Kada je u travnju prošle godine Županijski sud u Zagrebu Sinišu Svilana (54) proglasio krivim za primanje mita i odredio mu novčanu kaznu od 67.500 eura i osam mjeseci zatvora, činilo se da je to kraj jedne uspješne televizijske karijere. Sud je Svilanu omogućio zamjenu izrečene zatvorske kazne radom za opće dobro, a suđenje ostalim sudionicima u aferi Core Media na čelu s bivšim supružnicima Dijanom Čuljak i Vladimirom Šelebajem još traje. Kada je sud potvrdio DORH-ovu optužnicu protiv Svilana, munjevito su reagirali čelnici Nove TV i dali otkaz svom direktoru programa koji je na toj funkciji proveo osam godina. Dok se javnost zabavljala detaljima suđenja u kojemu su defilirali mnogi novinari i urednici, samozatajni je Svilan svoje televizijsko znanje i iskustvo preusmjerio na susjednu Srbiju. Prije nego što je suđenje i počelo, vlasnik TV Pinka Željko Mitrović zaposlio je Svilana kao regionalnog programskog koordinatora svoje televizije. Nakon godinu i pol ponuđen mu je i novi posao programskog konzultanta direktorice beogradske Televizije B92. Siniša Svilan prvi put, ekskluzivno za Nedjeljni Jutarnji list, otkriva što se sve događalo u dvije najturbulentnije godine njegova života i kako je započeo svoju novu karijeru.
Gdje ste nestali? Za vas se gotovo više ne čuje nakon sudskog procesa u RH...
- U rujnu će biti dvije godine da živim i radim u Beogradu. Trenutno sam programski konzultant direktorice Televizije B92. Hvala Ivani Miković, koja je s obzirom na sve imala hrabrosti stati ispred svojih grčkih vlasnika i reći: ‘Ja želim tog čovjeka u svome timu’. Žena ima ‘muda’. Usput, upravo sam blizu dogovora za još jedan televizijski posao u Sloveniji, odnosno u BiH. Čovjeku gotovo dođe da kaže: hvala ti Nova TV što si se onako ‘pederski’ ponijela prema meni.
Jeste li svjesno dvije godine bili daleko od medijskog fokusa?
- Da, svjesno sam se maknuo. U takvim trenucima možeš vikati koliko te grlo nosi, no nitko te ne čuje. Ili ne želi. Svjetina je uvijek glasnija. Treba pričekati, pa pokušati polako reći što želiš. Ne znači da ćeš uspjeti objasniti, ali se barem tješiš da si dobio priliku.
Imali ste jedinstven put od TV početnika do prvoga čovjeka televizije. Što je lakše i kada ste se profesionalno najbolje osjećali?
- Televizija je čisti adrenalin. A taj adrenalin te najviše puca na svakom početku. Kad dosegneš cilj, sve pomalo izgubi onu draž koja te drži dok nešto stvaraš, podižeš. U prijevodu, trenutno se najbolje osjećam. Timski dižemo B92.
Sudski proces velika je trauma u životu svakog čovjeka. Kada se vratite u doba suđenja, kako biste opisali sve što ste proživljavali?
- Sve bih opisao jednom jedinom rečenicom. Ne poželi ni najgorem neprijatelju.
Vaš odlazak s Nove TV, čini mi se, nije prošao baš najljepše. Jeste li se osjećali ostavljenim ili napuštenim?
- Nisam se osjećao ni ostavljenim ni napuštenim. Bilo mi je krivo kako je tako lako prebrisano svih osam godina koje sam dao toj televiziji. Da se ne lažemo, i ona je meni dala puno toga. Ali, tako je olako zaboravljeno da prve tri godine nisam bio na godišnjem. Da sam u tu zgradu osam godina ulazio prvi, a izlazio među posljednjima, sedam, osam, devet sati. Da sam svaku novu godinu, svaku ponoć dočekao s dečkima i curama iz produkcije na Velesajmu, otkad se na Novinu programu našao format ‘I godina nova’. Da sam u dva ujutro znao ustati i pravac Farma jer je trebalo riješiti neku od brojnih kriza. Uvjeravali su me da je to jednostavno tako, da je to normalno korporativno ponašanje u kriznim situacijama.
Siniša Svilan s kolegama na Novoj TV
Nekako to nikad nisam mogao shvatiti. Jer, i tu su korporaciju činili neki ljudi. A sve gore rečeno znali su jako dobro. Bit će ipak da ima nešto i u kvaliteti tih ljudi koji su bili na vrhu. Bit će ipak da je to i mentalni sklop prvog čovjeka, nekog Rumunja koji je na videokonferencijama sa šest CME zemalja sjedio tako da bi dignuo noge na stol. I onda je 50-ak ljudi iz šest zemalja dva sata gledalo u potplate njegovih cipela. A omiljena odjevna kombinacija bile su mu crvene hlače i žuta majica. I nije jedini koji je olako zaboravio sve ono što smo zajedno prolazili.
‘U meni nema gorčine’
Kako su vaši najbliži proživljavali vaše najteže životno razdoblje i tko vam je bio potpora?
- U meni nema niti malo gorčine. Bilo je par ljudi u koje sam se razočarao. No, oni su iznimke koje potvrđuju pravilo. Vjerojatno zbog toga i nema mjesta životnom razočaranju, upravo suprotno. Od prije dvije godine još više vjerujem u ljude i njihovu dobrotu. Ne smijem se upuštati u nabrajanje onih kojima bih htio reći hvala, mnogo ih je, nekoga ću sasvim sigurno zaboraviti, preskočiti. Ima samo jedno ime koje ne želim ispustiti. Jedno ime za koje ću, iako sam ateist, kazati: Bože, hvala ti što si mi poslao Silvu.
Što je vaš najveći poslovni, a što ljudski uspjeh?
- Poslovne sam nabrojao ili ću nabrojati do kraja intervjua. Meni su puno važniji ovi ljudski. Recimo, kad je prije godinu dana na naslovnici objavljena slika Daniela Delalea uz naslov da on dolazi na moju poziciju. Pa ja dobijem ravno 107 SMS-ova podrške. Brojao sam. Telefonske pozive nisam brojao. A znate li tko mi se prvi javio. Upravo Daniel. Nije trebao ništa reći, znao sam da je to glupost. On se javio i to je ono najvažnije. Ili kad se u to vrijeme vozim put Beograda pa me carinici ili dečki na pumpama vrlo iskreno pitaju: ‘Svilane, kako ste? Hoćete li izdržati?’ Za moj rođendan prije nekoliko dana stiglo mi je 20-ak SMS-ova čestitki od ljudi koji rade na Novoj. Rado bih naveo njihova imena, ali znam da bi im to nanijelo više štete, nego koristi. Čini mi se da je to moj ljudski uspjeh.
Kolegijalna zloba
Često su vas nazivali čovjekom koji je probio mnoge TV barijere u nas. Kojim se emisijama ponosite, a ima li nekih koje su se pokazale potpunim promašajem?
- Jako mi je teško odlučiti se, to je kao da tražiš od roditelja da kaže koje mu je dijete najdraže. Je li to trenutak kad nakon moje druge uopće napravljene televizijske reportaže u ‘Dobrom jutru’ nazove televizijski znalac Dražen Siriščević i pita tko je napravio onako sjajan prilog o bjeloglavom supu kojeg su zatvorili u idiotski mali kavez. Ili kad te nakon godinu dana rada u tom istom ‘Dobrom jutru’ pozove Denis Latin da budeš novinar u ‘Latinici’. Pa kad ti taj isti Latin ponudi i mjesto scenarista ‘Latinice’, koja se tada uglavnom bavila društvenim fenomenima. Ili kad kreneš s ‘Glamur caféom’ na HRT-u pa za godinu dana uz ‘Dnevnik’ i ‘Milijunaša’ postaneš najgledanija emisija. Ili kad u pauzi između dviju televizija radiš s Mariom Perišom novinski ‘Glamur’ u formi kolumne na dvije strane, koji je prema priznanju vlasnika bio najčitaniji dio Jutarnjeg lista. Ili kad radiš svoju večer u Saloonu pa se tamo svake srijede tijekom dvije godine okupi od 700 do 1000 ljudi. Ili kad, doduše vrlo kratko, dobiješ šansu da budeš urednik Zabavnog programa HTV-a. Ili kad odeš na Novu TV i za nekoliko godina ona postane lider na tržištu. Ili ako odeš u drugu državu pa te traže na nekoliko televizija.
Denis Latin pozvao je Sinišu Svilana za scenarista Latinice
Moja novinarska priča sa B92 tek se počela rolati i još je rano za impresije i rezultate. I što velite? Kad se sabije ovako u nekoliko redaka, uopće ne djeluje tako loše. Možda su i ove činjenice razlog što me javna televizija bez ikakvih novinarsko-uredničkih standarda tri-četiri mjeseca razvlačila u svim informativnim emisijama tijekom dana. Ne velim ja bez vraga, ako sam prema postulatima zanata na vijestima trebao biti 30-40 posto od prikazanog, onih ostalih 60 posto sasvim sigurno otpada na ono što se zove kolegijalna zloba i profesionalna ljubomora. A je li bilo promašaja? Koliko hoćeš. Jer, da nije bilo tih promašaja, ne bi bilo ni ovih uspjeha. U suprotnom bi značilo da sam sjedio skrštenih ruku. Tko ne radi, taj i ne griješi.
...