Ostavkom vatikanskoga glavnog revizora Libera Milonea (67) počela je nova kriza u Vatikanu, vjerojatno najteža u dosadašnjem pontifikatu pape Frane. Ostavku podnesenu u utorak Papa je isto popodne smjesta prihvatio (po nekim izvorima: iznudio).
Milonea je Papa imenovao 5-V-2015, što znači da je imao pred sobom još tri godine (prvog) mandata. Prije samo tri mjeseca je u intervjuu Corriereu della Sera rekao da se “nije pokajao” što je preuzeo tu dužnost, da je spreman “ići do kraja s velikim entuzijazmom” te da ga “i te kako motivira privilegij što je na raspolaganju Papi”.
Naveo je koja mu je agenda. Prvo je trebao dovršiti preliminarnu analizu glavnih imovinskih, financijskih i ekonomskih podataka Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada u 2015 i 2016. Nikada dosad nije napravljena revizijska analiza tih podataka. To je trebala biti osnova za sve buduće analize. Zatim je na rasporedu bila revizija imovinskog stanja do kraja ove godine. Kompletna revizija cjelokupne bilance bila je programirana za kraj 2018.
Čime raspolažu
Tek tada bi, dakle, i papa Frane, i kardinal prefekt Tajništva za ekonomiju George Pell, i kurijalna tijela nadležna za poslovanje Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada, napokon znali čime sve raspolažu, koliko to zaista vrijedi, koje su im obaveze, što mogu programirati. Čini se nevjerojatnim, ali Apostolska Stolica još ne raspolaže takvim cjelovitim pregledom nego samo zbirom parcijalnih uvida koji svako tijelo daje za svoj račun, nepotvrđenih stručnom revizijom. Kada se sjetimo kako je frcalo perje dok su revidirani računi u vatikanskome bankarskome Institutu za religijska djela (IOR), gdje su čak i mafijaši novce prali pa držali na sigurnome, o prelatima (i demokršćanskim političarima) da se ni ne govori - lako je bilo zamisliti u kakav je osinjak Papa bacio Milonea.
Štoviše, znalo bi se čuti da je u Vatikanu zaista puhnuo neki sasma nov vjetar kada nema vidljivih otpora transparentnosti ekonomskog sustava, samo nekoliko godina pošto je Benedikt XVI izluđen kad je hrabro krenuo u bitku za čiste račune. Ta predviđanja su se ipak pokazala naivnima.
Prije nekoliko tjedana pročulo se da se Milone, kojemu je naručitelj kardinal prefekt Pell, našao u oštrom sukobu s Upravom imutka Apostolske Stolice (APSA), koju kao prefekt vodi kardinal Domenico Calcagno (74).
Oštre svađe
APSA je poslala zahtjev svim dikasterijima Svete Stolice da dostave podatke o poslovanju vanjskoj revizorskoj tvrtci PricewaterhouseCoopers (PwC). Pell i Milone su se suprotstavili, budući da je još lani ponovo odlučeno da je revizija i suviše osjetljiv posao da bi se povjerio vanjskom revizoru, ali da svaki dikasterij može angažirati kao savjetnika PwC, ako to želi (i plati). Pell i Milone tada su naglasili da APSA nema nikakvih prerogativa nad drugim tijelima Svete Stolice, nego je, dapače, i sama podvrgnuta kontroli sa strane Tajništva za ekonomiju i reviziji sa strane Ureda glavnog revizora. Štoviše, kardinal Pell je javno prigovorio kardinalu Calcagnu da još nije dostavio podatke o imutku kojim raspolaže APSA. Tvrdilo se da su i s jedne i s druge strane pripremljeni memorandumi (koji pak neki u Vatikanu nazivaju dosjeima), s financijskim odnosno knjigovodstvenim “nepodopštinama” one druge strane.
Pellovu raspoloženju i dobrodušnosti jamačno nije pomoglo što mu iz rodne Australije polako puštaju krv optužbama ne više samo za prikrivanje tuđe pedofilije, nego i za vlastito prepuštanje veselim druženjima s dečkima dok je bio mlad.
Kako će završiti sukob Pella i Calcagna, ne znamo, ali prva je glava frcnula. Miloneova. Nije sigurno je li kriv, ni za što, ali je sigurno da nije bio jači.
Tako je svojedobno po kratkom postupku maknut tadašnji predsjednik IOR-a Ettore Gotti Tedeschi, iskusni španjolski i talijanski bankar. Tek dvije godine kasnije bilo je razvidno da mu je nanesena nepravda, da je krivac bio tadašnji kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone, koji je otišao u pozlaćenu mirovinu. Zato ne treba brzati s ocjenama oko Milonea. Ni s Papinim prihvaćanjem ostavke: Benedikt XVI je šutke prihvatio Gottijevu iako ga je osobno doveo. Nijedan papa nije svemoćan u Vatikanu; ukupan interes se smatra važnijim od pravde za pojedinca (papa Frane je prekjučer otišao na grobove svećenika kojima je Crkva nanijela nepravdu prije 50 ili više godina).
Dogovor?
Ne treba brzati ni s pomišlju da je sada sve gotovo. Čuje se iz Vatikana da je postignut džentlmenski dogovor da se i dokumenti i optužbe koje su razmijenili APSA i Pell zadrže unutar vatikanskih zidina, da ih ni jedna ni druga strana ne dostave talijanskim novinarima. Ali kada je u Katoličkoj crkvi sačuvana neka neugodna tajna? Čim se čulo da se praši između Milonea i Calcagnovih ljudi, novinari vatikanisti su, poput osica, počeli bockati telefonskim upitima monsignore po Vatikanu jer njuši se velika priča.
Tvrde da je papa Franjo narušio katolički nauk
Milone se zasad ni ne odaziva na telefon. Ne kani komentirati. Vatikanski Ured za novinstvo je o njegovu razrješenju izvijestio na četiri štura retka gdje se našlo mjesta i za tvrdnju o uzajamnoj suglasnosti postignutoj s Miloneom. On je bio prvi prvcati autonomni revizor vatikanskih računa. Morao je kontrolirati račune oko 120 tijela u sastavu Rimske kurije, odnosno Države Vatikanskoga Grada. Rođen u Nizozemskoj, ali Talijan porijeklom, Milone je prošao intenzivnu međunarodnu karijeru. Među njegovim poslodavcima našla su se renomirana imena: Deloitte & Touche, Wind, Poltrona Frau, Falck, Fiat, te OUN.
U Vatikan je dospio kroz selekciju jedne od svjetskih kompanija specijaliziranih za “lov na glave”. Već na samom početku naletio je na prvu minu. Prijavio je Vatikanskoj žandarmeriji da mu je netko provalio u ured i nasilno povadio podatke iz njegova osobnog računala. Istraga je utvrdila da su to učinili Francesca Immacolata Chaouqui i njezin zaštitnik koji ju je podvalio Papi (a po njezinim riječima i njezin ljubavnik iz samilosti, jer ga je htjela izbaviti iz pederastije) monsignor Lucio Ángel Vallejo Balda, u tom času još drugi čovjek Prefekture, koji je računao da će sâm biti revizor. Oni su ukradene dokumente dostavili dvojici talijanskih jurišnih novinara. Ta je afera kolokvijalno nazvana Vatileaks 2, poslije one prve u kojoj je dokumente ukrao i proturio tadašnji sobar tadašnjeg pape Benedikta XVI (lako je moguće da je taj skandal pomogao Benediktu XVI da se odrekne bremena papinstva).
Prelati paničare, a vatikanisti se oblizuju u nadi da će ti dokumenti početi curiti i da nam predstoji Vatileaks 3, pranje prljavoga financijskog rublja. Znajući pak Papu, ne bi se trebalo čuditi ako sljedećih dana frcne još neka glava. A uz to su se opet oglasili Carlo Caffara, Walter Brandmüller, Raymond L. Burke i Joachim Meisner, koji ištu audijenciju i podsjećaju da Papa nije odgovorio na njihove dvojbe (Dubia). Smatraju da je Papa postsinodskim nagovorom Amoris laetitia u pet točaka narušio katolički nauk. (I.B.)