Postavka je jednostavna, sumira je naslov nedavne suhe Reutersove agencijske vijesti: Brexit i Trump predstavljaju značajan rizik za globalnu ekonomiju. Pogrešan je jedino redoslijed. I Brexit, pa onda i izborna pobjeda Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, posljedice su straha od urušavanja globalne ekonomije koja se, nakon nekoliko desetljeća neupitne vladavine financijaša, nakon velike financijske krize našla u zrakopraznom prostoru, iako nekoliko posljednjih godina statistike pokazuju značajan oporavak. Problem je i što glavnim donedavnim pokretačima globalne ekonomije, bankarima i investicijskim mogulima, danas malo tko vjeruje.
Još jedan naslov, ovaj put iz jednog od posljednjih brojeva njemačkog tjednika Spiegel, najavljuje novo doba protekcionizma u velikoj priči o Trumpovu napadu na njemačku i globalnu ekonomiju. Iako se u Trumpovoj kampanji, u velikom njenom dijelu, činilo da je problem prije svega u Kini i, općenito, Aziji, sada je u pitanju Njemačka, a to znači i da je novim američkim smjerom ugrožena cijela Europska unija.
Tri scenarija
Kako će zapravo izgledati Trumpova trgovinska (ekonomska) politika? Krajem studenoga prošle godine, nedugo nakon američkih izbora, Neil Irwin, analitičar New York Timesa, analizirao je tri moguća pravca Trumpovih akcija. Samo jedna od mogućnosti činila se umjereno dobrom, a u tom trenutku još ne nemogućom - samouvjerena vladavina unutar već postavljenog zakonskog i ustavnog okvira.
“U odnosima SAD-a s većim trgovinskim partnerima doista postoje neki elementi koji su disfunkcionalni i u konačnici nepovoljni za SAD, zauzimajući agresivniju poziciju Trumpova administracija mogla bi postići bolje sporazume”, pisao je Irwin. Njegov drugi scenarij već je predvidio grublju igru: “Čvrsta upotreba autoriteta pozicije predsjednika SAD-a mogla bi dovesti do ozbiljnih neželjenih posljedica, najviše za same Sjedinjene Države”, pisao je. Umjesto da se usredotoči na carine na pojedine proizvode, u skladu sa sporazumima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Trumpova vlada bi mogla krenuti u autoritarnu akciju podizanja carinskih barijera na uvoz iz pojedinih zemalja. “Zamislite što bi se dogodilo uvede li Trump doista 45-postotnu carinu na sve što se uvozi iz Kine, što je bila jedna od najava u njegovoj kampanji? Ili ako uvede mehanizam koji će podizati carinske stope sve dok se ne smanji trgovinski deficit s pojedinom zemljom?” pita Irwin. Svaki takav potez neizbježno bi izazvao valovito, globalno širenje. Povratni udari iz tih zemalja, a u to vrijeme još se govorilo samo o Kini, Meksiku i Japanu, mogli bi boljeti.
Nije teško predvidjeti da je treći Irwinov scenarij predvidio veliki “preokret svjetskog ekonomskog poretka”. I tu bi, u nekoj mekšoj varijanti, svjetsku ekonomiju poremetili trgovinski ratovi koje bi pokrenule vlade zemalja - trgovinskih partnera na koje su primijenjene “kaznene mjere”, ali postojeća globalizirana trgovačka infrastruktura još bi ostala na mjestu. Najopasnija varijanta Trumpove politike, ona u kojoj se grade zidovi i naplaćuju nerazumne carine, mogla bi, međutim, potpuno razoriti globalni sustav trgovinskih veza čijem je građenju nakon Drugog svjetskog rata upravo SAD imao jednu od najvećih uloga.
Prvi Trumpovi predsjednički potezi sugeriraju da je svoju politiku usmjerio prema krajnjoj varijanti trećeg Irwinova scenarija.
“Diplomati su danas više nego ikada pod uzbunom”, rekao je u srijedu londonskom dnevniku Financial Times Thomas Wright, stručnjak za vanjsku politiku washingtonskog think-tanka Brookings Institution. “Prvi put nakon Drugog svjetskog rata našli smo se u situaciji da su ugrožena temeljna načela američke vanjske politike - savezi i otvorena svjetska ekonomija pod vodstvom SAD-a”. Svoj prvi radni dan u Bijeloj kući predsjednik Trump je počeo naredbom povlačenja SAD-a iz transpacifičkog partnerstva, prošle godine u veljači dogovorenog, ali još neratificiranog sporazuma (TPP) kojim bi bila zajamčena slobodna trgovina između SAD-a i Australije, Čilea, Novog Zelanda, Japana, Malezije, Meksika, Perua, Singapura i Vijetnama. Napuštanje TPP-a neće imati trenutačan odjek na ekonomiju SAD-a, jer slobodno je trgovanje s većinom tih zemalja ugovoreno davno ranije, ali sam čin odricanja Amerike od uloge predvodnika politike globalizacije i slobodnog tržišta (uz još ne sasvim artikuliranu najavu apstinencije od NATO-a) ostavio je zapravo svijet bez najvećeg lidera. Simbolično, naravno, ali pitanje je i je li sam Trump bio svjestan te simbolike i je li želio uputiti svijetu baš tu poruku koja, na kraju, ne može završiti s jednosmjernim posljedicama.
Raskinuti sporazumi
“Od Drugog svjetskog rata do danas SAD se zalagao za globalnu ekonomsku integraciju na temelju multilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini. Ta je politika usvojena kao odgovor na ono što se događalo tijekom ranih tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je nametanje carina potpirilo trgovinski rat koji je produbio Veliku depresiju u SAD-u”, piše John Cassidy u New Yorkeru. Jednaka politika stajala je, stoji još i danas, iza osnivanja Europske ekonomske zajednice, danas Europske unije, i upravo takvoj politici možemo zahvaliti na jednom od najdugotrajnijih razdoblja mira u povijesti Zapada. Taj mir bio je poduprt upravo rušenjem ekonomskih prepreka među državama, čime je omogućeno dugo razdoblje ekonomskog rasta. Ratovi koji su se vodili i u tom razdoblju vodili su se izvan na taj način integriranih područja.
Sporazumi koje sada raskida Trumpova administracija doveli su do nezapamćenog pada cijena roba i usluga, ali i do sporijeg rasta plaća na domaćem tržištu, kao i do gubitka značajnog broja radnih mjesta u radno intenzivnim industrijama koje su pogone odselile u zemlje gdje je rad jeftiniji. Sada, a to je bio jedan od glavnih naglasaka Trumpova inauguracijskog govora, plaće rastu u zamljama kamo je odselila industrija.
Što će se, međutim, dogoditi krene li Trump doista s najavljenim uvođenjem carina i administrativnih zapreka svim zemljama koje smatra “opasnima za Ameriku” i ograniči pristup Meksiku, Kini, Japanu, Njemačkoj...? Takvi kazneni potezi ogriješili bi se o zakone WTO-a, koji može SAD staviti pod sankcije. Dogodi li se to, Trump se, u najgorem scenariju koji propituje Financial Times, može odlučiti na povlačenje iz WTO-a, što bi potpuno urušilo konstrukciju na kojoj se temelji 70 godina građena svjetska trgovinska i ekonomska politika.
Trenutačni učinak
Danas se trenutak kada predsjednik Donald Trump potpisuje neku od svojih naredbi pretvorio u kulturološki događaj koji, zajedno s popratnim folklorom na “predsjedničkom” Twitteru, ima svoju vlastitu težinu, gotovo neovisnu o težini sadržaja same naredbe, piše David Dayen u najstarijem američkom političkom tjedniku The Nation. Neke od tih naredbi, poput zabrane useljavanja, imaju gotovo trenutačan učinak. Druge administrativni aparat navode prema mogućim promjenama zakona.
U tom navođenju skriva se još jedno jedno važno pitanje - kada će i hoće li Trump ukinuti “Dodd-Frankov zakon”, paket reformskih regula kojima je administracija predsjednika Obame pokušala staviti Wall Street pod nadzor države kako bi zaštitila krajnje korisnike od neke buduće financijske katastrofe? Tome se danas nadaju na svim velikim svjetskim burzama koje se osjećaju oštećenima teretom dodatne transparentnosti koju je zakon nametnuo. Domet takve promjene odmah bi prekoračio američke državne granice - već su prve najave da bi se moglo započeti s tom zakonskom eutanazijom odmah podgrijale trgovanje na azijskim burzama. Pitanje je, međutim, u kojoj mjeri Trump, ma koliko osobno bio sklon ubijanju regula, pogotovo onih koje traže transparentnost financijskog sektora, može vratiti regulatorni aparat na stanje prije 2010. godine. Većina reformskih mjera već je na snazi, američke procedure nisu jednostavne, jedan predsjednički mandat za to mu ne bi bio dovoljan. Osim ako zajedno s cijelim svojim aparatom ne iskorači iz ustavnih ovlasti, što je još uvijek teško zamislivo.
Ono što može, a to je već napravio, jest nagovoriti Kongres da opozove one dijelove zakonskog paketa koji su u proceduru ušli prekasno. Posljednjeg petka u siječnju Senat je opozvao dio “Frank-Doddova” paketa kojim su naftaške kompanije, u sklopu protukorupcijskih mjera, bile primorane objaviti svoje uplate na račune vlada stranih država. Na jednak način, upozorava Nation, obustaviti se mogu svi do danas nefinalizirani Obamini zakonski zahvati. Upravo to financijski i korporativni sektor očekuje od novog američkog predsjednika. Svaka takva mjera izlazi izvan okvira američkih granica.
Mnogi su skloni Trumpovo izbijanje na vrh smatrati slučajnim događajem i vjerovati da će se nakon njegova odlaska stvari vratiti u normalu, piše Jonathan Rauch u novom broju mjesečnika Atlantic. Što, međutim, ako Trump autoritarnim vođenjem politike uspije demontirati sustav liberalne demokracije? U vremenu kada životni standard više ne raste tako brzo kao što je u SAD-u, ali i u Europi, rastao desetljećima, stvorena je savršena podloga za rušenje potpore demokraciji. U svojem velikom osvrtu na prvi tjedan Trumpove politike (a održi li se, čeka nas još najmanje 204) njemački Spiegel je u početnom nizu Trumpovih sastanaka s plejadom menadžera iz najvažnijih korporacija u predsjedniku prepoznao trgovačkog putnika, akvizitera visokog ranga. Ti ljudi nisu došli da bi pregovarali, ili da bi ponudili savjet novom predsjedniku. Došli su osigurati vlastite pozicije. Oni su ti koji su u defanzivi i nadaju se da će Trump biti obazriviji s onima koji su došli na upoznavanje. Oni koji se odluče na otpor bit će kažnjeni - carinama, posebnim porezima, osvetom države i, što je najgore, predsjedničkim bijesom koji će, objavljen na predsjedničkom Twitteru, kompaniju poslati prema dnu.
“Posljedice takvog radikalnog političkog pomaka ne mogu biti ograničene samo na Ameriku. Kada najveća svjetska ekonomija počne s takvim promjenama, udarni val može se osjetiti svugdje. Novi ekonomski poredak je u nastajanju, a on je izravan napad na njemački model”, piše Spiegel. Kada tome pribrojimo već izvjestan Brexit i neizvjesne, ali za sudbinu EU možda ključne izbore u Francuskoj i Nizozemskoj, 2017. je potencijalno najopasnija godina od 1945.