Ovih dana u Turskoj nije ugodno, a ni za zdravlje dobro biti: vojnik, časnik, policajac, sudac, službenik, profesor, novinar, diplomat, političar, Kurd, Ujgur, Kirgiz, vlasnik kafića, korisnik Twittera. Iako ovaj uvod možda izaziva smiješak, on je bolno istinit. Vlasti su tako prije nekoliko dana strpale u zatvor na dva i po dana stranog novinara Diona Nissenbauma, dopisnika uglednog američkog The Wall Street Journala. Razlog: objavio je video o terorističkoj skupini Islamska država, iako je turska država rekla da se to ne smije raditi. Senol Buran također je završio u pritvoru, ali mogao bi i ozbiljno zaglaviti u zatvoru. On je, naime, jednom prigodom krajem prošlog mjeseca samo rekao što misli o turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. “Tom čovjeku ne bih ni čaj poslužio”. Netko je to čuo, došapnuo nekome tko je rekao na pravom mjestu, i eto policije koja vlasnika kafića odvodi u lisičinama. Prijete mu četiri godine zatvora.
Evo još jedne vijesti koja dodatno potvrđuje kako se Turska pretvara u zemlju opasnog življenja: “Turske vlasti istražuju oko 10.000 ljudi pod sumnjom za korištenje društvenih mreža radi potpore terorizmu”. Niti u jednoj zemlji na svijetu koja tvrdi da ima koliko-toliko razvijen demokratski sustav tako se nešto ne smije dogoditi. No, u Turskoj se događa, ona postaje zemljom straha, u kojoj se i kod kuće govori potiho jer i zidovi imaju uši, a vani se u pravilu šuti, jer ne zna se kad će netko, da bi se dodvorio vlasti ili sa sebe skinuo sumnju, ili iz čiste obijesti ili osvete, reći onome tko brine o ustavnom poretku najtežu i najstrašniju optužbu u današnjoj Turskoj - ne, nije to izjava da je netko masovni ubojica ili okrutni šef kriminalne organizacije. Dovoljno je samo reći da je netko blizak Fethullahu Gülenu. I njegovoj organizaciji. To čak ne mora biti ni točno, ali kako dokazati da nisi bio u kontaktu ni s kime iz sustava koji je godinama premrežavao cijelu zemlju, vodio škole i humanitarne organizacije, vjerske udruge?
Dolazak na vlast
U četvrtak je objavljena vijest koja je djelovala gotovo nestvarno: bivši predsjednik države Abdulah Gül pismeno se očitovao te naveo kako “nikad u svojoj cijeloj političkoj karijeri nije imao nikakve veze i doticaje s Gülenovom skupinom”. Gül je od dolaska na vlast stranke Pravde i razvitka (AK) bio jedan od njezinih lidera, premijer, pa ministar vanjskih poslova, i konačno predsjednik Republike, bliski suradnik sadašnjeg predsjednika Erdoğana. Ni to danas više nije dovoljno, i on mora pismeno potvrđivati da nije gülenist. Koliko je daleko otišla paranoja vlasti koja je sva u rukama jednog čovjeka, Erdoğana, najbolje pokazuje odluka parlamenta od ovog četvrtka da prihvati prijedlog vlade za produljenjem izvanrednog stanja u zemlji na još tri mjeseca. No, kao razlog za to nisu navedena dva teroristička napada u prosincu i ubojstvo ruskog ambasadora, niti uključenost vojske u borbe u Siriji gdje ginu turski vojnici. Citat: “Turska vlada je zatražila od parlamenta produljenje izvanrednog stanja koje je potrebno kako bi se iskorijenio utjecaj propovjednika Fethullaha Gülena unutar turskih institucija”.
Fethullah Gulen
Kažu ljudi da nema gorih neprijatelja od bivših bliskih saveznika. A Gülen i Erdoğan upravo su obrazac koji potvrđuje tu izjavu. Gülen je odrastao u obitelji koja je bila izrazito vjerski orijentirana, njegov je otac Ramiz bio imam, a i majka Refia je poučavala Kur’an u njegovu rodnom selu, iako su to kemalističke vlasti zabranjivale. Tako je i Fethullah krenuo vjerskim putem, svoju je prvu propovijed održao kad je imao samo 14 godina te je nastavio život kao imam. Dvije su ključne ideološke odrednice njegova djelovanja: islam, ali u verziji koja poziva na dijalog s ostalim religijama i podržava demokraciju kao model političkog djelovanja; antikemalizam, ali samo u aspektu sekularizacije društva koju je tražio Mustafa Kemal paša, kasnije nazvan Atatürk, otac Turaka. Gülen u potpunosti prihvaća njegov nacionalni naboj te ga čak i širi prema nacionalizmu. Iz svega navedenog sasvim je jasno da nije bio po volji vlastima cijelog svog života jer je svojim protivljenjem sekularizmu udarao na same temelje moderne turske države. Budući, pak, da je u zemlji postojao značajan broj ljudi koji nije bio zadovoljan idejom sekularizma, oni su vrlo brzo prihvatili Gülenov pokret, koji se često naziva Hizmet (nesebično služenje za opće dobro), a koji se zalagao za obrazovanje kao temelj i Bogu milu aktivnost, i to ne samo vjersko obrazovanje, već i učenje znanosti, matematike, fizike, kemije. Pokret se proširio Turskom, a zatim prelio i na druge zemlje, sve do Pakistana i BiH (pa i Hrvatske, gdje postoji jedna škola koju financira Gülenov pokret).
Škole su došle na glas kao izuzetno kvalitetne pa su u njih svoju djecu slali i sekularisti, a pokret je tako osiguravao stalni dotok novih članova pa se ubrzo proširio na razna druga područja, otvorio je svoje medije, banku, tvrtke. Velik broj učenika ostao je čvrsto vezan uz pokret koji je postao uistinu paralelna struktura u društvu. Kada su sekularne vlasti shvatile snagu ovog dominantno religijskog, za okvire tadašnjeg turskog islama konzervativnog pokreta (koji se zalaže za tržišnu, neoliberalnu ekonomiju), počeo je pritisak na Gülena i on će se dobrovoljno, 1999. godine, povući u Sjedinjene Države.
Islamistička stranka
U odsustvu će 2000. godine biti osuđen zbog poziva na rekonstrukciju postojeće vlasti u korist islama. SAD mu 2001. godine izdaje Zelenu kartu i on ostaje na svom imanju u Pennsylvaniji. Zbog toga nije mogao osobno sudjelovati u ostvarenju svog sna, dolasku na vlast islamističke stranke AK koju vodi Erdoğan i koja pobjeđuje na izborima. Tu je stranku osnovao Erdoğan nakon što je u posljednjem, četvrtom vojnom udaru od Drugog svjetskog rata, ali ovaj put mirnom, s vlasti krajem 1990-ih godina srušen premijer Necmettin Erbakan i raspuštena njegova Stranka blagostanja.
Erdoğan je došao iz drukčije obiteljske sredine, otac mu je bio u vojnoj službi, ali je odgojen u muslimanskom duhu i razvio sličan pogled na kemalizam kao i Gülen. Stoga je bilo sasvim razumljivo da se priključio Erbakanu, a zbog citiranja jedne pjesme u kojoj se spominju “džamije kao vojarne, kupole kao kacige i minareti kao bajuneti” čak je osuđen na zatvorsku kaznu. Njih se dvojica nikad osobno nisu sreli: Gülen je većinu vremena proveo u Izmiru, dok je Erdoğanu Istanbul točka iz koje crpi svoju političku snagu. No, kako su ideologije bile gotovo istovjetne (turski nacionalizam sa snažnom, konzervativnom religioznošću), a vojno-sekularna prijetnja istovjetna, razvili su se odnosi savezništva.
Erdogan i Obama
Novi projekt
A kad se Erdoğan uspinje na sam vrh turske politike, Gülen je već u SAD-u i smatra da mu je bolje ondje ostati. AK premoćno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 2002. godine i dobiva u ruke zemlju pred ekonomskim krahom koju su mu predale stare, preživjele stranke koje nisu imale snage za bolja rješenja. I tada mu je bio potreban Gülen. Njegovi su ljudi bili unutar sustava, imali su novac, “znali su ljude”. Bez njihove bi pomoći Erdoğan bitno teže čvrsto preuzeo uzde vlasti, a nije nevažan ni njihov utjecaj u ekonomskom oporavku zemlje. Stvara se simbioza Erdoğanove političke stranke s Gülenovim društvenim pokretom koja je djelovala na korist svima, a posebno Turcima. Zemlja se ubrzano ekonomski oporavljala, postala je obećana zemlja za ulaganja, u početku vlasti blagi islamizam Erdoğanove vlade nije zabrinjavao kemalistički, sekularni dio društva, a dao je nadu konzervativnoj, islamističkoj većini (tihoj većini puno prije Donalda Trumpa) nadu u jači utjecaj religije na ukupni život. Erdoğan je tada igrao izuzetno mudro, pod egidom približavanja Europskoj uniji, malo pomalo vojsku je lišavao njezinih moći - civilna kontrola nad vojskom bio je jedan od uvjeta da počnu pregovori. Uspjeh te politike brzo se osjetio u turskom društvu simboliziran slikom sastanka glavnog stožera dok na čelu stola sjedi Erdoğan, premijer i praktični vjernik čija žena ne izlazi iz kuće bez marame na glavi. Može se slobodno reći da je to trenutak kad Erdoğan shvaća da je sva vlast u njegovim rukama i počinje se tako ponašati. Ubrzo slijedi puzajuća islamizacija društva: simbolički je najavljuje odluka vlade da studentice na sveučilište smiju doći i pokrivene glave. Napad sekularista, koji nisu bili svjesni što im se dogodilo ni koliko su oslabili, bio je snažan, ali uzaludan. Njihovi su argumenti pali u vodu jer je odgovor vlade bio jasan: riječ je o slobodi vjeroispovijesti, što je jedna od temeljnih ljudskih sloboda koje uživaju stanovnici Europske unije. Alkohol polagano odlazi u podzemlje, patrijarhalnost se obnavlja, a religija ima sve važniju ulogu u svakodnevnom životu. To, jasno, budi i ekstremizam pa će u jeku islamskog preporoda Turske biti ubijen i jedan talijanski katolički svećenik i vjerske manjine počinju osjećati ugrozu.
Erdoğan, pak, shvaća koliko je moćan, vlast ga preuzima i ne želi blizu sebe nikoga tko bi je doveo u pitanje. Gülen, pak, smatra da i on ima pravo participirati u novostvorenim okolnostima te se njima okoristiti. No, on nije u Turskoj, i to je njegova ključna slabost. No njegovi ljudi jesu. I tu počinje mučan razvod koji će završiti u krvavim sukobima. Naznaka spora bilo je i ranije, ali oni vrhunac doživljavaju u ljeto 2013. godine, kad je Erdoğan odlučio u Gezi parku u Istanbulu, jednoj od rijetkih oaza zelenila, sagraditi veliki trgovačko-stambeni kompleks. Bio je uvjeren da će stanovnici mirno prihvatiti njegov projekt jer on je dugo bio gradonačelnik najvećeg turskog grada, i to omiljeni. No, građani mu okreću leđa, počinju prosvjedi koji ubrzo prerastaju u otvorene sukobe s policijom. To je bio prvi Erdoğanov poraz, i teško ga je primio. Trebalo je pronaći krivca - a tko je bolji nego Gülen? Ako ga okrivi, moći će se konačno osloboditi njegovih ljudi: s dijelom će obračunati po kratkom postupku, a ostali će mu onda prisegnuti na vjernost. No, radio je račun bez krčmara. Gülen je smatrao da je vrijeme za smjenu Erdoğana i za to je imao sjajnu formalnu osnovu: u statutu AK utvrđeno je ograničenje prema kojem jedna osoba može biti samo tri mandata na premijerskom položaju. Kad je ta odredba stavljana u statut, ni sam Erdoğan nije vjerovao da bi mogao ostati na vlasti tako dugo. Ali jest. Gülen je smatrao da je nastupio pravi trenutak da dovede u pitanje Erdoğanov primat u stranci i na čelu države, ali je precijenio svoje snage. Ne treba sumnjati da je on stajao iza vijesti s kraja 2013. godine, koje su otvoreno govorile da je Erdoğanov sin Bilal involviran u krupne korupcijske skandale koji se mjere stotinama milijuna dolara. I rat je počeo. Erdoğan, uplašen, kao i svaki diktator da mu svi rade o glavi, provodi čistke u državnom aparatu i seli se na mjesto predsjednika 2014. godine. I kao svaki uplašeni diktator, radi jednu pogrešku za drugom, uvjeren da radi najbolje. Tko se god s tim ne slaže, bilo riječju bilo djelom, bilo samo Erdoğanovim uvjerenjem da je tomu tako, gubi svoj položaj i završava na cesti. Takva je sudbina zadesila Ahmeta Tutu, beskrajno simpatičnog i dragog turskog ambasadora u Zagrebu, koji je iznenada povučen prošlog ljeta jer nije dovoljno oštro kod hrvatskih vlasti zagovarao zatvaranje škole koju financira Gülen pa se odmah postavilo pitanje nije li on gülenist - i od rujna je nezaposlen, iako je neposredno prije toga Erdoğanu organizirao izuzetno uspješan posjet Hrvatskoj.
Ahmet Tuta
Arhineprijatelj
Uvjerenje je svih neovisnih promatrača da je Gülenov pokret teško stradao još 2014. godine. I da nema niti izdaleka snagu koju je imao do tada. Jer, Erdoğan je bio u pravu: većina gülenista stala je na njegovu stranu: konačno, oni i njihove obitelji žive u Turskoj, a Gülen se šepuri po imanju u Americi i njegovom ugodnom životu ne prijeti nikakva ugroza. No, svaki diktator mora imati svog arhineprijatelja. I to za Erdoğana ostaje Gülen. I gülenisti.
A onda dolaze parlamentarni izbori u ljeto 2015., kad AK prvi put od 2002. ne može sam sastaviti vladu. Erdoğan bjesni jer mu takav razvoj događaja onemogućava provedbu željenog scenarija: da kroz parlament progura zakon o predsjedničkom sustavu koji će zatim njegova većina podržati na referendumu, a on postati “sultan umjesto predsjednika” i na proslavi 100. godišnjice Turske Republike, 2024. godine detronizirati Atatürka i postati, uz Sulejmana Veličanstvenog, najvažnija osoba u turskoj povijesti. Za gubitak većine potiho je optužio Kurde, čija je stranka HDP ušla u parlament. I skovao je uistinu pakleni plan: premijera Ahmeta Davutoğlua je pustio da vodi besplodne razgovore s ostalim strankama o formiranju koalicijske vlade, dok on prekida mirovne pregovore s Kurdima. Rat bjesni u Siriji i Iraku, ondje su Kurdi ključni sudionici u borbi protiv Islamske države, a turski sunarodnjaci mobilizirani i osjetljivi. Kad se Erdogan, pak, tog ljeta snažnije uključi u rat u Siriji kako bi “porazio IS”, a zapravo tuče po kurdskim položajima, zapaljena je iskra koja pokreće odmazdu i nastavljaju se teroristički napadi Kurdske radničke partije u Turskoj. Erdoğan, grandiozni populist, mobilizira svoje birače predstavljajući stanje ozbiljnijim nego što jest, i nudeći sebe i AK kao jedine stvarne branitelje nacionalne sigurnosti. I pobjeđuje na ponovljenim izborima jer, jasno, Davutoğlu nije mogao ništa ispregovarati pod uvjetima koje mu je Erdoğan postavio. U tome razdoblju Gülen nekako pada u drugi plan, sve ide kako Erdoğan želi.
Pogrešna politika
A onda, 15. srpnja prošle godine, dijelovi vojske pokušavaju izvesti puč. No, toliko slabo pripremljen da su se odmah pojavile sumnje kako iza njega stoji sam Erdoğan, što nije bila istina. Tko je god vidio njegovo lice kad se konačno uspio mobitelom javiti u program CNN Turka, prepoznao je osobu uplašenu za svoj život koja panično poziva narod da ga spasi. I spasio ga je.
No, do danas je ostalo nejasno tko je stvarni organizator puča jer prave istrage nije ni bilo - Erdoğan i vlast odmah su optužili dežurnog krivca, Gülena. Neki od analitičara to odbacuju tvrdeći kako on ne bi mogao stajati iza tako traljave organizacije. Jedna je od plauzibilnih teza da je riječ o vojnim zapovjednicima kojima je bilo dosta pogrešne politike koja je Tursku odvela u kaos: prvo se pružala podrška borcima IS-a, jer su radili na rušenju Bašara al-Asada u Siriji, a kad je došlo do snažnog pritiska saveznika, onda su postali neprijatelji koji su onda počeli izvoditi terorističke napade po Turskoj, u kojoj su uspostavili svoje ćelije (jer, vlast je bila zaokupljena razbijanjem gülenističkih ćelija). Zatim je prekid pregovora vratio na ulice rat s Kurdima, pa se skoro ušlo u rat s Rusijom zbog rušenja njezina zrakoplova koji je nakratko ušao u turski zračni prostor. Sve je to u konačnici Tursku, umjesto regionalne sile, pretvorilo u izvor regionalne nestabilnosti.
Erdoğanu sve to ne smeta, on i dalje grmi o potrebi nacionalnog jedinstva pod jednim predsjednikom, njime, priča pričice o “strašnoj gülenističkoj aveti” pod čijim okriljem u zatvor trpa cijelo vodstvo kurdske stranke HDP, pa novinare, profesore, suce, vojnike. U takvim okolnostima javnost vidi, ali još ne mari za stalni pad lire, za prestanak ekonomskog rasta, za rat iz kojeg će se teško izvući, a još teže ostvariti svoje interese sad kad je stjerana u podložnički položaj prema Rusiji i Iranu koji preuzimaju glavnu riječ u Siriji. No, Erdoğana sve to ne zabrinjava, on će za sve to optužiti Gülena i SAD, koji nikako da ga izruče kako bi mu on mogao suditi.