Lemmy Kilmister utjelovljenje je rock and rolla. Iako će u prosincu napuniti 70 godina, ne skida nogu s gasa Motörheada. On sam je gas i glava tog motora koji je pokrenuo, kao i mnoge žanrove unutar heavy metala, samo što to osobno nikada neće priznati.
Za njega je to sve bio i ostao rock and roll, od trenutka kad je opskrbljivao Jimija Hendrixa acidom, svirao s The Rockin’ Vickersima, koji su bili prvi strani rock-bend koji je nastupio u bivšoj Jugoslaviji, bio član space rock družine Hawkwind, koja ga je doslovce jednoga dana tijekom turneje ostavila usred ničega i tako mu dala do znanja da je izbačen, pa sve do današnjeg dana kad njegov Motörhead slavi 40 godina postojanja. Karijera s Motörheadom svakako je najimpozantnija.
S novim albumom “Bad Magic”, ovaj (u najdužem periodu djelovanja) rock-trio objavio je dva studijska albuma, 12 kompilacija, pet EP-ija i deset koncertnih albuma, sve skupa prodanih u više od 15 milijuna primjeraka.
Za novi album već se govori da je legendaran zbog obrade “Sympathy for the Devil” Rolling Stonesa, za što se mnogi slažu da je kao stvorena za Lemmyjevu osobnost, jer on je pravi vrag rock and rolla koji ne potpisuje predaju iako mu je zdravlje ozbiljno narušeno.
U posljednjih tjedan dana grupa je dvije večeri prekidala koncerte (Salt Lake City i Austin) zbog njegova otežanog disanja, dva puta je Lemmy spuštao ruke sa svoje Rickenbacker bas-gitare i rekao publici “da ne može”. Suprotno svim pravilima, on je jedan od rijetkih karizmatičnih ljudi koji i u takvim situacijama izazovu katarzu prisutnih i dobiju ovacije.
Ratne uniforme
Lemmy je s vremenom postao simbol rokerske neuklopivosti i “vrćenja vlastitog filma”, kako profesionalno, tako i u privatnom životu sa svojim porocima, fetišima i hobijima. Otkad zna za sebe, opčinjen je kaubojskim čizmama te skupljanjem ratnih uniformi i ostalih vojnih memorabilija. Posebno ga privlači 2. svjetski rat, a zbog toga je izazvao i skandal kad su ga neki njemački mediji 2008. proglasili nacistom.
Naime, fotografirao se s nacističkom kapom na glavi, na što su u Njemačkoj reagirali rekavši da je prekršio njemački zakon jer propagira nacizam uoči dogovorenog koncerta u toj zemlji, a članak 86 njemačkog kaznenog zakona zabranjuje sve nacističke simbole, oznake, zastave, slogane i pozdrave. Lemmy, koji je oduvijek zazirao od politike (to je napravio i u ovome intervjuu), na to je odgovorio da se povijest dogodila i da je se ne može negirati te naveo primjer kako se u dječjim dućanima legalno prodaju makete njemačkog aviona Messerschmitt 109 iz 2. svjetskog rata i da nitko ne reagira zbog toga.
Svoju kolekcionarsku opčinjenost objasnio je riječima: “Reći ću vam nešto o historiji. Od početka vremena loši momci su uvijek imali najbolje uniforme. Napoleon, Konfederacija, nacisti… Svi su imali opake uniforme. Mislim, SS uniforma je jebeno briljantna. Bili su rock-zvijezde svog vremena. I što ćeš učiniti? One jednostavno dobro izgledaju. Ne govorite mi da sam nacist zbog toga što skupljam uniforme. Godine 1967. imao sam svoju prvu crnu djevojku i puno njih iste boje kože nakon toga. Ja jednostavno ne razumijem rasizam, nikad nisam ni mislio da je to rješenje”.
Skamenjena publika
Donedavno je bio medicinski fenomen s obzirom na to da je većinu života proveo na whiskey coli, cigaretama i speedu. Problemi su počeli u srpnju 2013., kada je bend zbog zdravstvenog stanja svog frontmana morao otkazati dio turneje. Ponovno su nastupili mjesec dana poslije na velikom festivalu u Wackenu, ali je i tada koncert trajao manje od 45 minuta. Pauze između pjesama bile su duge, Phil “Wizzo” Campbell dodatno je gušio neugodnu tišinu gitarskim solo točkama, ali frontman se nakon odlaska u backstage više nije vraćao.
Publika je bila skamenjena, a to da Lemmy tada nije ni zvučao, ni izgledao dobro potvrdio je i Bill Peters, voditelj poznate radijske emisije “Metal on Metal”. Uslijedilo je otkazivanje turneje zbog narušenog zdravlja u siječnju prošle godine. Tada je i menadžer grupe Todd Singerman javno izrazio svoju zabrinutost za Lemmyjevo zdravlje zbog toga što legenda rocka nije nimalo poslušan pacijent. Naime, Lemmy nije do kraja slijedio liječničke preporuke. Prestao je pušiti, ali je znao potajno popiti whiskey colu.
Ove godine turneja Motörheada sa 39 ugovorenih koncerata (zaključno s prosincem) nije startala obećavajuće. Trebala je početi grandiozno 25. travnja u Sao Paulu na festivalu Monsters of Rock Brazil 2015, ali je taj nastup otkazan, službeno zbog Lemmyjeve dehidracije i trbušnih problema. Tri dana poslije održali su koncert u Coritibi i od tada se sve “kotrljalo” po planu do već spomenutih prekida nastupa u SAD-u. Kako je menadžment grupe naveo, čim Lemmy “napuni baterije”, turneja ide dalje i trajat će sve do 24. prosinca, kada bi ova legenda koja ne zna za predaju trebala puhnuti u 70 svijeća na rođendanskoj torti.
Je li istina da ste novi album ‘Bad Magic’ snimili gotovo ad hoc metodom, bez uvježbavanja, što prije niste radili?
- Da. Ovoga puta smo se odlučili za drugačiji pristup, a to je odmah snimanje pjesama uživo umjesto proba, uvježbavanja i eksperimentiranja.
Brian May iz Queena gostuje vam u pjesmi ‘The Devil’. Možete li reći nešto o toj suradnji, zašto Brian?
- To je Philova veza (Phil ‘Wizzo’ Campbell, gitarist Motörheada, op. a.). Njih dvojica su prijatelji duže vrijeme, a Phil ga je davno pitao za gostovanje. Brian je konačno ovaj put imao slobodnog vremena, tako da se suradnja ostvarila.
Snimili ste i obradu ‘Sympathy for the Devil’ Rolling Stonesa i uvrstili je na ‘Bad Magic’. Jest da je riječ o klasiku koji su mnogi svirali, no kako ste je vi odabrali?
- Zamolio nas je Triple H ( Hunter Hearst Helmsley, bodibilder i bivši američki hrvač WWF-a, op. a.) da snimimo upravo tu stvar za njegov dokumentarni film i to je razlog što je uvrštena ‘Sympathy for the Devil’. Ustvari, nismo previše očekivali od nje, ali neočekivano je ispala odlično i zato je na ‘Bad Magicu’.
Neočekivana obrada
Pitao sam to jer znam da ste Beatles, a ne Stones fan, a i u obradama ste im bili više skloni, ako se samo prisjetimo ‘Back in USSR’ s kompilacije ‘Butchering the Beatles’ ili ‘You Can’t Do It’ na Head Cat albumu ‘Walk the Walk...Talk the Talk…’
- Ha, ha, uhvatio si me! Naravno da nam nikada ne bi palo na pamet obrađivati Stonese, ali, kažem, i nama se svidjelo kako je ispala ‘Sympathy for the Devil’. Čak se i to dogodilo.
Davno ste izjavili da ste ponosni što Motörhead radi glazbu koja se nikada neće svirati na svadbama. Vjerujete li da ste uspjeli u toj misiji?
- O da, itekako! To tvrdim sa smiješkom na licu!
Puno toga se promijenilo u glazbi općenito. Rock and roll je redefiniran već toliko mnogo puta, no opet se povijest nikad nije više reciklirala kao u zadnjih 15 godina novog milenija. Vi ste, ne samo se Motörheadom, nego i ranije dok ste bili u Hawkwindu, pripadali generaciji koja pomiče granice. Slušate li novu glazbu, tj. čujete li u njoj nešto novo?
- Iskreno moram reći da gotovo uopće ne slušam novu glazbu. Uživam u preslušavanju mojih svevremenih favorita iz prošlosti, ponovno i ponovno bez prestanka. Od ‘novih’, sigurno ćete se iznenaditi, volim Carrie Underwood, a to sigurno nije rock and roll.
Glazbu Motörheada obrađuju mnoge grupe. Objavljeno je čak 12 tribute albuma od 1999. godine naovamo. Jedan je čak u Indiji s tamošnjim grupama. Je li vam draga spoznaja o utjecaju koji imate?
- Nemam pojma koliki je naš utjecaj. Nisam slušao niti jedan od tih tribute albuma, ne znam čak ni tko je sve na njima sudjelovao. Žao mi je, ali nisam upoznat s tim.
Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj industriji u vrijeme interneta i općenito o glazbenim navikama ljudi, barem o onom što primjećujete?
- Promijenilo se užasno puno toga. Cijeli svijet se potpuno promijenio od vremena kad smo mi počinjali. Internet je istovremeno i raj i pakao. Glazba je odjednom postala nekakva umjetna tvorevina. Više vam ne treba fizički nosač zvuka u rukama da biste je prenijeli ili proslijedili dalje. Ljudi obično na internetu skinu jednu pjesmu, a onda prijeđu na drugu pjesmu drugog izvođača. Bojim se da nitko tu više nije zainteresiran za razvoj vlastitog glazbenog ukusa. Svi idu samo prema ‘hitovima’.
Godine 1966. nastupili ste u Beogradu kao član grupe The Rockin’ Vickers. Na kraju dana vi ste bili prvi strani rock-glazbenik koji je upoznao Josipa Broza Tita, predsjednika bivše Jugoslavije. Sjećate li se toga?
- Da, bilo je to u šezdesetima. Izvrsno se sjećam tog događaja. Svirali smo s vojnim orkestrom, a nakon toga nas je Tito pozvao na večeru na kojoj nismo razmijenili niti jednu riječ. Sjećam se da su nas po protokolu smjestili na suprotnu stranu stola. Nismo mu prilazili, kao što ni on nije prilazio nama.
Nastupi u Jugoslaviji
Kad je o Motörheadu riječ, vi ste bili jedan od rijetkih bendova koji je u jednom periodu 1980-ih u bivšoj Jugoslaviji održavao koncerte čim bi objavio novi album. To je svakako igralo veliku ulogu u stvaranju kultnog statusa vas i benda na ovim prostorima. Koliko se Jugoslavija razlikovala od zapadnog svijeta?
- Mi smo uvijek odlazili tamo gdje su nas ljudi željeli čuti i gdje smo se osjećali dobro, Jugoslavija je bila jedna od tih zemalja.
Motörhead je također bio jedan od posljednjih stranih bendova koji je imao turneju u ožujku 1990. Svirali ste u Zadru, Sarajevu i Beogradu u trenutku kad se ta zemlja počela raspadati. Jeste li tada osjetili neke promjene? Sjećate li se toga?
- Ne sjećam se da je bilo nešto drugačije od prijašnjih dolazaka. Tada sam već živio u Los Angelesu koji je dovoljno daleko od svih informacija koje u Europi ne možete izbjeći na televiziji. Na našim koncertima nikad nije bilo nacija i politike, samo čisti rock and roll.
Koji album Motörheada držite ključnim za definiciju zvuka, stila i tema grupe? Je li to za vas već bio prvijenac ‘On Parole’ ili su stvari svoj oblik dobivale kasnije albumima ‘Overkill’, ‘Bomber’, ‘Ace of Spades’ itd?
- U tom smislu to je definitivno album ‘Ace of Spades’.
Gitaristi i djevojke
Mnogi glazbenici se slažu da nitko nema zvuk Rickenbacker bas-gitare kao vi. Je li u prošlosti postojao poseban trenutak u kojem ste otkrili taj stil i rekli ‘to je to’ ili ste prolazili razne faze do potpunog oblikovanja?
- Uštekaj se i sviraj - to je uvijek bila moja jedina parola. Sve ostalo došlo je potpuno prirodno.
Jeste li u početku željeli biti gitarist pa poslije promijenili mišljenje ili ste oduvijek htjeli biti basist?
- Igrom slučaja sam postao basist. Želio sam prvo biti gitarist iz samo jednog razloga - primijetio sam da gitaristi pokupe sve djevojke nakon koncerata. Zato sam ciljano želio biti gitarist. No onda se dogodila situacija da je nekome trebao basist u bendu, da bih nakon te uloge osjetio kako je to instrument s kojim sam bolji i spojen u jedno tijelo.
Koji je model bila vaša prva bas-gitara?
- Hopf iz Njemačke.
Motörhead je počeo kao četveročlani bend da bi ubrzo potom postao trio. Zašto više ne želite drugog gitarista u bendu?
- Jedna pička u bendu sasvim je dovoljna.
Paralelno s Motörheadom zadnjih ste 15 godina aktivni i u rockabilly supergrupi The Head Cat. Nastavljate li na dva kolosijeka?
- Vidjet ćemo. U ovom trenutku sam fokusiran na turneju Motörheada i album ‘Bad Magic’.
Zasitite li se ikad glasne glazbe?
- Nikad!