EKSKLUZIVNO

MILO ĐUKANOVIĆ 'Pokušaj atentata na mene bio je poruka. Poruka glasi: širenje zapada na Balkan bez suglasnosti Rusije nije moguće'

Tresla se brda, rodio se miš. Tako bi netko neupućen mogao opisati konačni ishod crnogorskih parlamentarnih izbora - jednog od najiščekivanijih političkih događaja prošle godine u jugoistočnoj Europi. Naime, i nakon napete i duge predizborne kampanje s nikad ujedinjenijim nastupom oporbe, izborni pobjednik bio je isti kao i na svim izborima u toj zemlji dosad. Demokratska partija socijalista (DPS) premijera Mila Đukanovića osvojila je najbolji rezultat, a onda uz pomoć manjinskih zastupnika formirala većinu u parlamentu. Ipak, ono što se događalo uoči samih izbora nipošto nije uobičajeno. U noći uoči izbornog dana - sa 15. na 16. listopada - crnogorska policija - djelujući u suradnji s još nekim sigurnosnim službama iz regije - uhitila je više od 20 osoba, osumnjičenih da su planirali izvesti “niz terorističkih akcija, izazvati kaos u državi, napasti ustanove sustava, ne isključujući i atentate na najviše državne dužnosnike”.

Istraga je tijekom sljedećih tjedana rezultirala s još uhićenja, a informacije koje su u međuvremenu objavljene u javnosti ukazivale su da je u Crnoj Gori zapravo spriječen pokušaj nasilnog državnog udara, i to uz indicije planiran uz podršku jedne strane države. Takav scenarij - ako se pokaže istinitim - bio bi presedan u geopolitičkim odnosima regije. O pokušaju terorističkog napada, političkom stanju Crne Gore, utjecaju Rusije, Srbije, stabilnosti Balkana i vlastitim planovima nakon povlačenja iz izvršne vlasti u prvom velikom intervjuu nakon izbora govori sam Milo Đukanović.

Je li se u Crnoj Gori 16. listopada prošle godine dogodio pokušaj državnog udara?

- Ako gledamo strogo pravno, specijalni tužitelj to je djelo kvalificirao kao stvaranje kriminalne organizacije s namjerom terorizma u pokušaju. Politički gledano, to je bio pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana. Cilj te operacije bio je da se promijeni strateški kurs kojim se Crna Gora kretala posljednjih dvadeset godina. Dakle, to je bio zadnji pokušaj da se osujeti ulazak Crne Gore u NATO, a vjerujem i njezina europska integracija.

Jesu li točne informacije da je krajnji cilj bilo i vaše ubojstvo?

- Ne bih rekao da je to bio krajnji cilj, već samo sredstvo ostvarenja cilja o kojem sam govorio - destabilizacije i promjene strateškog usmjerenja države. Dakle, meta nije bio Milo Đukanović kao osoba, već kao legitimni premijer i zagovornik politike euroatlantskih integracija. Osim toga, vjerujem da je cilj bio poslati i poruku na još dvije adrese.

Koje?

- Prva je poruka bila upućena regiji - odnosno državama koje su poput Crne Gore u različitim fazama procesa integracije u zapadne strukture - a poruka je da nijedna od njih takve odluke ne može donositi isključivo temeljem vlastitih nacionalnih interesa. Druga poruka bila je adresirana na NATO savez i Europsku uniju, i to da se u budućnosti neće moći širiti na području Balkana bez suglasnosti treće strane - Rusije.

Kada ste prvi put dobili informacije o toj akciji i jeste li bili svjesni da vam je život u opasnosti?

- Nekoliko dana uoči izbora naše su sigurnosne agencije došle do saznanja da se priprema jedan takav scenarij za sam izborni dan. Prema našim tadašnjim informacijama, cijela akcija trebala je početi nakon zatvaranja izbornih mjesta. Tome smo pristupili vrlo ozbiljno, jer su se te informacije poklapale s tadašnjim aktivnostima opozicije. Oporbeni čelnici su pozivali građane da se odmah u izbornoj večeri okupe ispred parlamenta kako bi - citiram - ‘ili proslavili pobjedu ili spriječili krađu pobjede’. Dakle, već tada je stvarana atmosfera kako je pobjeda opozicije jedini mogući ishod izbora, a da svaki drugi ishod može biti jedino rezultat izborne krađe. Jasno vam je da je takva atmosfera iznimno zapaljiva i zato smo shvatili da moramo biti oprezni. No, moram reći da o zlokobnosti cijelog plana nisam znao dok te informacije specijalno tužiteljstvo nije priopćilo i cijeloj javnosti.

Kako ste se osjećali kad ste dobili informacije da je postojao plan vašeg ubojstva?

- To sasvim sigurno nikome ne može biti ugodno saznanje, iako je olakotna okolnost kad za to saznate u trenutku kad je takav plan već osujećen. S druge strane, mislim da je moja reakcija bila dijelom uvjetovana i činjenicom da je to bio kraj vjerojatno najpersonaliziranije kampanje u povijesti Crne Gore, gdje je opozicija doslovno nastupala pod izbornim sloganom ‘mi ili on’. Dakle, oporba je cijeli svoj politički program svela na protivljenje meni, odnosno birače pokušavala uvjeriti kako je najveći problem Crne Gore - Milo Đukanović. Njegovim nestankom oporbeni bi se program ostvario.

Nejasne reakcije stigle su iz Srbije. Tamošnji premijer Vučić prvo je informacije o pokušaju puča u Crnoj Gori komentirao s vrlo primjetnom dozom sarkazma, da bi kasnije izravno priznao kako su one ipak vjerodostojne. Otkud ta promjena?

- Korektno ste interpretirali poziciju mog doskorašnjeg kolege. Na sam dan izbora i sljedeći dan u njegovim je izjavama uistinu bilo skepse oko vjerodostojnosti informacija koje su objavljivali crnogorski dužnosnici. Mislim da je bio i suzdržan zbog činjenice da je već iz prvog priopćenja specijalnog tužitelja bilo jasno da su većina uhićenih - koji su trebali biti neposredni izvršitelji - državljani Srbije. Uskoro nakon toga, očigledno nakon što je premijer Vučić dobio detaljnije informacije od sigurnosnih agencija Srbije, uslijedila je promjena stajališta, pa čak i svojevrsna isprika Crnoj Gori zbog sumnji u istinitost cijele priče. Ipak, ono što je još i važnije, zahvaljujući suradnji s istražnim organima Srbije koju je koordinirao sam Vučić, uspjeli smo rekonstruirati cijeli mozaik i prikupiti važne dokaze za sudski proces.

Mnogi ipak sumnjaju da je takva operacija mogla biti pripremana na području Srbije bez znanja tamošnjih državnih struktura...

- Nesumnjivo je da je teritorij Srbije zloupotrijebljen kao platforma za pripremu tog terorističkog akta. Oni koji su to radili očito su smatrali kako je Beograd dovoljno blizu, ali i dovoljno daleko od Crne Gore da bi mogli sigurnije pripremati ono što se trebalo dogoditi 16. listopada navečer. Jasno je da državni organi Srbije ne samo da nisu u tome sudjelovali, već očito nisu posvetili niti dovoljnu pažnje jednoj akciji koja se očito pripremala mjesecima, i to od grupe ljudi među čijim članovima je vrlo vjerojatno bilo i ljudi bliskih sustavu. Utoliko, mislim da je otkriće o postojanju takve operacije bilo vrlo ozbiljno upozorenje i za samu Srbiju.

Vjerujete li da je takva operacija mogla biti provedena bez odobrenja ruskog državnog vrha?

- O tome možemo samo spekulirati. Činjenica jest da je službena Moskva na ove događaje u Crnoj Gori reagirala dvojako i - po meni - nekonzistentno. Prva reakcija je ona kojom su razni dužnosnici ruske države i vladajuće stranke izravno slali poruke Crnoj Gori da nipošto ne ulazi u NATO jer će takav korak neminovno značiti destabilizaciju zemlje. Kako se proces ulaska bližio kraju, tako su i te poruke bile sve jače, da bi na koncu rezultirale otvorenom i vrlo izdašnom podrškom ovdašnjoj opoziciji uoči parlamentarnih izbora. Opoziciji koja je antinatovska, antieuropska i suštinski anticrnogorska - radi se o istim ljudima koji su na referendumu o neovisnosti zemlje žestoko lobirali protiv obnove nezavisnosti. Moskva je te ljude aktivno podupirala s ciljem da oni, kad dođu na vlast, zaustave procese pridruživanja Crne Gore NATO-u, a kasnije i Europskoj uniji. Druga reakcija iz Moskve je stigla nakon što je na dan izbora obznanjeno da je osujećen teroristički plan za nasilnu intervenciju u ovdašnji demokratski proces. Njome je utvrđeno da Rusija s tim nema veze. S obzirom na to da su se najave destabilizacije Crne Gore i podrške antinatovskoj i antieuropskoj opoziciji potpuno podudarile s opozicijskom subverzijom izbornog procesa, koja je trebala da bude uvertira u preuzimanje vlasti putem terorizma, reakcije iz Moskve smatram neuvjerljivim.

Mnogi taj intenzitet ruskog angažmana u Crnoj Gori tumače i kroz prizmu činjenice da je Crna Gora donedavno bila najotvorenija zemlja u regiji prema Rusiji, naročito ekonomski. Je li i ta nekadašnja otvorenost Rusiji razlog zašto tamošnji državni vrh danas vašu zemlju vidi kao integralni dio svoje zone interesa?

- Kad govorite o naglašenoj otvorenosti Crne Gore prema ruskim investicijama, morate znati kako to nije bila posljedica nikakvog ideološkog opredjeljenja, niti nekakve povijesne orijentacije Crne Gore prema istoku i Rusiji. Raspadom Jugoslavije Crna Gora se - nakon poluvjekovne ovisnosti o federalnoj državi i njezinim fondovima - našla na tržištu i u potrebi da svoje financijske deficite svladava kroz privlačenje stranih investicija. Mi smo prolazili kroz proces pretvorbe i privatizacije te smo se u njemu - redovno uz pomoć zapadnih konzultanata - trudili privući najpoželjnije partnere. Uzmite samo naš aluminijski kombinat, koji je bio najveći privredni subjekt u zemlji. U njegovoj privatizaciji, koju smo radili uz pomoć Europske banke za obnovu i razvoj, te francuske banke BNP Paribas, htjeli smo za partnera jednu od velikih zapadnih korporacija iz sektora aluminija. Na koncu se na tom tenderu pojavio samo jedan ponuđač - ruski Rusal - koji je tada i bio najveći proizvođač aluminija na svijetu. Dali su dobru ponudu i u zakonskoj proceduri pobijedili. Kad se nekoliko godina kasnije pokazalo da ne ispunjavaju svoje obveze, u isto tako zakonskoj proceduri vlasništvo im je oduzeto. Na koncu su protiv nas pokrenuli dvije međunarodne arbitraže i obje izgubili. Govorim vam to kako bih ilustrirao da je odnos crnogorske države prema ruskom kapitalu uvijek bio isključivo u okvirima redovnog poslovnog odnosa, bez ikakvih tajnih aranžmana.

A što je s političkim aranžmanima?

- Na koje dogovore aludirate?

Pa nije li jedan od uvjeta za rusku prešutnu potporu crnogorskoj neovisnosti bilo obećanje da nećete ići u euroatlantske integracije - koje je sada prekršeno?

- Upoznat sam s tim spekulacijama i zato želim ovdje poslati vrlo izravan odgovor. Nikada na tu temu nije bilo govora, posebno uoči našeg referenduma za neovisnost. Tada sam razgovarao s najvišim ruskim državnim dužnosnicima, manje-više na isti način kako sam razgovarao sa svim čelnicima europskih država. Nije bilo lako uvjeriti međunarodnu zajednicu da Crna Gora želi na početku 21. stoljeća obnoviti svoju nezavisnost s jasnom ambicijom ulaska u Europsku uniju. Najčešći komentar je bio: zašto se odvajate kad ćete u bliskoj budućnosti ionako biti zajedno u Uniji. Naše objašnjenje je bilo da sami želimo držati kormilo tog procesa, kao i sami upravljati svojim ekonomskim i općedruštvenim razvojem. I na koncu smo dobili zeleno svjetlo - i u Rusiji i u Europi - da taj koncept testiramo na referendumu pod jasno određenim i usuglašenim pravilima. Dakle, naša europska perspektiva je bila jasna od starta i nije bilo baš nikakvog uvjetovanja oko toga. Ponavljam još jednom, nema i nikad nije bilo obećanja prema Rusiji o tome, a istini za volju, ni Rusija takva obećanja nije ni tražila. Paradoksalno, nekadašnji stav Moskve prema crnogorskoj samostalnosti i europskom putu nekoć je bio znatno pozitivniji od stava crnogorske oporbe.

Oporba ipak još ni danas ne priznaje rezultate završenih izbora. Očekujete li da bi se slične napetosti u Crnoj Gori mogle ponoviti kako se bliži čin formalnog primanja u NATO savez?

- Odgovor na to pitanje ima dva aspekta. Ako me pitate hoće li se nastaviti otpor ulasku u NATO, uvjeren sam da hoće, naročito kad dođe trenutak da i sama Crna Gora mora ratificirati završni dokument. Dapače, mislim da će se otpor sporadično nastaviti i nakon toga, jer su ovdašnji događaji - kako sam već spomenuo - eho globalnih odnosa NATO-a i Rusije. Dok u tim odnosima ne dođe do normalizacije - a sjetite se da su ne tako davno NATO i Rusija imali i institucionalnu suradnju - bit će napetosti. A što se crnogorske opozicije i priznavanja rezultata izbora tiče, morate znati kako od prvih parlamentarnih izbora 1991. godine do danas - uključujući referendum o neovisnosti - oni nisu priznali nijedne izborne rezultate. Dakle, radi se o uistinu zavidnoj konzistentnosti, ali na duboko antidemokratskim i antieuropskim pozicijama.

No, opozicija tvrdi da su postojale nepravilnosti u izbornom procesu.

- Ove izbore je pratilo 2500 stranih i domaćih promatrača i unisoni zaključak je da su provedeni uzorno, u skladu s izbornim zakonodavstvom - koje je, nota bene, definirano u parlamentu uz široku potporu parlamentarnih stranaka. Nadalje, koristili smo i određene moderne tehnologije kako bismo ublažili permanentni strah oporbe o tome da će pozicija vlasti biti zloupotrijebljena, iako ovaj put za to i nije bilo ni teoretske mogućnosti.

Zašto nije bilo mogućnosti?

- Ovi izbori u Crnoj Gori su bili specifični i iz razloga jer smo u njih ušli iz jedne vrlo neobične političke situacije. Naime, suočen s tom političkom patologijom i kontinuiranom nevoljkošću opozicije da prizna rezultate demokratskog procesa, kao tadašnji premijer sam odlučio napraviti zaokret. Početkom prošle godine prvo sam se podvrgnuo testu povjerenja u parlamentu, a nakon što sam dobio povjerenje, opoziciji sam ponudio da oni uđu u Vladu i preuzmu odgovornost za one resore koje smatraju da su najrizičniji u smislu mogućih izbornih zloupotreba. Temeljem toga su preuzeli sve resore koje su tražili: ministarstva financija, unutarnjih poslova, socijalne skrbi, poljoprivrede, poziciju potpredsjednika vlade... Te su pozicije držali od tada do nekoliko tjedana nakon parlamentarnih izbora kad je formirana nova vlada. I opet ne priznaju rezultate? Mislim da ova situacija jasno ilustrira kako je oporba nesposobna suočiti se s vlastitim neuspjehom i spoznajom da njihovu viziju Crne Gore većina građana ne želi.

Vaši protivnici, pak, tvrde kako je nedemokratski da 25 godina Crnom Gorom vlada jedna stranka koju vodi isti čovjek...

- Pa ta činjenica upravo je najbolji pokazatelj besmislenosti politike koju oni konzistentno u tom periodu zagovaraju. Već sam napomenuo da se ovdje ne radi samo o otporu prema Crnoj Gori u NATO-u ili Europskoj uniji već otporu prema Crnoj Gori kao neovisnoj državi. Dakle, prvo su se protivili volji naroda da živi u vlastitoj državi, onda se sad protive svakoj nacionalnoj inicijativi koja slijedi iz te neovisnosti, valjda se nadajući da će zaustavljanje neke od njih okrenuti kotač unatrag, pa opet otvoriti mogućnost da se ta prva odluka revidira. Radi se o ljudima koji, dakle, zagovaraju stajališta da bi Crnoj Gori i Crnogorcima bilo bolje bez vlastite države, bez mogućnosti da sami odlučuju o svojoj sudbini. I tu viziju stalno testiraju na izborima, i stalno gube. Današnji lideri oporbenih stranka u Crnoj Gori uglavnom su ljudi koji iza sebe imaju barem pet izgubljenih izbora, no onda logičnu posljedicu takvog rezultata - svoj odlazak sa scene - izbjegavaju kontinuiranim pokušajima da se prikažu kao žrtve prevare, čak i kad su sami kontrolirali sve izborne procese. Vrijeme je da priznaju svoju nemoć.

Ipak, bez obzira na lokalne specifičnosti teško se oteti dojmu kako su događaji u Crnoj Gori tek izdanak jačanja političke nestabilnosti u cijeloj regiji, od BiH do Makedonije?

- U pravu ste. Rekao bih da se Crna Gora tek našla na pravom mjestu u krivo vrijeme. Mi smo tamo gdje smo se još davno opredijelili da želimo biti. No, došli smo tu očito u lošem trenutku. Kad to kažem onda podrazumijevam činjenicu da se NATO i u prošlosti širio uz negodovanje Rusije, ali uz bitno blažu reakciju. Nama se dogodilo da u NATO ulazimo u okolnostima nikad napetijih odnosa istoka i zapada, barem u zadnjih trideset godina. Ta činjenica sada Balkan definira kao novo potencijalno žarište tih napetosti, što može imati katastrofalne posljedice po regiju, posebno s obzirom na to da je više država etnički nestabilno, a njihova nekoć jasna europska perspektiva zadnjih je godina postala poprilično maglovita.

Smatrate da je Europa okrenula leđa zapadnom Balkanu?

- Ne bih išao tako daleko, no evidentno je da situacija ovdje ide nagore. Kad se malo vratimo u prošlost, mislim da ćemo lako zaključiti kako je Dayton bio svojevrsna prekretnica za regiju, nakon čega smo imali cijelo desetljeće uzlaznih međudržavnih odnosa i uvelike usuglašenog pogleda u budućnost. To je važna nova kvaliteta koju ne smijete zanemariti. Podsjećam da početkom procesa raspada Jugoslavije nije postojala ni najbazičnija razina takve usuglašenosti oko budućnosti. A nakon Daytona ta zajednička budućnost za sve države regije postala je integracija u EU, a za sve osim Srbije - gdje postoji razumljiva trauma građana - i članstvo u NATO savezu. Nažalost, to smo vrijeme jalovo potrošili. Neki ostaci preddaytonskih kriza - koji su trebali biti eliminirani - nisu eliminirani, nastali su neki novi - poput blokade integracijskog puta Makedonije. I sad perspektiva cijele regije izgleda znatno lošije, a javljaju se i neke alternativne ideje - uglavnom već viđene i dokazano lažne. No, to je opasna situacija, vidite da se budi i preddaytonska politička retorika, a to ne budi lijepa sjećanja. Ne mislim da je međunarodna zajednica najveći krivac za to protraćeno vrijeme, već mi koji tu živimo. Ali, i međunarodna zajednica ima dio odgovornosti i morala bi naći način da opet pomogne regiji da jasno uoči svoju doglednu europsku i euroatlantsku perspektivu i da je nepokolebljivo slijedi.

EU je svojedobno u članstvo ‘preko reda’ primio Bugarsku i Rumunjsku, baš zato da ih dugoročno odmakne od ruskog utjecaja. Je li to model za države zapadnog Balkana?

- Nisam siguran da je dobro biti primljen u društvo čije standarde ne zadovoljavaš, ni za tebe niti za to društvo. U konačnici vidimo da je takav model ulaska tih država u Uniju doveo do postroženja procedure proširenja, koju je onda na svojoj koži možda i neopravdano iskusila Hrvatska. Dakle, nitko nema pravo tražiti da postane član EU bez da zadovolji uvjete, ali balkanske zemlje imaju pravo tražiti jasno preuzimanje obaveze od strane Unije da će, ako te uvjete i ispune, i postati članice. Takva obveza trenutačno se ne čini osobito čvrstom, pogotovo uz otvorena ili poluglasna upozorenja iz pojedinih država članica o Unijinom ‘zamoru od proširenja’. Taj zamor nije dobra poruka za regiju.

Neki zapadni analitičari sad već i otvoreno zagovaraju odustajanje od građanskih, etnički mješovitih država na Balkanu te zagovaraju dogovor o prekrajanju granica kako bi bile formirane nacionalno homogene države. Što mislite o takvim idejama?

- Mislim da su opasne i glupe. Zašto su opasne i glupe, vidjeli smo devedesetih kad su se takve ideje pokušale provesti i takve države stvoriti, a svi se sjećamo kako je to završilo. Mi nemamo alternative osim europske integracije. Meni se u životu ne sviđa situacija u kojoj nemam alternative, no s Balkanom je tako. Balkan, nažalost, nema vlastite instrumente za samostabilizaciju. Da bismo postigli stabilnost - a nestabilnost je kod nas uvijek kroz povijest značila rat - moramo te instrumente steći kroz ulazak u zajednicu s demokratski, društveno i ekonomski razvijenijim državama od naše.

Imate 54 godine, politikom se bavite trideset, a premijer ste, uz dva prekida, već gotovo četvrt stoljeća. I treći put ste se povukli iz izvršne vlasti. Je li ovaj put zauvijek?

- Dva puta sam mislio da jest, pa sam bio prisiljen vratiti se. Jednom jer se kolega koji je obnašao dužnost premijera teško razbolio i kasnije, nažalost, preminuo, a drugi put zato što je politička situacija u zemlji bila takva da smo u vladajućoj partiji procijenili da je potrebna moja reaktivacija kako bi ključni strateški ciljevi bili ispunjeni. Sad kada je jedan ciklus završen, u stranci smo procijenili kako je vrijeme da se afirmira jedna nova generacija. S druge strane, nakon svih tih godina, bilo bi neprirodno da se potpuno povučem iz politike, te smo ocijenili kako je korisno da i u budućnosti pridonesem s pozicije predsjednika stranke.

Čime ćete se baviti?

- Kao i prva dva puta kad sam odlazio iz izvršne vlasti, cilj mi je posvetiti se razvoju privatnog biznisa. Te ambicije su nespojive s pozicijom premijera, pa svaki put kad sam bio prisiljen vratiti se u vladu, sve te planove stavljao sam na led. No, s druge strane, kako sam i rekao, ne odlazim iz politike. Moram reći da pritisak svakodnevnog donošenja odluka i rješavanja neposrednih problema - a to je srž premijerskog posla - često onemogućava fokus na neka dugoročna pitanja i strategije koje su nužne za održivi razvoj neke države. Upravo se tome namjeravam posvetiti u budućnosti.

U crnogorskoj javnosti, ipak, mnogi ne vjeruju da ćete dugo izdržati izvan vlade...

- Takav dojam prvenstveno stvaraju moji politički protivnici, jer su posljednjih godina cijelo svoje djelovanje sveli na tobožnju borbu protiv mene. Bez mene u vladi kao da gube i smisao svog postojanja na političkoj sceni.

Bez obzira na to, čini se čudnim da nakon vaša dva i pol desetljeća na čelu crnogorske države ugovore o pristupanju NATO savezu i Europskoj uniji potpiše neko drugi?

- To će uistinu biti svojevrsna kruna moje političke karijere, no u tom ću trenutku uživati bez obzira na to tko će biti potpisan na dokumentima.

Iz drugih medija