“Moj otac uvijek nam je govorio da ako on umre, ne odlazimo na njegov sprovod jer bi nam se tamo moglo nešto dogoditi. No, unatoč riziku, odlučili smo ići. Kada smo došli na groblje, bio sam iznenađen kada sam vidio koliko se mnogo ljudi okupilo. Bio je to dokaz ljubavi koju su niže klase osjećale prema mojem ocu i bio sam dirnut kada sam čuo kako skandiraju ‘Pablo! Pablo! Pablo!’, baš kao kada bi otvarao nogometne stadione ili bolnice u siromašnim predjelima Kolumbije.” Tako sprovod kolumbijskog narkobosa u knjizi ‘’Pablo Escobar - My Father’’ opisuje njegov sin Juan Pablo Escobar, koji nam se javio iz Brazila gdje trenutno promovira knjigu, originalno objavljenu na španjolskom potkraj prošle godine.
“Iako je moj otac izvan kuće bio kriminalac, odgajan sam s ljubavlju i odrastao sam s ljudskim vrednotama koje su mi usadili otac i majka. I zato sam izabrao mir umjesto rata, jer sam vidio kako je svaka loša odluka u životu moga oca utjecala direktno na nas kao obitelj. Otac me uvijek poticao da učim, da ne krenem njegovim stopama. Bilo je teško ne ponoviti njegove pogreške jer bilo je trenutaka kada su nas svi željeli mrtvima i činilo se da je jedini izlaz bila opcija postati Pablo Escobar 2.0. Drago mi je da sam izabrao drugačiji put”, objašnjava Juan Pablo Escobar, koji je knjigu napisao u Argentini, gdje živi otkako je 1994. napustio Kolumbiju.
Kriminalna karijera
“’Jesi li spremna provesti čitav život noseći Pablu hranu u zatvor?’, pitala je moja baka Nora svoju tada trinaestogodišnju kćer Victoriju, čiju vezu sa 11 godina starijim Pablom nikako nije odobravala, a ona je odgovorila: ‘Jesam, mama’. Pablo Emilio Escobar Gaviria, 167 cm visok, loše odjeven ženskaroš s kriminalnim tendencijama, upoznao je moju majku u kvartu u kojem su oboje živjeli. Njegova kriminalna karijera počela je kada je shvatio kako može krivotvoriti srednjoškolske diplome, koje bi potom on i njegov rođak Gustavo Gaviria naveliko prodavali. Tijekom tog razdoblja razvio je i četiri navike kojih se držao čitav život: uvijek je nosio košulju raskopčanu do pola prsa, nije podnosio frizere i sam se šišao, isključivo češljem od kornjačevine, i neobično dugo se tuširao, više od tri sata. Samo je zube četkao i po 45 minuta”, piše Escobar mlađi.
“Ako ne zaradim milijun pesosa do tridesete, ubit ću se”, govorio bi Pablo Escobar, a kako bi što brže ostvario svoj cilj, on i Gustavo prešli su na krađu automobila. Zbog jedne od tih krađa prvi je put završio u zatvoru, gdje je upoznao Alberta Prietu zvanog Kum, koji će biti ključan u daljnjem razvoju njegove kriminalne karijere. Naime, Kum mu je otkrio da u selima uz kolumbijsku granicu postoje mala postrojenja, tzv. kuhinje, gdje se kokainska pasta donesena iz Ekvadora, Perua i Bolivije pomoću kemikalija pretvara u kokain. Escobar je bio fasciniran tim biznisom te su Gustavo i on uskoro otputovali u Ekvador, gdje su kupili svojih prvih pet kilograma koke, iz čijih se listića proizvodi kokainska pasta. U Kolumbiji je pasta prerađena u kilogram kokaina, koji su potom prodali za 6000 dolara.
“Bio je to početak ulaska moga oca u narkosvijet i nije trebalo dugo da na obližnjoj farmi pokrene svoju prvu kuhinju koju je nadzirao majčin brat, moj ujak Mario Henao. Kemikalije koje su im trebale za izradu kokaina čuvali su u laboratorijima škole u La Pazu gdje je tada radila očeva sestra Alba Marina pa je proizvodnja u početku bila pravi obiteljski biznis. Sa 26 godina ostvario je svoj san i u banku položio ne jedan, nego sto milijuna pesosa, što je tada iznosilo oko tri milijuna i 225 tisuća dolara. Bilo je to mnogo prije nego što je itko u Americi, a pogotovo u Kolumbiji ili ostatku svijeta, mogao zamisliti kakve će razmjere jednom imati trgovina kokainom”, piše Juan Pablo Escobar, koji je rođen dvije godine kasnije, 24. veljače 1977. u Medellínu.
U svibnju te godine Newsweek je objavio veliku reportažu o tulumima u svijetu slavnih u New Yorku i Los Angelesu, na kojima su, baš kao u filmovima, kružile srebrne tacne pune kokaina, beluga kavijara i Dom Perignona. Tada je još bilo relativno lako švercati drogu jer na aerodromima nije bilo rendgena, policijskih pasa ili agenata DEA-e i dovoljan je bio kofer s dvostrukim dnom. Uz bratića Gustava, Escobarovi najvažniji ljudi bili su braća Fidel i Carlos Castaño, a Escobar mlađi tvrdi i kako je jedan od očevih glavnih dilera u Americi bio ni manje ni više nego - Frank Sinatra. Članovi kartela Medellín kontrolirali su Floridu i okolne države, Cali kartel opskrbljivao je New York, a tržište je bilo toliko prostrano i profitabilno da se karteli nikada nisu sukobljavali. Barem ne još.
“Godine 1981. turistički smo išli u Ameriku gdje smo potrošili enormne svote na shopping: u jednoj draguljarnici u Miamiju čak su zatvorili dućan kako bismo imali ekskluzivnu uslugu. Posjetili smo i Washington jer je otac htio testirati sigurnosne mjere u zgradi FBI-a. Pokazao im je lažne isprave i otac, majka i ja dobili smo čak i lijepo stručno vodstvo po zgradi. Otamo smo nastavili prema Bijeloj kući ispred koje je nastala slavna fotografija mene i mojega oca. Cijelo to vrijeme on je američkim vlastima bio doslovno pred nosom”, ističe Escobar.
Krijumčar broj 1
Do kraja 1981. Pablo Escobar bio je vodeći svjetski krijumčar kokaina, a jedno istraživanje pokazalo je da su u to doba najpoznatije osobe na svijetu bile papa Ivan Pavao II., Ronald Reagan i - Pablo Escobar. Revno se angažirao u kampanji protiv ugovora o izručenju sa SAD-om, koji je 1979. potpisao tadašnji kolumbijski predsjednik Julio César Turbay. No, politika je bila Escobarov najveći promašaj, unatoč tome što je 1982. bio izabran u Kongres, što mu je pribavilo imunitet, ali samo nakratko.
U travnju 1984. Pablo Escobar dao je ubiti svojeg najpoznatijeg progonitelja, ministra pravosuđa Rodriga Laru Bonillu, kojeg su smaknula dvojica plaćenih ubojica, sicariosa. On je bio prvi javni neprijatelj trgovine narkoticima, a nakon njegova ubojstva u zemlji je zavladao kaos. Vlada je prvi put proglasila rat krijumčarenju droga te je objavila da će progoniti vođe mafije, konfiscirati njihove posjede i izručiti ih Americi. Nasilje je poprimilo neviđene razmjere prema svakome tko se usudio suprotstaviti se Escobaru, a vrhunac je bila eksplozija bombe u Boeingu 727, koju je dao podmetnuti kako bi ubio političara Césara Gaviriju. Kasnije se ispostavilo da Gaviria čak nije ni bio na tom letu, a poginulo je svih 107 putnika i članova posade. Za sve to Pablo Escobar nije mario i živio je pod motom “Bolje grob u Kolumbiji nego ćelija u SAD-u”, a u bombaškim napadima u Medellínu tih je godina ubijeno više od 550 ljudi.
“U lipnju 1990. otac me izveo iz zemlje, pod izlikom gledanja kolumbijske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Kako bih bio manje upadljiv, lice sam ukrasio bojama kolumbijske zastave, a jedino što me razlikovalo od prosječnog navijača bilo je to što sam kao 13-godišnjak na ruci nosio deset tisuća dolara vrijedan Cartierov sat”, prisjeća se Juan Pablo Escobar. U skupini s Kolumbijom bila je i reprezentacija Jugoslavije, a zanimljivo je da je za kolumbijsku reprezentaciju igrao Andrés Escobar, koji nije bio u rodu s Pablom Escobarom, no četiri godine kasnije ubio ga je jedan član kartela zato što je na Svjetskom prvenstvu u Americi postigao autogol i time eliminirao Kolumbiju iz daljnjeg natjecanja.
Zatvor kao luksuzni hotel
U lipnju 1991., nakon što je kolumbijski Kongres izglasao zakon o neizručenju, Pablo Escobar odlučio se predati, a kaznu je služio u zatvoru La Catedral, koji je sam izgradio i koji je bio poput hotela s pet zvjezdica u koji se moglo ulaziti kada i kako se htjelo. “Osjećao sam se kao u velikoj kazališnoj predstavi - naivno sam vjerovao da će se moj otac u zatvoru opametiti. No, on se u zatvoru samo regrupirao, a na saslušanju za zločine predstavio se kao - poljoprivrednik. Bila je to potpuna travestija pravde. Kada su ga htjeli premjestiti u drugi zatvor, iste je noći pobjegao. Dok su ga vlasti bezuspješno tražile, on se već kupao u bazenu u svom sljedećem skrovištu, farmi u El Saladu”, opisuje Juan Pablo Escobar.
Od Escobarova bijega iz zatvora njegova je obitelj gotovo stalno živjela u bijegu, a na kraju su se razdvojili jer je Escobar smatrao da je tako sigurnije. Dvaput su pokušavali pobjeći iz Kolumbije, no nisu uspjeli i vlada ih je tada smjestila u čuvani hotel u Bogoti kako bi mogli lakše kontrolirati njihovu komunikaciju s glavom obitelji. Pabla Escobara odao je jedan dulji telefonski poziv obitelji te ga je policija uspjela locirati, i u prosincu 1993. ustrijeljen je na krovu jednoga shopping centra u Medellínu.
“Vijest o njegovoj smrti prenijela nam je jedna novinarka, a moja prva reakcija bila je: ‘Ubit ću one koji su ga ubili, ubit ću ih vlastitim rukama i osvetiti se’. No, onda me nešto prosvijetlilo i shvatio sam da imam samo dvije opcije: ili da postanem još smrtonosnija verzija svojeg oca ili da mi njegov loš primjer bude opomena zauvijek. To mi je promijenilo život i odlučio sam povući svoju prethodnu ishitrenu izjavu. Do danas se pojavljuju mnoge verzije tko je točno ubio moga oca; jedino što se pouzdano zna jest da je bio upucan tri puta, a metak koji ga je usmrtio prošao je kroz desnu stranu ušne školjke. Sasvim sam siguran da si je smrtonosni metak zadao upravo on sam, jer je uvijek govorio da će se, ako ga ikada uhvate, sam upucati kroz desno uho”, objašnjava njegov sin koji je tada imao samo 16 godina, ali je već morao donositi neke važne odluke. Sljedećih nekoliko mjeseci morali su se suočiti s vođama drugih kartela i paramilitarnih skupina koje su bile u ratu s Escobarom kako bi se nagodili za svoje živote. Odlučili su zatražiti azil, no odbila su ih gotovo sva diplomatska predstavništva u Bogoti, kao i Katolička crkva kojoj su se također obratili za pomoć. Na kraju su, uz pomoć državnog tužitelja, dobili nove identitete i isprave, i ponuđeno im je da odsele u Mozambik, siromašnu afričku zemlju u kojoj je upravo završavao građanski rat.
- Ja sam tako postao Juan Sebastian Marroquín Santos, a nove isprave koštale su nas 20 milijuna pesosa. Majka, sestra i ja letjeli smo iz Lime do Buenos Airesa, dok je moja djevojka Andrea, koja je cijelo to vrijeme požrtvovno bila uz mene, pod svojim je pravim imenom letjela redovnom linijom iz Bogote. Do Argentine smo došli bez problema i u pasoše su nam udarili turističku vizu na tri mjeseca. Od tamo smo se, preko Johannesburga, uputili u Maputo, glavni grad Mozambika - prepričava Juan Pablo njihov odlazak iz Kolumbije. No, u ratom i glađu poharanom Mozambiku nikako se nisu snašli, te su odlučili vratiti se u Buenos Aires, unatoč žestokom protivljenju njihovog odvjetnika.
Izoliran od svijeta
“U Buenos Airesu prvi sam put osjetio privilegiju biti anoniman. Prvi put u životu vozio sam se javnim prijevozom. Prvi put sam otišao sâm u McDonald’s, prije je uvijek netko to obavljao za mene. Shvatio sam koliko sam bio izoliran od svijeta. Kada sam kasnije počeo raditi u jednom dizajnerskom studiju, moja prva plaća iznosila je tisuću dolara. Toliko sam nekada trošio samo na napojnicu u restoranu. Poslije sam studirao arhitekturu i otvorio svoj vlastiti arhitektonski ured, a u prosincu 2002. oženio sam se svojom dugogodišnjom djevojkom Andreom. Vjenčao nas je biskup Jorge Mario Bergoglio, današnji papa Franjo”, pripovijeda Juan Pablo Escobar, kojega smo pitali i kada je ponovno odlučio koristiti svoje pravo ime.
“Argentinske vlasti inscenirale su lažni skandal kako bi nas prokazali kao kriminalce. Oni su bili ti koji su nas odlučili javno izložiti, a jednom kada se to dogodilo nije više bilo smisla kriti naša prava imena. Iako, imena nisu bitna, promijenili smo ih kako bismo spasili naše živote. Time se nismo odrekli ljubavi prema našem ocu, učinili smo to kako bismo preživjeli. Kada si rođen unutar mafije, mijenjanje imena je kao mijenjanje odjeće”, govori rezignirano.
“Život moga oca portretiran je mnogim lažima koje se pišu i govore samo kako bi se zaštitili nečiji tuđi grijesi. Ono što me zaista brine jest činjenica da glamurizacijom života moga oca, zahvaljujući glorifikaciji zločina, što čine kanali poput Netflixa i kolumbijske Caracol TV, sada imamo jednu novu generaciju mladih ljudi koja želi biti poput Pabla Escobara. Dobivam puno poruka preko društvenih mreža u kojima mi mladi govore da žele biti poput moga oca samo zato što su vidjeli seriju ‘Narcos’. To se događa zato što ne poštuju istinu, pa čak ni životne lekcije koje sam ja naučio iz nasilne prošlosti moga oca. Zbog toga sam napisao knjigu, kako bih im rekao i pokazao ono što je moj otac pokazao meni: put kojim ne treba krenuti”.