Svake se godine tisuću milijardi dolara isisava iz zemalja u razvoju kroz mrežu mutnih, tajnih i koruptivnih aktivnosti koje uključuju anonimne fiktivne tvrtke i ilegalnu utaju poreza. Umjesto da se investira u pomaganje ljudima, potiče se nejednakost i nestabilnost te milijune ljudi u zemljama u razvoju drži zarobljenima u krugu siromaštva. Fantomske tvrtke - anonimne fiktivne kompanije koje se koriste kako bi prikrile identitet osobe koja ima koristi od kompanije, omogućujući im da maskiraju ilegalne aktivnosti i sakriju ukradeni novac - te porezne oaze igraju veliku ulogu u odvraćanju resursa država, zaobilaženju poreznih vlasti i potkradanju toliko potrebnog prihoda vlada.”
Upravo tako glasi jedan od odlomaka teksta kojim se opisuje “transparentnost”, jedan od glavnih ciljeva kampanje ONE, inicijative za bolji svijet iza koje stoji proslavljeni frontmen grupe U2 Paul David Hewson, poznatiji pod imenom Bono Vox. Citirani odlomak, koji smo pronašli na internet stranici ONE-a, neodoljivo podsjeća na definiciju koja se ovih dana može vidjeti na brojnim medijskim portalima, a koja se odnosi na tzv. Rajske papire, opsežnu istragu više od 13,4 milijuna dosad tajnih offshore dokumenata i poslovnih registara iz 19 poreznih oaza, koju provodi više od 90 medijskih partnera diljem svijeta
Moralna vertikala
“Dokumenti otkrivaju offshore poslovanje nekih od najvećih multinacionalnih kompanija i najbogatijih pojedinaca te pokazuju brojne načine na koje se, korištenjem umjetnih struktura, može izbjeći plaćanje poreza”, glasi objašnjenje, primjerice, britanskoga Guardiana, jednog od listova čiji novinari kopaju po dokumentima skrivenima od javnosti u potrazi za, čini se, prvenstveno nemoralnim, ali porezno i pravno dovitljivim lovašima.
Na prvu, činilo bi se da su Bonov ONE i Guardian na istoj strani, da sam Bono kopa po dokumentima koji razotkrivaju porezne tajne onih sličnih njemu, dakle superbogatih, no iskrsnuo je jedan mali problem. I sam Bono, moralna vertikala svjetske estrade, neumoran u svojoj borbi protiv gladi u Africi i epidemije HIV-a te tromosti vlada u pomaganju ljudima, prozvan je kao “jedan od njih” - moćnika koji koriste (i dalje zakonite) krivine kako bi, unatoč svom nagomilanom bogatstvu, platili što manje.
A što manje znači što dalje.
Naime, Rajski papiri, svojevrsni nastavak prošlogodišnjih Papira iz Paname, pokazuju da je proslavljenog frontmena i filantropa odvelo i na Maltu i Guernsey (u prvoj porez na dobit iznosi pet posto, a na drugom ga nema), a sve u sklopu financijske strukture koja je trenutačno predmet istrage litavskih poreznih vlasti zbog potencijalnog izbjegavanja plaćanja poreza.
Priča, u interpretaciji BBC-ja, glasi ovako.
Na sjeveroistoku Litve nalazi se Utena. Grad ima samo 27.000 stanovnika, no bilježi velik rast zahvaljujući tome što su uspjeli privući desetke milijuna eura stranih investicija, većinom u proizvodnom sektoru. U tom istom gradu niknuo je 2006. godine trgovački centar Aušra, velik 3700 četvornih metara, s oko 20 trgovina s hranom i odjećom. Šoping-centar sagradila je Eika, jedna od vodećih litavskih građevinskih tvrtki, koja je iduće godine, u travnju 2007., obznanila da je prodala trgovački centar neimenovanom “stranom investitoru”. Kupac je bila litavska kompanija UAB Nude Estates 2.
No, dokumenti koje su iščupali litavski novinar Šarūnas Černiauskas, Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara i Guardian pokazuju da je ta kompanija bila u djelomičnom vlasništvu Bona Voxa, i to preko niza drugih kompanija sa sjedištem u stranim jurisdikcijama.
Naime, od 2007. do 2012. godine UAB Nude Estates 2 bila je u vlasništvu malteške kompanije slična imena, Nude Estates Malta Ltd., čiji su vlasnici bili Bono i još dvojica biznismena. No, 2012. godine je vlasništvo nad tom kompanijom preneseno na drugu offshore tvrtku, Nude Estates I Ltd., sa sjedištem na britanskom krunskom posjedu Guernsey.
Zgroženi Bono
Srž je problema u idućem: litavska kompanija koja upravlja šoping-centrom Aušra, Nude Estates 2, proglasila je 2010. godine gubitak veći od tri milijuna eura. Prema analizi porezne stručnjakinje Rūte Bilkštytė, taj je gubitak postignut otpisom fiksne imovine tvrtke, među kojom je najznačajniji bio upravo šoping-centar. Kompanija je prenosila taj gubitak sve do 2016. i nije plaćala porez, iako već, prenosi BBC, pet ili šest godina ostvaruje profit, što je potvrdila i litavska Porezna uprava. Kompanija je, računa Bilkštytė, dosad izbjegla platiti 47.000 eura poreza, i bila je na dobrom putu, upozorava, da se izvuče platiti još 400.000 eura.
U javnost je izašlo još nekoliko detalja.
Bona je na investiciju nagovorio, kako prenose mediji, Bryan Meehan, irski biznismen s kojim je pjevač pokrenuo Nude, liniju proizvoda za njegu kože. Drugi od trojice vlasnika je Patrick McKillen, investitor u nekretnine i suvlasnik Clarencea, Bonova hotela s pet zvjezdica u Dublinu. Treći je Robin Barnes s Guernseyja. Malteška kompanija je likvidirana 2012. godine, a podaci iz 2010. pokazuju da je prodala svoju litavsku podružnicu u veljači 2009. za samo desetak kuna. U Bonovu se vlasništvu, preko tvrtke Nude Estates Ltd. također sa sjedištem na Guernseyju, nalazi i uredska zgrada u Njemačkoj, veličine 69.000 četvornih metara.
Na taj se način - preko Malte i Guernseyja - Bono sam našao u društvu koje je ovih dana prozvano, među ostalim britanske kraljice Elizabete II. i princa Charlesa, vozača Formule 1 i jednog od najbogatijih sportaša na svijetu Lewisa Hamiltona, korporacije Apple...
Na Bonovu reakciju nije trebalo dugo čekati.
Oglasila se njegova glasnogovornica Kathy McKiernan koja je, u pisanom odgovoru Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara, objasnila da je Bono trenutačno “pasivni, manjinski vlasnik” tvrtke s Guernseyja, Nude Estates I, te da je imao manjinski udio u kompaniji Nude Estates Malta, koji je dobrovoljno smanjen 2015. godine. Javio se i sam glazbenik, jedan od najbogatijih na svijetu, prema procjenama “težak” oko 600 milijuna dolara, koji se nadobivao međunarodnih priznanja i pohvala zbog svog aktivizma kojim traži socijalnu pravdu. Isti onaj koji je, nakon što su u javnost procurili Papiri iz Paname, kako prenose mediji, upravo putem kampanje ONE, kao što smo naglasili na početku, pozivao na veću transparentnost i pogubne posljedice mutnih offshore poslova.
Bono je izrazio zgražanje.
“Bio bih iznimno uznemiren ako bi se moje ime povezivalo s bilo čim neprimjerenim, čak i u svojstvu pasivnog manjinskog investitora. Osobe koje vode kompaniju zajamčile su mi da se ona u potpunosti pridržava poreznih obveza, ali ako nije tako, želim znati sve što i Porezna uprava te pozdravljam najavljenu reviziju. Ovo shvaćam vrlo ozbiljno. Zalagao sam se da vlasništvo nad offshore kompanijama kojim se ostvaruje korist bude transparentnije. Zbog toga je moje ime na dokumentima, umjesto u trustu. U biti, pozdravljam ovo izvještavanje. Ne bi trebalo doći do curenja informacija da bismo doznali što se događa. Trebali bi postojati javni registri tako da mediji i javnost mogu vidjeti što vlade, poput one na Guernseyju, već znaju”, poručio je Bono.
Oglasila se i kompanija koja vodi šoping-centar. Sigitas Jautakis, litavski direktor Nude Estates 2, negirao je da je tvrtka učinila bilo što loše te rekao kako nije znao za Bonovu povezanost sa šoping-centrom. Ako se utvrdi da kompanija duguje porez, dodao je, ona će ga platiti, no treba pričekati što će se uopće pokazati.
Apsolutno, rekli bi svi, i baš nitko to ne spori. Isto kao što nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da Bono nije učinio ništa nezakonito. Možda sam šoping-centar u Litvi (Bono, kakav šoping-centar u Litvi, spočitavaju mu ovih dana neki, optužujući ga da je izdao rock) ne bi bio tolik problem da Bono i U2 već prije nisu bili na meti kritika zbog svojih poreznih praksi, ali i nekih izjava koje su se provlačile tijekom godina, a ticale su se irske vrlo prijateljske porezne politike prema multinacionalnim kompanijama.
Prvo provjeri sebe
Bono se sada ponovno našao na meti optužbi da je licemjeran. Rajski papiri, neumoljivi su kritičari, pokazuju da podržava one iste prakse koje uzrokuju njegov glavni nemesis - nejednakost i nepravdu u svijetu. Prodaje li Bono, zapitali su se opet, samo priču? I koliko je, zapravo, čisto njegovo vlastito dvorište?
“Ako ćete se igrati svjetskog spasioca i upirati prstom u druge, možda prvo želite provjeriti svoje vlastito moralno ophođenje”, tvrdi Mandy Calder, stručnjakinja za medijske financije koja se obrušila na Bona u svojim izjavama za članak objavljen na Popdustu.
Mnoge je, među ostalima i same Irce, jako zapekla još 2006. godina.
Te je godine, nakon što je Irska ukinula porezne olakšice za glazbenike, slikare, kipare i ostale iz sektora umjetnosti, U2 preselio dio svoga moćnog poslovnog carstva u Nizozemsku gdje su porezi bili još pogodniji, pogotovo na prihode od tantijema, zbog čega se, pisao je tada New York Times, dio svjetske glazbene elite sjatio u tu zemlju. Mnogi su Bonu i njegovu bendu zbog toga spočitavali nedostatak lojalnosti, primjerice bivša pomoćnica irskoga ministra zdravlja Róisín Shortall.
Lojalnost domovini
“Mislim da postoji pitanje lojalnosti državi u kojoj si rođen i mislim da bi to bio velik primjer svima ako bi se vratili u Irsku radi podmirenja svojih poreznih obveza. U svakoj modernoj demokraciji ljudi plaćaju svoj pošteni dio poreza”, poručila im je Róisín Shortall.
Bonove kritičare pecnule su i neke njegove kasnije izjave, primjerice “ako je filantrop, ne znači da je i glup oko novca” te “da imaju neke pametne ljude koji rade za njih, a koji pokušavaju biti osjetljivi oko toga kako ih se oporezuje” te da “plaćaju mnogo poreza”. Zasmetala im je i njegova obrana porezne prakse u Irskoj, odnosno niske stope poreza na dobit od 12,5 posto koja je privukla megabogati Apple i omogućila mu da plati ni približno koliko bi trebao (primjerice, 35 posto poreza na dobit u SAD-u), među ostalim iskorištavajući rupu u poreznim zakonima poznatu pod nazivom “double Irish”, koja velikim kompanijama omogućava da ne plaćaju porez na dobit koju ostvaruju podružnice irskih kompanija koje posluju izvan zemlje.
Irska porezna praksa, rekao je Bono, “donijela je jedini prosperitet za koji znamo”. Irska je, objašnjavao je, mala zemlja, koja mora biti inovativna i pametna, Irska nema prirodnih resursa, a mora nekako privući ljude. “Prošli smo 50-e i 60-e godine i masovno krvarenje našeg stanovništva diljem cijelog svijeta. Sada, zbog irske porezne politike, imamo više bolnica, vatrogasaca i učitelja”, izjavio je Bono.
Sindikati su ga, očekivano, dočekali na nož, pogotovo s obzirom na tešku recesiju koja je tu zemlju pogodila 2008. godine te čak dovela do financijske pomoći Međunarodnoga monetarnog fonda u iznosu od 67,5 milijardi dolara.
Mike Taft, glasnogovornik sindikata Unite koji zastupa 100.000 radnika, prozvao je tada Bona da se ruga onima koji su zbog ekonomske krize bili izloženi neimaštini, onima koji su se trebali nositi sa šest godina rezanja troškova i štednje te propadanja javnih službi, onih istih koje financiraju porezni obveznici.
Sličnu su poruku grupi U2 prije odaslali i prosvjednici tijekom njihova koncerta na Glastonburyju 2011. godine kada su ih kritičari ismijali velikim balonom na kojem su ispisali provokativnu igru riječima i slovima. “U pay tax 2?” (Vi isto plaćate porez) glasilo je postavljeno pitanje, nakon čega je došlo do koškanja aktivista sa zaštitarima. Aktivistička skupina Art Uncut, koja je organizirala istup, željela je potaknuti raspravu o dužnosti zvijezda da plaćaju poreze u vlastitoj zemlji.
“Višemilijunska porezna prevara, koju provodi U2, uskraćuje irski narod u trenutku kad očajnički treba prihod kako bi uravnotežili divljački program štednje irske vlade. Bono je dobro poznat po svojoj kampanji protiv siromaštva, no Art Uncut ga optužuje za licemjerje”, poručio je tada aktivist Charlie Dewar.
Prestani pljeskati
Navedeni nisu jedini koji su Bona tijekom godina imali na piku. Uzeo ga je na zub i irski Harry Brown u svojoj knjizi “The Frontman: Bono (in the name of Power - u ime moći), u kojoj ga je optužio da pojačava diskurs elite, zagovara neučinkovita rješenja, patronizira siromašne i ljubi guzicu bogatih i moćnih te da se njegov pristup Africi svodi na uglađenu mješavinu tradicionalnog misionarstva i komercijalnog kolonijalizma u kojem siromašni svijet postoji kao zadaća koju bogati svijet mora završiti.
Optuživali su ga i da se, kako bi pomogao siromašnima i prikupio sredstva - primjerice, putem njegova projekta RED - slizao upravo s onima koji siromaštvo potenciraju: multinacionalnim kompanijama na čiju transparentnost sada poziva. Morala su se svojedobno, 2008. godine, davati i pojašnjenja da se ONE, nakon što se doznalo da većina njegovih sredstava ide na plaće zaposlenika, bavi prvenstveno zagovaračkim radom.
No, kako bi rekli oni mudri, nikad ništa nije crno-bijelo. Bonov glas u svakom se slučaju vrlo daleko čuje. No, mnogi se također sjećaju legendarnog događaja s jednog od koncerata U2, vjerojatno smatrajući da se sada može primijeniti i na Bonovu offshore avanturu.
Bono je, kaže priča, počeo sporo pljeskati rukama.
“Svaki put kad pljesnem rukama, u Africi umre dijete”, rekao je.
“Onda prestani je.... pljeskati”, doviknuo mu je netko iz publike.