Temperatura je ispod nule, snježna vijavica prestala je prije manje od sata, jedna od mnogih u posljednjih nekoliko dana. Debeo bijeli pokrov leži na tlu, golim granama stabala i krovovima grada što se s obje strane kotline spušta prema Vardaru. Prolaznicima samo rumeni nosovi vire iz bundi i šalova i vunenih kapa dok oprezno, sitnim koracima gaze zaleđenim asfaltom, a nekoliko mlađih muškaraca na obali rijeke, ispod željeznog pješačkog mosta, bezbrižno se šale i piju toplu rakiju, odjeveni samo u kupaće gaće i bijele frotirske ogrtače. Puk se polako okuplja, bit će uskoro možda i desetak tisuća duša na tradicionalnom obredu kakav se danas, na Bogojavljenje, blagdan Isusova krštenja, održava diljem Makedonije.
Služba na mostu
Iz zvučnika grmi jedna melodija, trojica se muzičara na zurlama i bubnju tvrdoglavo drže druge, a onda još sa zaglušujućim štropotom prugom uz rijeku prođe i vlak iz Skoplja prema Gevgeliji, duga teretna kompozicija kontejnera s natpisima Cosco i China Shipping. Uskoro će ipak, kad se pojavi trbušasti vladika s dostojanstvenom sijedom bradom, u pratnji nekolicine nižih svećenika i mladih bogoslova sa zlatom vezenim crkvenim zastavama, sve utihnuti. Kad počne služba nasred mosta, vjernici će se triput brzo prekrstiti i pobožno pognuti glave.
Prvo se pjeva, a zatim čita iz Evanđelja kako je Krista, Spasitelja našega, na današnji dan njegov rođak Ivan Krstitelj krstio u rijeci Jordanu. Onda se iz kartonske kutije puštaju golubovi, simbol Duha Svetoga, pa se blagoslovi rijeka, a oni odvažni mladići svlače i frotirske ogrtače. Koji od njih čak uzme šaku snijega pa ga istrlja po golim prsima i bedrima. Napokon, na vrhuncu obreda, vladika visoko podiže drveni križ i baca ga s mosta, a dolje se mladići bacaju u smeđezelene vardarske brzace. Hitro plivaju i ne prođe puno dok jedan od njih trijumfalno ne podigne križ u zrak. Prijatelji ga ljube, velika je to čast. A i ušteda na zdravstvenom osiguranju. Tko izvadi križ iz rijeke, čitave godine ni od čega neće oboljeti.
Pravoslavni običaj
Prije nego što se okupljeni raziđu, mnogi će na obali napuniti bočice i umiti se, jer i to je vrlo ljekovito. Rijeka se možda ne čini zdravstveno i higijenski ispravna, ali vladikin blagoslov je pouzdano ubio bakterije i viruse i vodu besprijekorno očistio od teških metala, deterdženata, boja i svih drugih poznatih i nepoznatih kemikalija koje su uništile biljni i životinjski svijet u našim rijekama.
S velikom sam znatiželjom u četvrtak devetnaestog siječnja gledao ovaj neobičan pravoslavni običaj u Velesu, trudeći se shvatiti kakva je veza toga pobožnog svijeta s Donaldom Trumpom, koji se sutradan, u petak, dvadesetog, u Washingtonu na najdražu, majčinu Bibliju zakleo da će odano i vrijedno služiti interesima Sjedinjenih Američkih Država? Što je Veles novom američkom predsjedniku i što je novi američki predsjednik Velesu, da su prije izbora u listopadu ovdje napravljeni neki od najgorljivijih internetskih portala u njegovu korist, da su Makedonci, ustrajnije od ijednog američkog obožavatelja, kršćanskog fanatika iz Arkansasa i bijelog rasista iz Mississippija, lagali o Trumpovu poštenju i dobroti, usput besramno klevećući njegovu protivnicu Hillary Clinton? I da su, povrh svega, Makedonci na tome nečasnom poslu izvrsno zaradili?!
Rješenju ove zagonetke neće osobito pomoći ni ako dođete u Veles. Naprotiv, prije će vas zbuniti posjet gradiću na četrdesetak minuta vožnje jugoistočno od Skoplja. Uobičajena je to balkanska čaršija u kojoj ni industrijalizacija prije više od pola vijeka nije dokinula nekadašnje navike te se i danas mogu vidjeti zaprežna kola na ulici. Stariji će se sjetiti da se ovo jednom zvao Titov Veles. Bilo je to zadnje mjesto od svih, godinama nakon Užica u Srbiji, Velenja u Sloveniji, hrvatske Korenice, bosanskog Drvara i crnogorske Podgorice, koje je izbrisalo ime komunističkog diktatora iz svoga imena. Slučajno ili ne, kratko nakon toga ugasili su se i visoki dimnjaci ljevaonice olova i cinka koja je desetljećima hranila čitav ovaj kraj. U Velesu se od toga vremena živi... pa, ustvari, teško je reći od čega.
“Ljevaonica je bila vrlo opasan zagađivač, ali je u najboljim godinama bila i vrlo uspješna. Mnogi su od nje odlično živjeli i danas za njom žale”, priča mi Milka Smilevska iz skopskog dopisništva Al Jazeere, podrijetlom iz Velesa. “Bila je to poznata tranzicijska, postsocijalistička priča. Mnogi su ostali bez plaće i kojekako se morali snalaziti, a nerijetko se nisu ni snašli.”
Razvalina industrije
Pa i nije to samo tranzicijska, postsocijalistička priča, pomislio sam. Pogoni koji su se ugasili u Velesu, Zenici, Osijeku i Nišu nisu drugačiji od ugašenih pogona u Detroitu, Pittsburghu i Atlanti. Ovdje, kao i u Americi, na razvalinama industrije ostali su milijuni ogorčenog i gladnog radništva, deluzioniranih siromaha koji često glasaju za čudnovate tipove poput Donalda Trumpa. Kako bilo, nisam želio prekidati Smilevsku...
“Onda su se, upravo nekako tih godina, početkom dvijetisućitih, kad je ljevaonica propala, pojavili kriminalci”, nastavila je ona. “Bio je to zanimljiv fenomen, prepoznatljivo veleski, takozvana Frankfurt mafija. Organizacija trgovaca drogom u Njemačkoj i Austriji koji su odreda bili iz jednog makedonskog gradića. Pričaju da se jedan njemački sudac čak čudio koliki je taj Veles da su svi dileri iz njega. Mladići od kojih dvadeset, dvadeset pet godina vozili su tada skupe, velike crne Mercedesove terence...”
“Sada ih više ne voze?”
“Sada su uglavnom u zatvorima.”
“Oh! Naravno.”
“Neki upravo u Frankfurt mafiji nalaze korijene ovoga sa sajtovima. Kao, to je isti mentalitet, ista poznata veleska domišljatost.”
Meni to zvuči nategnuto, ali čitava je ova priča od početka do kraja takva, nategnuta i nevjerojatna. Nema zaista racionalnog objašnjenja kako se to dogodilo, da je u američkoj predsjedničkoj utrci internet bio preplavljen izmišljotinama kako je, na primjer, Sveti Otac u Rimu toplo dočekao Donalda Trumpa i zaželio mu uspjeh na izborima, ili kako je čak i sama gospođa Clinton 2008. rekla da u Bijeloj kući želi vidjeti nekoga časnog i sposobnog poput gospodina Trumpa, kako je Clinton umiješana u skrivanje pedofilskih skandala i kako će uskoro biti uhapšena i koješta još gore, sramotno i odvratno, a većina je toga medijskog smeća dolazila s nekoliko desetaka portala napravljenih u Velesu.
U jednoj provincijskoj varoši, u jednoj maloj disfunkcionalnoj Makedoniji, opljačkanoj, razorenoj etničkim sukobima i klaustrofobično ukliještenoj između nedobronamjernih susjeda, u zemlji kojoj Grci odriču pravo na ime, Bugari pravo na narodnost, Srbi pravo na crkvu, a Albanci bi otkinuli komad teritorija, bilo je poprište prljavog propagandnog rata koji je, kažu, odlučio predsjedničke izbore. Vjerujete li analitičarima, Donald Trump danas možda ne bi bio u Bijeloj kući da nije bilo teškog granatiranja dezinformacijama iz Velesa.
Može li se zamisliti išta luđe od toga?
“Nije to ipak bilo tako važno. Ne vjerujem u to. Trumpova je pobjeda, istina, bila tijesna, ali makedonski sajtovi nisu opet bili tako utjecajni da bi mu donijeli presudnu prednost ispred Clinton”, napominje Cvetin Cilimanov iz makedonske informativne agencije MIA. “Svejedno”, napominje, “mnoge su od tih vijesti bile vrlo, vrlo profesionalno napisane. Na trenutke sam i sam gotovo povjerovao u njihovu autentičnost i poželio kliknuti, a onda bih se osvijestio i rekao: Ma, daj, ovo ne može biti istina”.
Cvetin Cilimanov
Milo za drago
Cilimanovu valja vjerovati jer je, kao bivši dopisnik iz Washingtona, izniman poznavatelj američkih političkih prilika, a kao strastveni makedonski nacionalist i desničar s neskrivenim simpatijama za republikance priznat će da mu se ovaj cirkus sviđa. Uživa da je američke ljevičare i liberale raspizdilo što su se nekakvi Makedonci umiješali u njihove izbore. Ponosno me upozorava na priču u New Yorkeru kako je i sam Barack Obama bio uzrujan zbog te pojave. Kasnije zaista u najboljim američkim novinama nalazim članak u kojemu doslovno stoji:
“Toga dana, dok su putovali, Obama i Simas gotovo su opsesivno razgovarali o članku na BuzzFeedu koji je opisivao kako je makedonski grad Veles doživio ‘digitalnu zlatnu groznicu’, kada je mala grupa mladih ljudi napravila više od stotinu protrampovskih sajtova sa stotinama tisuća sljedbenika na Facebooku. Sajtovi nose imena poput TrumpVision356.com i WorldPoliticus.com i većina objava na njima divlje su senzacionalističke, reciklirane s američkih desničarskih portala.”
“Donald Trump nije bio moj izbor”, priznaje Cilimanov, “ali svejedno, sviđa mi se kako je uznemirio Obaminu vlast. Znate kako se kaže, neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj.”
“A zašto je Obamina vlast vama neprijatelj?”
“Zato što se bahato i bezobzirno, kolonijalistički odnosila prema Makedoniji. Otvoreno se svrstala uz opoziciju i rušila sadašnju vlast. Zapravo, jednaku stvar koju su oni nama radili, destabilizaciju države lažima i podmetanjima u određenim, navodno nezavisnim medijima, mi smo sada učinili njima. Vratili smo im milo za drago”, završava Cilimanov zadovoljno se cerekajući.
Otkako je Trump pobijedio na izborima, bivši dopisnik iz Washingtona svako jutro na Twitteru američkog veleposlanika u Makedoniji upozori na tu neugodnu činjenicu. Svako jutro ga sa zločestom nasladom podsjeti kako se neumitno bliži dan njegova odlaska iz Skoplja.
O vlasnicima makedonskih sajtova s lažnim političkim vijestima ne zna se mnogo. Kad su otkriveni, mnogi su novinari došli razgovarati s njima, no jedva da se išta od toga da pročitati. Količina neuvjerljivih izmišljotina o veleskim pametnjakovićima koje su objavljene u odgovornim, tradicionalnim medijima jedva je nešto manja od neuvjerljivih izmišljotina koje su veleski pametnjakovići neodgovorno štancali o Donaldu Trumpu i Hillary Clinton. Čuveno pouzdani BBC, na primjer, donosi priču s naslovom: “Grad se obogatio lažnim vijestima”. Vjerujte mi na riječ, Veles nije bogat grad. Ni blizu. Veles je bio i ostao, i prije i poslije zadnjih američkih predsjedničkih izbora, depresivna istočnoeuropska zabit.
Sto hiljada poreza
Mjestom se, istina, pronose vijesti kako je netko laganjem o Trumpu zaradio pet stotina, tisuću, pet, šest, deset, dvadeset ili sto tisuća od Google oglasa, ali meni se ništa od toga ne čini naročito vjerodostojno. Sve je to više nekako zvučalo kao pretjerivanje o zaradama od sportskog klađenja, kao ono poznato nemarno razmetanje milijunima kojemu su često skloni oni što ni za kavu nemaju.
“Kaže mi jedan bankar u Velesu - pazi, bankar!” napominje Miomir Serafinović, novinar televizije Telma, povjerljivo se naginjući preko stola u gostionici, “da je jedan vlasnik sajta platio sto hiljada eura poreza.”
“Sto hiljada!?” ponovim zgranuto. “Samo poreza?!”
Serafinović zatvori oči i dostojanstveno kimne.
“Pa koliko je onda zaradio?”
“Pa, eto, računaj.”
“Milijun eura”, reče netko za stolom bojažljivo.
“Ljudi, to ne može biti istina!” zavičem ja revoltirano, a svi drugi slegnu ramenima kao da bi rekli - a tko zna?
Riječ je o informatički pismenim, mladim ljudima, priča Serafinović, koji godinama već posluju na internetu. Prepoznali su mogućnost zarade od oglašavanja prvo na sajtovima o zdravoj hrani, otkrili su popularnost organski uzgojenog povrća, riže cjelovitog zrna i mesa takozvanih sretnih pilića i nekolicina još i danas to radi, a oni pohlepniji, bezobrazniji, opazili su da u Americi, poglavito na američkom Jugu, žive bezbrojni luđaci koji pomamno klikaju, lajkaju i šeraju vijesti da je definitivno potvrđeno kako je Obama arapski terorist ili da Hillary Clinton s jednim crnim striperom ima odraslog sina imenom Jamal. Tu je onda krenulo mahnitanje. Velesani su sakupljali tekstove s najbolesnijih desničarskih, katkad i otvoreno fašističkih blogova i predstavljali kao ozbiljne političke vijesti i što su vijesti bile nevjerojatnije, bolje su se prodavale.
Internetski poduzetnici iz Velesa razbacivali su medijska govna uokolo bez ikakve krivnje i kajanja. Privatno su oni inače savršeno ravnodušni i za demokrate i za republikance. Ne zanima ih pravo ni domaća, a kamoli američka politika. Ovo s Trumpom bio je samo biznis. Ništa osobno.
Anonimci
“Mogu ti dati nekoliko brojeva u Velesu, ali nitko ti neće otvoreno govoriti o tome. Oni koji su napravili sajtove i uzeli ozbiljne pare žele ostati anonimni”, upozorava me Serafinović. “Neki su se sedamnaestogodišnjaci, srednjoškolci, istina, hvalili kako su zaradili desetke hiljada eura, ali ja im ništa ne vjerujem. Za početak, oni ne govore engleski, pod dva, ne znaju ništa o politici i, tri, traže da im platiš pedeset eura da govore za televiziju ili novine.”
“Ne razumijem, ako su zaradili desetke tisuća eura na internetu, šta će im pedeset od intervjua?”
“Pa o tome ti govorim.”
Čekajući da mi se netko iz Velesa javi na telefon, otišao sam u šetnju centrom Skoplja, želeći usput vidjeti bezbrojne kipove vojskovođa, političara, revolucionara, kompozitora i pjesnika, bez mnogo nekakvog reda podignutih u zadnjih nekoliko godina po trgovima i mostovima. Pročitao sam desetke konsterniranih tekstova o tome, ali nijedan me zaista nije mogao pripremiti na ono što sam uživo vidio. Uživo je da padneš guzicom u snijeg, od Aleksandra Velikog i njegova zapjenjenog pastuha impozantnih testisa visoko iznad glava prolaznika, od krupnih zlatnih lavova koji na svakom uglu bezglasno reže na građanstvo, od betonskog trijumfalnog slavoluka pokrivenog bijelim mramornim pločama kakvim su popločane provincijske diskoteke i svatovske sale, od niza modernih zgrada na čije su fasade zalijepljene gipsane barokne štukature, od kipa Toše Proeskog s mikrofonom u junačkoj desnici, od galije kao iz “Pirata s Kariba” što je, kao, doplovila Vardarom... teško je uopće pogledom obuhvatiti strahotu koja se tu dogodila. Netko je napisao da je u Skoplju umro zdrav razum i dobar ukus, ali ja smatram da to baš i ne odgovara istini. Zdrav razum i dobar ukus u Skoplju su obješeni, izrešetani, raskomadani, spaljeni i, na koncu, rastopljeni u nerazblaženoj sumpornoj kiselini.
Balkanski narodi, poznato je, vole lagati o sebi. Svi mi, i Hrvati, i Srbi, i Bosanci i Crnogorci, krivotvorimo svoje nedostojne prošlosti, prikazujemo svoje čobanske pradjedove bogatijima i prosvjećenijima, otmjenijima nego što su doista bili, obično kradući austrijske, turske, mletačke ili francuske gospodske tradicije. Makedonci su u drskom posvajanju tuđega otišli dalje od ikoga. Makedonci su, sudite li po središtu Skoplja, polinezijsko pleme koje je preko centralne Afrike nekako stiglo u Bavarsku.
I tu mi se, dok sam bez riječi, paralizirano zurio u niz komično amaterskih skulptura makedonskih zaslužnika na ogradi mosta, neočekivano ukazalo moguće rješenje veleske zagonetke. Ako će već državna vlast sama napraviti ovakav neoprostiv falsifikat, ako su najugledniji i najmoćniji muškarci ove zemlje potrošili milijune na lažnu povijest svoga naroda, na lažne stupove, fasade i galije, tko bi osudio nekakve provincijske mangupe ako su malo lagali i falsificirali o Donaldu Trumpu? Gdje vlada laž, tko je te mladiće mogao naučiti istinoljubivosti, odgojiti ih u tradicionalnim humanističkim vrijednostima poput pravednosti, skromnosti, suosjećanja...?
Najbolji dio
Na kraju sam, da ne povjerujete, našao i takvu osobu i susret s njom bio mi je najbolji dio kratkog zimskog izleta u Makedoniju. Lenče Zdravkin gledao sam u jednoj televizijskoj reportaži pretprošlog ljeta i sve otad sam je želio upoznati. Ona stanuje u kući kraj pruge u Velesu i sa svog je balkona u proljeće 2013. prvi put vidjela izbjeglice iz arapskog svijeta. I tu je Lenče momentalno shvatila smisao ljudskog života. Iz frižidera je brzo uzela litru mlijeka, a iz kredenca tanjur kolača i potrčala niz stepenice. I kako je tad počela, ni četiri godine kasnije nije prestala pomagati nevoljnima.
“Davala sam im ispočetka ono što sam imala, svoj ručak, zimnicu, svoju odjeću iz ormara. Pita me muž: ‘Gdje su mi cipele?’, a ja se smijem: ‘Eno ih, hodaju u Njemačku”, pripovijeda Lenče. “Kasnije sam počela uzimati od prijatelja i znanaca, pa su se javili iz drugih gradova, pa organizacije...”
Povezala se uskoro i s UNHCR-om i Crvenim križem, koji su jednu prostoriju u njezinoj kući napunili hranom, odjećom i higijenskim priborom, ali gospođa Zdravkin čitavo je vrijeme zapravo ostala organizacija od jednog člana, od sebe same, koji dvadeset četiri sata dnevno sedam dana u tjednu sasvim besplatno pomaže izbjeglicama u prolazu.
Lenče Zdravkin
Nakon što sam dva dana lutao po Makedoniji zbog priče o ljudima koji su iz gole pohlepe lagali da bi jedan pokvareni milijarder došao na vlast, bilo mi je ljekovito njezino društvo. Dobro sam se osjećao u dnevnoj sobi te žene koja je sve drugo od Donalda Trumpa, blaga, dobra, nesebična, otvorena srca. Ona je lider kojega bih ja slijedio.
U to došla mi je poruka na mobitel. Vlasnik jednog od desetaka veleskih sajtova s izmišljenim vijestima bio je voljan razgovarati sa mnom ako mu platim.
“Ne zanima me”, odgovorio sam mu.