Oni koji su mogli izdržati tempo, profitirali su. Meni je raditi s Tinom bilo odlično, rekao mi je Randall Lane, urednik Forbesa, dok smo unajmljenom električnom jahtom kružili oko Manhattana. Lane je u Forbes došao iz Daily Beasta, internetskog startupa koji je pokrenula Tina Brown, gdje je, kao i u Newsweeku, koji je na svojem putu nizbrdo živio u poslovnoj i uredničkoj simbiozi s Beastom, bio na luksuznoj poziciji “urednika bez portfelja”, otprilike u vrijeme kada je Brown već planirala odlazak, a njemu se nije ostajalo u projektu čiji je smjer u tom trenutku bio neizvjestan.
Tina Brown iz Vanity Faira otišla je davno, 1992., kada je preuzela New Yorker. Ipak kada je ovih dana objavljena smjena na vrhu VF-a, medijska zvijezda nije bio odlazeći Graydon Carter, također njujorška urednička legenda, nego Brown, koja je iskoristila očekivano medijsko zujanje, kakvo uvijek izazivaju promjene na vrhu medijskog Olimpa, i objavila svoje “Dnevnike iz Vanity Faira”, autobiografske zapise iz razdoblja kada je ona vratila život zamirućem Condé Nastovom mjesečniku.
Velika renesansa
Vanity Fair svoje je prvo slavno razdoblje proživio s prvim, zlatnim godinama američke kulture slavnih i bogatih između 1913. i 1936., nakon čega je, pritisnut velikom depresijom, prvo završio kao podlistak žilavijeg Voguea, a onda se potpuno utopio, zajedno sa svojim prvim urednikom i utemeljiteljem Condéom Montroseom Nastom, prvim u slijedu velikih izdavača i urednika koji su obilježili povijest američkih magazina. Njegovu posrnulu kompaniju je 1959. kupio Samuel I. Newhouse, otac nedavno preminulog Samuela (S.I.-ja) Newhousea, svojoj ženi Mitzi, štovateljici Voguea, kao dar za godišnjicu braka, i zadržao njen profil luksuznog izdavača za luksuzne čitatelje.
Takav Condé Nast obnovio je blještavi projekt Vanity Faira 1983. godine, i gotovo odmah potonuo. Nakon smjene dvojice urednika, Richarda Lockea (iz New York Times Book Reviewa), koji je trajao samo tri mjeseca, pa Lea Lermana iz “kućnog” Voguea (preživio je sedam mjeseci), S.I. Newhouse je iz Londona dovukao 29-godišnju Tinu Brown, tada urednicu Tatlera, magazina koji je uglavnom objavljivao tračeve iz londonskih high society krugova.
Brown je u New York stigla krajem 1983., prvo samo kao savjetnica u procesu oživljavanja VF-a, ali zapravo je odmah sjela za kormilo. Do kraja sljedeće godine naklada je sa 200.000 porasla na 1,2 milijuna prodanih primjeraka. Njena prva autorska akvizicija bio je Dominick Dunne, tada producent dokumentarnih filmova, kojega je upoznala na večeri kod zajedničkog poznanika, uoči njegova putovanja u Kaliforniju, gdje je namjeravao snimiti film o ubojici svoje kćeri Dominique, čijem je suđenju prisustvovao. Istovremeno magazin je napunila ergelom najboljih fotografa, počevši s Annie Leibovitz, vjerojatno najdugotrajnijom i najskupljom (honorarom i produkcijski) autoricom Vanityjevih naslovnica, a tu su još bili Helmut Newton, Herb Ritts, Richard Avedon, Harry Benson...
Novi broj New Yorkera, magazina koji je uređivala od 1992. do 1998., kada je morala otići zbog, i za Condé Nast, previsokih troškova, Tinu Brown opisuje kao osobu koja je postala “sinonimom za posljednju veliku renesansu američkih tiskanih magazina”, koje je pomela novim sadržajima - svježim vijestima, novim autorskim imenima, ali i kešom koji je stizao u gomilama, jer su naklade i oglašivači dosegli do tada najvišu razinu, ali i otjecao, jer nitko nije autore plaćao bolje od Vanity Faira i, kasnije, njenog New Yorkera, i nitko im nije osiguravao bolje uvjete od Condé Nasta, gdje su revoluciju koju je napravila Brown smatrali reputacijskim troškom koji se dugoročno isplati. Njena reputacija, kao i njezino naslijeđe, međutim, uvijek su stizali u paketu kontroverzi, ne samo zbog beskrupuloznog pristupa poslu, niti zbog estradne blještavosti koju je unijela u intelektualne perjanice magazinskog izdavaštva, nego i, po mišljenju ne tako malobrojnih kritičara, zbog gubitka dubine sadržaja koja je nepovratno izgubljena.
Šef sale
Ovo posljednje sigurno je pogrešno. Upravo je Tina Brown u New Yorker iz moskovskog dopisništva Washington Posta dovela Davida Remnicka, današnjeg urednika magazina, koji je, zadržavši većinu njenih blještavih dodataka, poput fotografija i priča o aktualnim osobama i događajima, zadržao i visoku nakladu, a pritom vratio magazin dubokim temama, ne bježeći od kontroverzija. Takav New Yorker mogao je otvoriti priču o Abu Ghraibu, iračkom zatvoru i američkom centru za torturu zatvorenika, priču koja u tom magazinu ne bi bila moguća u vremenu prije Tine Brown, strašnu a sočnu, punu detalja, ali i uznemirujućih fotografija.
Tina Brown i Meryl Streep
Vanity Fair njenog nasljednika Graydona Cartera, od magazina za skupe frizerske salone i zubarske čekaonice na elitnom njujorškom Upper East Sideu, pretvorio se u eksplozivan koktel najboljih, sočnih i dubokih političkih reportaža, analiza i kolumni, i dalje nimalo ne zazirući od detaljnog pogleda na holivudsko blještavilo i živote zvijezda. On je, a ne Tina Brown, započeo tradiciju Vanity Fairovih oskarovskih partyja koji su se pretvorili u najprestižniji i najteže dostupan događaj godine u Los Angelesu, i kasnije, slijedeći model, pokrenuo tradiciju godišnjeg partijanja za političku elitu u Washingtonu. Danas, kada odlazi, tvrdi kako ne želi da ga se ubuduće zove ni na jedno od tih događanja. “Bio sam dobar šef sale, sada više ne radim tamo”, rekao je.
Carterov Vanity Fair napravio je još jedan korak dalje od Tine Brown, u svjetlucavi koktel slavnih, on je bešavnim kirurškim rezom usadio koncentraciju “visoke pameti”. Upravo je Vanity Fair, od kojega se to najmanje očekivalo, najbolje i najiscrpnije od svih pisao o velikoj financijskoj krizi, a među VF-ovim najcitiranijim autorima našli su se i nobelovac Joseph Stiglitz i vjerojatno najlukrativniji autor današnjice Michael Lewis (Moneyball, Flash Boys...). Tu je, naravno, bio i Christopher Hitchens, Carterov prijatelj i njegova vjerojatno najbolja akvizicija, kao enfant terrible britanske i američke medijske scene, koji je s jednakim žarom pisao protiv religije, podvrgao se waterboardingu kako bi na vlastitoj koži iskušao američke metode mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu i Guantanamu, a onda i pisao dnevnik umirućeg od raka jednjaka. Zadnja kolumna, dio tog dnevnika, objavljena mu je posthumno.
Graydon Carter je produkt sasvim drukčijeg svijeta od onog iz kojeg je u Vanity Fair stigla Tina Brown, kći britanskog filmskog producenta i asistentice Laurencea Oliviera. Rođen prije 68 godina u predgrađu Ottawe, glavnog grada Kanade, u studentskim se danima uzdržavao radeći kao kondukter na željeznici i kopač grobova.
Nikada nije završio fakultet, ali je zato prva prava poduzetnička iskustva stjecao u izdavaštvu, učeći na vlastitim pogreškama. Prvo je pokrenuo mjesečnik Canadian Review, dobio više nagrada i u godinu dana dosegao poziciju trećeg najprodavanijeg magazina u Kanadi, ali i uspio bankrotirati i ugasiti se. Neuspjeh je Cartera otjerao preko granice, do New Yorka, gdje se, prema vlastitim riječima, “uspio ugurati u redakciju magazina Time”, za koji je pet godina pisao teme iz ekonomije, prava, ali i iz svijeta show businessa. Sredinom sedamdesetih, s poslovnim partnerom Kurtom Andersenom, kojega je upoznao u Timeu, pokrenuo je satirični magazin Spy, kojemu se uređivačka politika temeljila na ismijavanju američke elite, kulta slavnih i medija. Ukratko: Spy je bio sve suprotno Vanity Fairu.
Graydon Carter, Anna Wintour, Anna Scott i Colin Firth
Već je u Spyju započeo njegov trajni sukob s Donaldom Trumpom, kojega je tada opisao kao “kratkoprstog seljačinu”. Često se spominje i njegova psina, jedna od brojnih u vrijeme kada je radio Spy, kada je na adrese slavnih i “slavnih” Amerikanaca poslao ček s nekoliko centi i provjeravao tko će iznos unovčiti. Trumpu je poslao 13 centi. Unovčeni su.
Nakon što je napustio Spy, na putu prema Vanity Fairu, Carter je uređivao New York Observer, ironijom sudbine - isti onaj tjednik koji je danas u vlasništvu Trumpova zeta Jareda Kushnera, koji ga je kupio 2006. za 10.000 dolara u gotovini, koje je dobio na dar od oca kada je diplomirao.
Carter je stigao u Vanity Fair na preporuku Tine Brown, kada je ona, na užas puritanaca u industriji, preuzimala New Yorker. Ostao je na vrhu punih 25 godina, dosegao najvišu godišnju plaću u industriji (tri milijuna dolara) i objavio odlazak u trenutku kada je čuo da će od njega tražiti radikalno rezanje budžeta i broja zaposlenih u magazinu. Odlazi i iz Condé Nasta, ali ostaje vlasnikom dvaju popularnih njujorških restorana - Waverly Inna u njujorškom West Villageu, vrlo blizu kuće u kojoj i danas stanuje, i Monkey Bara u blizini Central parka i njujorškog Muzeja moderne umjetnosti. Oba restorana kultna su okupljališta literarne elite i ambicioznih početnika. Čime će se baviti ubuduće, zasad je ostavio otvorenim, uz sugestiju da će se “vjerojatno posvetiti drukčijoj vrsti kreativnog posla i pisanja”. Dosad je, uz rad u Condé Nastu i u svojim restoranima urednički potpisao nekoliko knjiga i producirao tri filma (“Gonzo”, o Hunteru Thompsonu, “9/11” o rušenju njujorških blizanaca i “The Kid Stays in the Picture”, o Paramountovom producentu Robertu Evansu).
Nove platforme
Radhika Jones, nova urednica Vanity Faira, zasad je nepoznanica, iako nije nepoznata u njujorškim medijskim krugovima. U Vanity Fair dolazi s mjesta direktorice izdavačkog programa New York Timesa, navodno na preporuku Davida Remnicka iz New Yorkera, ali i samog Cartera, prije toga bila je izvršna urednica magazina Time, literarnog magazina Paris Review, Artforuma i Moscow Timesa. Širine joj, znači, ne nedostaje. Plaća će joj, barem u početku, biti šestina Carterove - 500.000 dolara godišnje. Zadatak: s manjim budžetom otvoriti Vanity Fair novim izdavačkim platformama. To je ujedno možda jedini posao koji Tina Brown nikada nije uspjela dovršiti s uspjehom.
Kada smo razgovarali nakon ručka u bruklinskom Hyattu, nedaleko od novog sjedišta Forbesa, Lewis Dvorkin, donedavni Forbesov šef, danas glavni urednik Los Angeles Timesa i jedan od uspješnih pionira multiplatformskog novinarstva i “proizvodnje sadržaja”, Tinu Brown mi je opisao kao klasičan primjer profesionalca zarobljenog unutar starog poimanja medija: “Izlazak na internet znači duboko razumijevanje tehnologije, razumijevanje startup kulture, izdavačkih platformi, digitalnih medija... Morate se osjećati prirodno kada razgovarate s inženjerima i kada radite sa startupima. Mnogo je ljudi iz starog medijskog svijeta koji su u jednom trenutku pomislili kako bi se trebali prihvatiti digitalnog biznisa. Nisu uspjeli zato što nisu sami to radili. Mislili su da će se moći baviti poslom kao i ranije, a da će drugi ljudi kojima oni to kažu napraviti sav posao koji treba napraviti. Ako to ne napravite sami, to neće nikad zaživjeti. Nije dovoljno samo otići na ručak s drugim urednikom. Mnogi, poput Tine Brown, nisu živjeli taj novi život sami. Zato nisu uspjeli”.
Radhika Jones sa svoje 44 godine sigurno je dovoljno mlada da razumije promjene. Njeno multikulturalno zaleđe i njen dosadašnji radni portfelj čine je idealnom osobom za Vanity Fair, kako je napisala Noël Duan za Atlanticov lifestyle ogranak Quartz. Ona je to i za cijeli Condé Nast, u kojemu se na svim razinama događa velika smjena generacija.