Ima nešto u podrumskim prostorijama. Osobito ako su uronjene u topla svjetla, birane tapete i meke sagove, ako odzvanjaju spretnim pokretima barmena i zadovoljnim žamorom stalnih gostiju. Osim što je uvjerljivo najskuplji kineski restoran u Londonu, China Tang mjesto je s impresivnom galerijom često viđenih lica. Ovdje večeraju Beckhamovi i Lampardovi, a među redovitim gostima su i članovi kraljevskih obitelji Bliskog istoka. To i ne čudi. Utemeljitelj restorana smještenog u podrumu jednog od najluksuznijih londonskih hotela The Dorchester je Sir David Tang koji je do svoje smrti prije nekoliko mjeseci bio poznat kao čovjek s najimpresivnijom listom kontakata u gradu. Za stolovima svoga restorana redovito je ugošćavao rock-zvijezde i nogometaše, supermodele i političare, a ljude poput Micka Jaggera, Hugha Granta, Kate Moss i Margaret Thatcher ubrajao je među svoje bliske prijatelje. Ponekad su i “obični” gosti imali sreće susresti se sa Sir Davidom i njegovim osebujnim smislom za humor. “Fuck off, I have enough friends” (Odj…, imam dovoljno prijatelja), napis je na majici kojom bi katkad dočekivao goste.
U ovakvom ozračju luksuznog londonskog podzemlja razgovaram s Neilom Barnettom, bivšim novinarom dnevnog tiska, a danas vlasnikom agencije Istok za privatne korporativne istrage. Na dobrom smo mjestu; stolovi oko nas ispunjeni su bogatašima iz svih dijelova svijeta. Iako se stapaju u londonsku atmosferu, u matičnim zemljama mnogi od njih su dobro poznata lica. Čim stižemo maître d’ nas poslužuje Toljevim Svetim Rokom, nastojeći nas poznatim okusom plavca približiti Hrvatskoj. Što je ironično, s obzirom na to da su sve oči Hrvatske uperene u London gdje je tih dana Ivica Todorić izjavio “Ja sam građanin Engleske”.
Dobar za Marxa, pa i za Todorića
Barnett, koji se godinama bavi istragama slučajeva koji nisu puno drugačiji od aktualnog sukoba između hrvatske Vlade i Ivice Todorića, nije osobito iznenađen što je Todorić u ovim ključnim trenucima odabrao baš London za svoj novi dom. “Smatram da je London vrlo popularan izbor za ljude u njegovoj situaciji. Činjenica je da London pruža utočište ljudima koji se iz jednog ili drugog razloga ne osjećaju dobrodošlima u vlastitoj zemlji”, govori Barnett.
Uloga takvog domaćina za London nije nova, govori Barnett navodeći primjer Karla Marxa kojeg su Britanci primili k sebi time razljutivši njemačke vlasti. Sažeto pravilo bilo je i ostalo: dobrodošao je svatko tko ne remeti mir, ne krši britanske zakone i poštuje lokalna pravila ponašanja. “London je svjetski azil, sklonište proganjanih iz svih zemalja svijeta”, rekao je škotski pisac Samuel Smiles. Ipak, iako fundamentalna ideja takve politike počiva na dubokom sentimentu demokracije i slobode, njezina moderna verzija manje je romantična, upozorava Barnett tvrdeći: “Bogati ljudi iz cijelog svijeta, bez obzira na to dolaze li s mračne strane zakona ili ne, pogotovo ako dolaze iz bivših zemalja SSSR-a i, dijelom, s Balkana posljednjih dvadesetak godina nastanjuju se u Londonu. To je potpomognuto činjenicom da je kod britanske vlade želja za kapitalom nadjačala želju da njegovi vlasnici budu potpuno čisti pred zakonom zemalja iz kojih dolaze”, govori Barnett. Ono što je započelo kao politika otvorenih vrata posljednjih se godina pretvorilo u politiku zatvaranja očiju pred porijeklom novca bogatih došljaka.
U središtu odluke Ivice Todorića da se u aktualnoj situaciji smjesti u London je, dakako, britansko pravosuđe i njegova reputacija nezavisnosti i izvrsnosti. “Kalibar i integritet engleskih sudova poštuje se diljem svijeta i ovdje se može očekivati dosljednost zakonskih odluka, što omogućava više sigurnosti nego u drugim zemljama. Suci i odvjetnici imaju reputaciju najboljih na svijetu. Struktura i stabilnost engleskog pravosudnog sustava, njegova reputacija nepripadnosti i pravednosti, sloboda od korupcije, čine ga najboljim na svijetu”, objašnjava glasilo britanskih odvjetnika The Law Society Gazette. Nadalje, napominju, britanski je sustav transparentan i jednostavno razumljiv strancima, a činjenica da se saslušanja odvijaju javno ima svrsishodnu ulogu PR alata kojima središnji akteri mogu javnosti poručiti poruku koju žele. Umjesto da su čekali Todorića ispred sudnice, domaći novinari mogli su se ugodno smjestiti u nju i saslušanje pratiti uživo, što im omogućuju britanski sudovi. “Još jedan atraktivni aspekt britanskog sustava je raznolikost i fleksibilnost u slučajevima poslovnih sporova, što se može zahvaliti i činjenici da je London već stoljećima centar poslovanja. Mi smo lideri u svijetu i bavili smo se svim vrstama kompleksnih komercijalnih problema. Engleski sudovi razlikuju se, primjerice, od sudova u Rusiji gdje, nakon godina komunizma, vlasti imaju manje iskustva u nijansama poslovnog svijeta, principa ugovora i anatomije komercijalnih transakcija općenito”, stoji u glasilu. Ne čudi, stoga, da se na jednom od londonskih sudova više od 60% slučajeva odnosi na osobe iz Rusije ili drugih zemalja istočne Europe, iako slučajevi i osobe koje su u njih uključene nemaju baš nikakve veze s Engleskom, kao što je i slučaj s gospodinom Todorićem.
Reputacija pravosuđa
Engleski pragmatizam učinio je da je britansko pravosuđe i njegova reputacija izvrsnosti u međuvremenu postao unosan biznis koji uključuje ne samo vrsne odvjetničke timove nego i financijske stručnjake i eksperte za odnose s javnošću specijalizirane isključivo za “pranje reputacije”. Jedna od njih je Lucy Heather koja je godinama radila za možda najzvučnije ime britanske PR industrije Maxa Clifforda, a danas vodi vlastitu tvrtku za reputacijski menadžment LHJ Media. “Ako osoba želi zadržati anonimnost u Londonu i za to ima novca, na pravom je mjestu. Ovo je mjesto s najboljim PR-ovcima na svijetu koji imaju vrlo blizak odnos s medijima i mogu postići naoko nemoguće”, govori. Godinama je radila s klijentima koji su imali jedan zahtjev: da se njihovo ime ne pojavljuje u novinama. Neki od njih, koji su u vlastitim domovinama bili neželjeno prepoznatljivi, u Londonu su mogli započeti posve novi život. To dolazi uz cijenu od, kaže Heather, 100.000 funti godišnje samo kako bi ih se držalo izvan fokusa britanskog tiska.
Grad kameleon
Čak i ako dolazi s cijenom, anonimnost je još jedna od velikih pogodnosti Londona. Ako vam se i čini da je Ivica Todorić sa svojom obitelji središnja tema domaćeg tiska baš svaki dan, budite sigurni da u Londonu to nije tako. Njegov dolazak u London, kao i predaja policiji i prvo saslušanje na sudu, jedva da su zabilježeni. “Slučaj Ivice Todorića u Londonu zanima samo one koji su direktno ili indirektno zainteresirani za Hrvatsku. Nitko od mojih vrlo dobro informiranih prijatelja u Londonu ne zna tko je Ivica Todorić niti ga zanima. To je nešto što mu sigurno odgovara”, tvrdi Barnett.
Posljednjih godinu i pol riječ koja se često ponavlja u britanskoj svakodnevici jest egzodus. Na tu površinom neveliku otočnu državu izvana se gleda kao na politički fenomen koji samo što nije posve promijenio svoj oblik. Nestat će City jer svakih nekoliko tjedana neka od banaka prijeti odlaskom iz financijskog središta Londona. Otići će francuski bankari i poljski vodoinstalateri. Zatvorit će se europski restorani jer njihovi se vlasnici ne osjećaju dobrodošlima. Brexitovci se na takva predviđanja samo smiju. Retorika obiju strana referendumskog spektra sadrži dio istine - dio bankara doista se iseljava iz Londona, a neki restorani zatvaraju se zbog smanjene opće potrošnje građana.
No svaki spomen egzodusa pobija neobvezna šetnja londonskim Mayfairom. Jedno od najljepših gradskih predgrađa živahnije je nego ikad. Božićne lampice već gore nad kaputima od kašmira u izlozima butika visoke mode na Bond Streetu. Ista kolona sastavljena od Rolls Royceva, Bentleyja, Porschea i Ferrarija elegantno se vuče ulicama, prekinuta tek pokojim crnim taksijem. London je u svom “business as usual” ritmu. Jedan zastupnik u parlamentu iz redova torijevaca, veliki podržavatelj Brexita, nedavno mi je rekao da “britanska ekonomija ne može propasti dok god je Londona”. Pogled na Mayfair potkrepljuje takav stav. Nedostaje mu samo dodatak “…dok je Londona i njegovih inozemnih stanovnika.”
Neočekivano za grad takve veličine, London je prilagodljiv poput kameleona. Godinama se činilo da diše za bankare iz Cityja za koje su nicale poslovne zgrade i stambeni kompleksi, kojima su se punili skupi restorani i dekadentni klubovi. Zajedno s bogatim došljacima s Istoka kojima odgovara relativna sigurnost koju pruža London i mogućnost investicija bez previše pitanja, učinili su da je London danas grad krojen prema potrebama najbogatijih ljudi na svijetu. Malo je ljudi koji to bolje znaju od Aline Blinove čija se agencija RuStyle bavi aklimatizacijom bogatih ljudi, uglavnom iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, na život u London.
Alina za svoje klijente sređuje čitav londonski paket - pomaže im u pronalaženju adekvatne nekretnine u najljepšim dijelovima grada, upisima u privatne škole za njihove najmlađe, savjetuje im gdje kupovati, upoznaje ih sa svakim tko je netko na društvenoj sceni grada i njihovim imenima puni liste rezervacija restorana i gradskih zabava na kojima se valja pojaviti. Alinu otvoreno podrugljiv stav lokalnog stanovništva ne vrijeđa jer, kaže, istina je da su Britanci spremni otvoriti sva vrata za one koji to mogu platiti.
Barnett takvoj tvrdnji dodaje opasku da bi britanska krilatica mogla biti: “Nijedan novac nije prljav novac. Ako tvoj novac nije nužno čist i odlučuješ ga staviti u Britaniji - možeš se opustiti”.
Imućni došljaci
To, između redaka, jamči i britanska vlada; premijer John Major devedesetih je uveo takozvanu vizu za investitore kojom se za milijun funti moglo nastaniti u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je kasnije povećano na dva milijuna funti, zbog čega lokalno stanovništvo indirektno krivi bogate strance za visoke cijene nekretnina u dijelovima grada koji su naseljeni stranim investitorima.
U prijelaznom razdoblju referendumske neizvjesnosti londonski kameleon još se nije opredijelio za svoje nove boje. Ako City, financijska žila kucavica grada, izgubi svoj momentum, nije isključeno da će se neko vrijeme posvetiti imućnim došljacima, bilo da u Londonu traže shopping ili utočište, pravdu ili novi život.