Bitka za Mosul, u koju su prije nekoliko mjeseci krenuli irački vojnici uz zračnu i logističku podršku Amerikanaca i njihovi saveznika, prometnula se u možda i najkrvaviji obračun s Islamskom državom, koja je taj irački velegrad prije nekoliko godina pregazila u samo par dana. Kako se Iračani probijaju kvart po kvart, a pripadnici ISIS-a se nalaze u sve čvršćem obruču, tako iz oslobođenih područja stižu sve potresnije priče preživjelih civila i uznemirujuće fotografije uništenog velegrada.
U velikoj reportaži koju je objavio CNN, njihov čuveni dopisnik Ben Wedeman razgovarao je s nekolicinom stanovnika Mosula koji su izgubili sve i nakon oslobođenja su prisiljeni na odlazak iz svog grada. Među njima je i mladić Sufian, tinejdžer ili možda u ranim 20-im godinama, kojega je zatekao kako stoji u objektu koji je nekoć bio luksuzna vila, a sada je tek betonski kostur izbušen mecima i granatama. Sakrio se ondje od kiše u društvu još nekoliko mladaca slične dobi, a svi su čekali da nad njima provjeru obave pripadnici iračkih službi, koji češljaju područje u potrazi za ISIS-ovcima ili njihovim simpatizerima.
- Kad sam mu stisnuo ruku, bila je topla i nježna. Koža ispod njegove brade bila je bljedunjava baš kao i kod većine ljudi koji bježe iz Mosula, a koji su tjednima bili u zatvorenim prostorima, nerijetko u mračnim podrumima, dok su vani divljale borbe, napisao je Wedeman.
U nastavku prenosimo ostatak njegove priče.
Pozdravio sam Sufiana na arapski, a on mi je uzvratio na engleski.
- Zdravo, kako ste?, rekao mi je, nervozno se osmjehujući, ispod oka gledajući iračke obavještajce u blizini.
- Govoriš engleski?, pitam ga.
- Pa mogu se sporazumjeti, odgovara.
Iznad nas bruje borbeni helikopteri, povremeno se čuje kako ispaljuju projektile ili iz strojnica pucaju na stari grad. Zvuci pucnjave i artiljerijske paljbe odjekuju iz daljine, nekoliko blokova od nas.
Pokušavamo nagovoriti iračke vojnike da nas puste naprijed pa ostavljam Sufiana i hodam prema grupi obavještajaca. Moj producent Kareem Khadder pokušava ih odobrovoljiti. S njima nije lako, sumnjičavost im je profesija. Kareem im nudi cigarete, zbija šale u nadi da će upaliti. Znao sam da će to potrajati pa sam s mojom snimateljicom Mary Rogers odšetao niz blatnu cestu kako bismo pogledali na što sliči Tayaran, uništeni kvart sjeverno od jednako uništenog Mosulovog aerodroma.
Okrenem se i opet ugledam Sufiana, muči se pokušavajući gurati majku u invalidskim kolicima kroz kaljužu.
- Prava katastrofa, kaže mi, sav zadihan.
- Sve smo izgubili: srca, uvjerenja, imovinu. Više ne pripadamo tu. Samo želimo mir.
- Hoćeš li se vratiti?, pitam ga.
- Ne, ne mogu. Više ne. Ne mogu. Prestravljen sam. Ubit će nas...
Stajem kako bih ih pustio da prođu i na arapski kažem: Sve će biti dobro, ako Bog da.
- Imamo Isusa. Idemo k njemu, odgovara mi.
- Što vam je to Sufian rekao, pita me njegov djed na arapski, koji mi je prišao podupirući se o štap.
Nisam mu odgovorio. Nisam mogao dokučiti zašto bi netko s tipičnim sunitskim imenom, kao što to ime Sufian jest, rekao nešto tako. Je li na to mislio kada je spomenuo da je izgubio sva uvjerenja?
U međuvremenu, Kareemov šarm je urodio plodom. Obavještajci su se počeli smijati njegovim forama, zovu nas da se svi zajedno fotografiramo. Spremni su nas pustiti dublje u grad. To bi nam bio drugi pokušaj tog dana. Nešto ranije, vozili smo se s iračkim policijskim specijalcima do parka u blizini Muzeja Mosula, no kako smo mu prilazili tako je naše vozilo dobrano protresla velika eksplozija. Udar je bio toliko jak da su limene rolete s obližnjih dućana otpale.
Kad smo izašli iz vozila, vidjeli smo oblak crnog dima kako se diže u zrak oko 150 metara od nas. Vozila hitne pomoći su jurila naprijed. Vojnici su bili na rubu. Pored nas je projurio kamionet iz suprotnog smjera, u prikolici je vozio nekoliko ranjenih vojnika. Kasnije smo čuli da je eksplodirao ISIS-ov bager, čiji je vozač aktivirao eksploziv. Veći broj vojnika je poginuo ili je ranjen.
Čovjek koji je bio zadužen za nas, znam samo da se zove kapetan Firas, odlučio je da smo vidjeli dovoljno. Viknuo je nama i drugim novinarima da se odmah vratimo u vozilo. Negodovali smo, ali nije nas slušao. Vratili smo se do ruševina koje su nekoć bile aerodrom. Tamo smo zatekli stotine civila na putu prema izlazu iz grada. Na čelu kolone bio je Saleh Jassim, star oko 30 godina, na ramenima je teglio malo tele, a za njim je išlo stado krava.
Dok su se ostali činili iscrpljenima i dezorijentiranima, Saleh je na licu imao širok osmijeh. Mahao je, u zrak dizao dva prsta u znak pobjede.
- Bogu hvala, na sigurnom ste, kažem mu na arapski, a on me umjesto odgovora poljubi u obraz.
Saleh je s obitelji koračao barem dva sata od njihova doma u Bab al-Baidhu, kvartu u sklopu starog grada.
- Granatiranje je bilo žestoko. Dva dana nisam oka sklopio, kaže mi. Krave su, dodaje, susjedove.
FOTOGALERIJA: Egzodus iz Mosula
Dok smo snimateljica Mary i ja razgovarali sa Salehom, producent Kareem je zaustavio policijski kamionet koji je naišao i nagovorio policajce da nas vrate u grad. I tako smo došli na mjesto na kojem sam sreo Sufiana.
Ako vam se ova priča počinje činiti razbacanom, to vam je zato jer je takav i naš boravak u Mosulu. Plan A vrlo brzo se pretvara u Plan B, a odmah zatim u Plan C i sve tako dok ne ispucamo pola abecede.
Nakon razgovora sa Sufianom i njegovom obitelji, krenuli smo za našim novopečenim prijateljima, iračkim obavještajcima. Njihov nam je zapovjednik obećao da će nas pustiti da prođemo autom dublje u grad, ali onda je negdje otišao. Dok smo ga čekali, vidjeli smo sedmoricu vojnika kako vode dvojicu muškaraca kojima su glave prekrivene majicama.
- To su da'eshovci, kaže nam jedan vojnik. Misli na ISIS.
- Kako znaš da su to osumnjičeni ISIS-ovci?, pitam jednog obavještajca.
- Nisu osumnjičeni, to jesu ISIS-ovci, uzvraća mi.
- Ali kako znaš?
- Imamo doušnike, kaže.
- Nadam se da će vidjeti svog boga, viče jedan od vojnika.
Dok je grupa prolazila pored nas, ugledao sam crvene ožiljke i otiske crnih čizama na leđima jednog od dvojice zatočenika. Već su vidjeli svog boga... Ili, da budem precizniji, tek su ga počeli gledati.
Zapovjednik kojeg smo čekali nije se pojavio pa smo na kraju krenuli za grupom policajaca u jednu polusagrađenu zgradu iz koje se, kako su nam rekli, vidi al-Hadba, nakošeni minaret odmah pored velike džamije al-Nuri. Upravo je ondje Abu Bakr al-Bagdadi imao svoj prvi i jedini potvrđeni javni istup 4. srpnja 2014. godine, nekoliko dana nakon proglašenja uspostave njegova samozvanog kalifata. S trećeg smo kata imali panoramski pogled na stari grad.
- Pazi! Ima snajperista!, upozorio nas je jedan policajac.
Al-Hadba je od nas bio udaljen samo dva kilometra. Njemu s lijeva u nebesa se uzdizao stup gustog crnog dima. Opet pucnjava, novi niz eksplozija.
Na širokoj aveniji koja se pružala ispod nas vidimo osmeročlanu obitelj - dvojicu dječaka, četvoricu muškaraca i dvije žene - kako prolaze gotovo trčeći. Jedna od žena, sa zelenim pokrivalom na glavi, mahala je štapom s nataknutom bijelom krpom kako bi dala do znanja da nisu borci.
- Dođi ovamo, pokazat ću ti mrtvog ISIS-ovca, pozvao nas je jedan od vojnika.
Slijedili smo ga niz stube pa dalje kroz dvorište i preko zemljanog nasipa na ulicu.
- Moramo pretrčati cestu jedan po jedan. Gore je snajperist, upozorio nas je.
Kad smo se okupili na drugoj strani, iznenada se začuo fijuk projektila. Svi smo se bacili na tlo, a sekundu ili dvije kasnije udario je negdje u blizini.
- Brzo, moramo ići, možda stiže još jedan, upozorio nas je vojnik.
Pred nama se ukazao spaljeni, uništeni policijski terenac. Odmah pored njega bio je izgorjeli automobil, vjerojatno je bio auto-bomba. Zdesna je bio leš, tijelo odjeveno u maskirnu vojnu odoru. Po smradu, čini se da je tamo već danima. Pored njega je crni pijetao, obilazi ga i trijumfalno kukuriče.
Sve okolo je uništeno. Na tlu komadi betona, stakla, savijenog metala, dronjci i čahure metaka. Dalje niz ulicu čuje se rafalna paljba. Još jedna eksplozija.
Eto što je ostalo od nekadašnjeg velegrada Mosula.