Rat o kojem cijeli svijet šuti - najkraći je opis tragedije u Jemenu, bojnom polju na kojem snage odmjeravaju veliki geopolitički suparnici i sami međusobno podijeljeni Jemenci. Civili strahovito pate - milijuni gladuju, Unicef govori o oko pola milijuna pothranjene djece, nema lijekova ni medicinskih potrepština, širi se kolera... Broj mrtvih procjenjuje se na 10.000 do 12.000 s velikim udjelom žena i djece, infrastruktura je uništena... Slika koje bi o svemu tome govorile “više od tisuću riječi” u svjetskim medijima - nema. Dvije godine.
U Jemen je gotovo nemoguće ući, a rijetki uspijevaju izaći. Komercijalnih letova nema od početka vojne intervencije koalicije deset zemalja predvođene Saudijskom Arabijom, koje bombardiraju najsiromašniju arapsku zemlju često ne birajući ciljeve, pa civili stradavaju svakodnevno.
Pomoć ili invazija
A daleko od rata, tamo gdje se susreću Crveno more i Indijski ocean, bliže rogu Afrike nego Arapskom poluotoku mirnije živi arhipelag Sokotra, također jemenski teritorij. Jedno je to od najizoliranijih i najneobičnijih mjesta na svijetu.
Na Sokotri je sve više posjetitelja, ali iz samo jedne države - Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). I nisu to obični turisti ljubitelji prirode kakvi su uglavnom prije rata pohodili otok.
Emirati su, uz Kuvajt, Bahrein, Katar i ostale, također sudionici vojne koalicije, koju podržavaju i zapadni prodavatelji ratnog asesoara. S druge strane, Emirati, odnosno njihove humanitarne organizacije, financiraju obnovu bolnica i druge projekte u južnom Jemenu, a na Sokotri su sagradili stambeno naselje Šeik Zayed s oko 160 novih kuća za stradale otočane, džamiju, kliniku, školu i druge sadržaje. (Otok su početkom studenoga 2015. strahovito poharali tropski cikloni Chapala i Megh, najjače zabilježene oluje uraganske snage još od 1922. godine, pa su mnogi ostali bez kuća.) To je, rečeno je, tek prva faza njihova razvojnog projekta na Sokotri. U organizaciji UAE na Sokotri je nedavno dovršena i intenzivna obuka vojnih novaka koji će, rečeno je, pomagati osiguravati obalna područja otoka.
No, je li riječ samo o pomoći? Neki sumnjaju u to i spominju riječ okupacija. Drugi smatraju da je takvo što pretjerano tvrditi i da se tu realiziraju poslovni planovi partnera u turističkom razvoju te egzotične destinacije koji spominju pretvaranje Sokotre u turistički hotspot. Pojavila se i službeno nepotvrđena informacija koju je prenio portal The New Arab da je administracija jemenskog predsjednika Abdrabbuh Mansour Hadija prije nego što je pred Hutijima (šiiti zajdi koje, smatra se, podupire Iran), svojedobno pobjegao u Riyad (čiju je intervenciju u Jemenu zazvao), iznajmila Sokotru Emiratima na 99 godina.
Iz Sana’a-e pak pozivaju UN i Unesco da reagiraju i zaustave bagere koji rovare po Sokotri i zaštite otok od devastacije “okupacijskih snaga UAE”. Financiranje projekata na Sokotri i u južnom Jemenu, smatra se, svakako će dati vjetar u jedra širenju utjecaja Emirata u regiji. Već ih se otvoreno sumnjiči da podupiru političare u južnom Jemenu koji guraju odcjepljenje od sjevera. Kako bilo, Sokotra je i prije bila od strateške važnosti - još za hladnog rata i dok je postojao Sjeverni i Južni Jemen, ondje su bile stacionirane ruske vojne snage.
Malo turista
U 18 milijuna godina odvojenosti od kontinenta na Sokotri se razvio jedinstven i fascinantan biljni i životinjski svijet, kakvog nema nigdje drugdje. Zahvaljujući univerzalno važnoj bioraznolikosti, Sokotra je 2008. uvrštena na Unescovu listu svjetske prirodne baštine. Prema Unescovim podacima, 37 posto od 825 sokotranskih biljnih vrsta, 90 otočkih reptila te 95 posto vrsta tamošnjih puževa ne pojavljuje se nigdje drugdje na svijetu. Na Sokotri živi i globalno važna populacija kopnenih i morskih ptica - evidentirano je 192 (po drugim podacima čak 210) ptičjih vrsta, od čega deset endemskih. Pritom se 44 vrste ondje gnijezde, a ostale su selice. Podmorski život otoka čine 253 vrste koralja, 730 vrsta obalnih riba i 300 vrsta rakova. Stoga se Sokotra često opisuje kao Galapagos Indijskog oceana.
Među 307 endemskih otočkih biljaka je i dragon’s blood tree - drvo zmajske krvi, simbol otoka. Ime je dobilo po smoli jarko crvene boje koju stanovnici prikupljaju zasijecanjem debla i od biblijskih vremena koriste u kozmetičke i medicinske svrhe.
U godinama prije rata na otoku koji nastanjuju siromašni ribari i farmeri turizam je bio u začetku (2009. posjetilo ga je gotovo 4000 turista), kao i u većem dijelu Jemena, koji zahvaljujući tisućama godina povijesti i prebogatoj prirodnoj i kulturnoj baštini za to ima velike predispozicije - da nije desetljećima stabilno nestabilan, a sada u raspadu... Unatoč ograničenjima, turista je u Jemenu bilo na tisuće, a među njima sam bila i ja. U zemlji nekad znanoj kao Arabia Felix provela sam dva puta po sretnih mjesec dana, među najljubaznijim ljudima koje sam ikad srela. Prvo je putovanje u Jemen uključivalo i boravak na Sokotri, na koju se letjelo iz Adena sa zaustavljanjem u Mukalli.
Pozdrav nosom
Postoje mjesta na svijetu na koja kad zakoračiš osjetiš čistu sreću samo zato jer si tamo i jer si ih uspio vidjeti za života. Sokotra je takvo mjesto, valjda nešto kao Shangri La. I kolegama fotoreporterima Tješimiru Mariću i Romeu Ibriševiću sokotranski lifestyle toliko se svidio da su svojedobno prebrodili carinske zavrzlame i uspješno proveli svoj naum dostave pet profesionalnih ribičkih štapova otočanima koje su željeli poučiti za njih novom načinu ribolova.
Na otočkom uzletištu osim lokalnog vodiča odbor za doček bile su koze koje slobodno šeću. Pokazalo se kasnije da im hrana ostavljena bez nadzora lako postane plijen. Kad sunce ovdje zađe, onda je stvarno mrak jer nema ulične rasvjete. Slabašna struja lako nestane, a i voda je reducirana.
Gotovo stalno puše, što baš može biti neugodno, pa sam uglavnom nosila maramu. U sezoni jakih vjetrova od lipnja do rujna otok je praktički nedostupan brodovima, a stanovnici se povlače u unutrašnjost. Sokotranci se oblače malo drukčije nego u Jemenu, više nalik na dalekoistočnu modu. Pozdravljaju se dodirivanjem noseva, što na kopnu nije slučaj. Sramežljiviji su i povučeniji od uvijek znatiželjnih Jemenaca.
Otočka infrastruktura možda može podnijeti ekoturizam, ali ne i onaj masovni. A što bi on učinio prirodi, bolje je i ne razmišljati. Nema ovdje turističkih resorta ni kičastih beach-barova iz kojih trešti glazba. Nema ni plažnih prodavača parea i sunčanih naočala. Entertainment na Sokotri je priroda sama i stanovnici koji će vam rado ponuditi barem čaj, jer malo što drugo imaju. Koliko god je da je Jemen siromašan, na Sokotri se živjelo u još većoj bijedi.
Stariji će se začuditi što iz neke tamo “bogate” zemlje dolazite u njihovo siromaštvo i prašinu. I svaki put kad dođem na takvo mjesto bude me sram zbog sandala, fotoaparata, ruksaka, zapravo svega što oni nemaju, iako te moje stvari nisu bile ni skupe, ni nove... i dugo sam štedjela da bih uopće mogla ovdje doći. Nekako je onda lakše misliti da pomažeš lokalnu ekonomiju tako da trošiš tu, a ne drugdje. Sa Sokotre je tako u Zagreb dovučen težak prekrivač od domaće vune kakav pletu mještanke. Čekale su zadnje ujutro ispred hotela kad će turisti krenuti na aerodrom. Niti sam više imala mjesta za njega, niti love za prekomjernu težinu u avionu, pa sam ga vukla u švercerskoj torbi kao ručnu prtljagu.
Arhipelag Sokotra čine četiri otoka, a prema dostupnim podacima (mogu varirati ovisno o izvoru) nastanjuje ih ko 45.000 ljudi. Većina ih živi oko glavnog grada Hadibua te Qalansyie na zapadu. Manje od 400 ljudi živi u ekstremnoj izolaciji na otoku Abd Al-Kuri oko 12 sati plovidbe udaljenom od Sokotre. Ostala dva otoka praktički bez raslinja zovu se “braća” - oko 150 ljudi živi na Samhi, a Darsah je nenastanjen. Prije desetak godina jedan njemački časnik koji je stjecajem okolnosti morao provesti nekoliko mjeseci na Abd al-Kuri-u u sezoni jakih vjetrova opisao ga je kao “pakleno mjesto gdje vrijeme stoji mirno i možeš se osjećati potpuno sam na svijetu”.
Jemen je podijeljen na guvernerate, a Sokotra koja je prije pripadala Hadramawtu, otprije nekoliko godina ima svog guvernera. Na Sokotri je rezidenciju imao i bivši jemenski predsjednik Ali Abdullah Saleh, koji je vladao od 1990. do 2012., a prije toga je, do ujedinjenja s južnim, 12 godina bio predsjednik sjevernog Jemena.
Glavnina je Sokotranaca s južnoarapskih područja Hadramawt i Mahra, ali ima i onih indijskog i afričkog podrijetla (Somalija). Iako je službeni jezik arapski, većina, a pogotovo u unutrašnjosti, komunicira na drevnom predislamskom jeziku koji nema pismo, srodnom južnoarapskom mahriju. Svake se godine u prosincu održavalo natjecanje u recitiranju tradicionalne sokotranske poezije. Jezik nije jedino sokotransko kulturno blago - tu su i drevna znanja o okolišu i korištenju biljaka i životinja u medicini koja se prenose s koljena na koljeno.
Ne vole strance
Kuhinja se velikim dijelom svodi na ribu i morske plodove te rižu, koja se uz brašno i u Jemenu sveprisutnu opojnu biljku kat (žvače se nakon ručka), doprema s kontinenta. Uz ribarenje u malim čamcima (sezona je od listopada do kraja veljače) u proljeće se love rakovi, skupljaju morski krastavci, a tu su i skromni nasadi palmi datulja. Bave se i stočarstvom, pa su oni koji žive u brdima polunomadi. Sreli smo njihovu djecu dok smo se kupali u prirodnim bazenima - tolmunima u Wadi Dirhor u unutrašnjosti otoka. Bilo je to očito njihovo mjesto za kupanje. Putujući otokom prolazili smo i kraj sela u koja nam je vodič rekao da ne zalazimo. Ljudi jednostavno nisu navikli na strance pa im ne treba smetati. No, s djecom nema greške. Nismo ih razumjeli, ali za prihvatljivu cijenu uvalili su nam torbice od palmina lišća u kojima su bile mirisne smole od tamošnjeg drveća i zmajska krv - smola drveta simbola Sokotre - Dracaena cinnabari, dragon’s blood tree, drvo zmajske krvi...
Prijeti i klima
Prve noći na Sokotri spavali smo u ekološkom kampu Dihamri, zapravo na koraljnom grebenu i crvenoj plaži, uz zvukove valova Indijskoga oceana. Možete šetati i fotografirati, kupati se ako nije previše vjetrovito, ali ne i trpati u torbu koralje i goleme školjke jer ih je zabranjeno iznositi s otoka, kao i sadnice rijetkih biljaka. Dok smo u zoru još ležali u vrećama za spavanje, u blizini je sav važan sjedio egipatski sup, ugrožena vrsta, čija je populacija na Sokotri od oko 1000 jedinki među važnijima u svijetu. Nadao se valjda da onako jutarnje nepokretni možda možemo biti hrana. Prilazili su pa se odmicali kormorani i druge ptice.
Sljedeća noć bila je na bijeloj svjetlucavoj plaži Arher, podno tamnih stijena, i dinama koje izdaleka izgledaju kao snježni bregovi, magičnom mjestu uz potok koji se ulijeva u more. Jedna od plaža na otoku, Ghoba, ima čak 20 kilometara, a ondje se gnijezde kornjače.
Putuje se u Toyota Land Cruiseru, a kako smo odmicali prema Wadi Shifa i planinskom selu Homhil, ukazuje se sva raznolikost po kojoj je Sokotra tako posebna. Svi smo se mi budalasti turisti željeli fotografirati ispod tog glasovitog drveta zmajske krvi, pa sreći nije bilo kraja kad smo ugledali prve primjerke. Raste u višim područjima, a još iz daljine se na vrhovima brda vide ti prirodni “kišobrani”. Međutim, stabala je sve manje, mladice nismo vidjeli, a navodno treba i stotinu godina da naraste do pune veličine. Ugrožavaju ga klimatske promjene, sve veća suša i čovjekov utjecaj, a u siromašnoj zemlji nikad nije bilo dovoljno novca za istraživanje i zaštitu otoka i njegovih blaga.
Sokotra je raj i za planinarenje, pa smo išli tako na jednu lakšu turu kroz pejzaž sličan onome u u filmovima o prahistoriji. Drvo boca (bottle tree, adenium obesum socotranum), još je jedna od sokotranskih znamenitosti koju je trebalo fotografirati. Moguć je i uspon na najviši vrh Sokotre Mashanig (1503 metra, negdje piše 1525 m) u gorju Hajhir (Hagier, Hagghir), s kojeg se navodno vidi cijeli otok. Nismo, nažalost, mogli odvojiti dva dana, koliko je navodno potrebno zbog dužeg prilaza, a i naš vodič u japankama ne bi bio oduševljen idejom.