas na važnim pozicijama u policiji ili tajnoj službi. Dakle, kriminal je infiltrirao ljude u represivni aparat, dok bi situacija zapravo trebala biti obrnuta, da policija razvija mrežu dojavljivača među kriminalcima.
Poricanje kriminala
Na službenoj se razini postojanje bilo kakvoga oblika organiziranoga kriminala u potpunosti poricalo. Treba se samo prisjetiti izjava ministra policije Ivana Penića s kraja devedesetih godina, kada je navodni rat između dvaju suprotstavljenih klanova u metropoli gotovo svaki mjesec odnio po jednu novu žrtvu. Upravo zbog toga što su sigurnosne službe i organizirani kriminal nastajale paralelno s institucijama države, svaka politička promjena jako bi se i odrazila na njih. Nakon promjene vlasti 2000. godine, pokazat će se, sukob između hrvatskih sigurnosnih institucija dobit će novi oblik. Nastat će latentni sukob između policije, kojim je tada rukovodio današnji ministar unutarnjih poslova i MUP-ova tajnoga odsjeka SZUP-a, koji će se tada izdvojiti u samostalnu POA-u, kojoj je na čelu bio Franjo Turek.
Koplja će se najviše lomiti na slučaju odbjegloga generala Ante Gotovine, a akcije koje su zasebno vodile MUP i SOA-a kako bi se Gotovinu lociralo, pokazale su kako dvije glavne sigurnosne institucije u Hrvatskoj više međusobno ratuju, nego surađuju. POA je optuživala MUP da ruši nacionalnu sigurnost, a MUP POA-u da štiti mafiju. - Kada policija i obavještajna služba usko surađuju, i rade u koordinaciji s tužiteljstvom, nema tog problema koji se ne može riješiti. Nikakav identificirani organizirani kriminal tada nema izgleda. To je samo pitanje vremena. Mi smo mala zemlja s mnogo problema, i ta suradnja ne smije izostati. Organizirani kriminal ne može se suprotstaviti kada državni aparat zaista udari. Kriminalci se tada povlače - kaže naš sugovornik iz obavještajnih krugova.