'Pohota' (Lussuria) je naslov nove knjige L’Espressova vatikanista Emiliana Fittipaldija. Tema je, dakle, najškakljiviji od smrtnih grijeha, poprište je Vatikan. Prodajni uspjeh zajamčen.
Jedna je od ključnih Fittipaldijevih teza da je papa Frane učinio nedovoljno, u biti nimalo, da bi iskorijenio pedofiliju iz Katoličke crkve, nego se čak okružio onima koji zataškavaju pedofiliju: između devet kardinala koji čine njegovo doglavničko Kardinalsko vijeće za reformu Kurije barem trojica su teško zgriješili zataškavajući pedofiliju, tvrdi Fittipaldi. Štoviše, prvu rečenicu konstruira tako da se zaključi kako su promaknuti u Papin najuži krug baš zato što su štitili svećenike pedofile. Još četvorica kardinala koji nisu prijavili serijalne silovatelje i koji su nastojali obraniti crkvene blagajne od odštetnih zahtjeva “uspeli su se na vrh hijerarhijske ljestvice Svete Stolice”, tvrdi Fittipaldi. Ukratko - zahvaljujući odabiru formulacije - proizlazi da je zaštita pedofila jedini siguran način za prodor u vatikanske vrhove i u milost pape Frane.
Efektno, nema sumnje. Istinito? Taman koliko i tvrdnja da je Zoran Milanović u svoju vladu doveo nekoga za ministra zato što je mlatio ženu. Čak i kad bi pretpostavke bile činjenice, očito je da je redoslijed okrenut naglavce, a uzročno-posljedična veza barem sumnjiva.
Pedofilija, kao osobito odvratan oblik nasilja nad nemoćnim, jamačno nije tolerabilna ni na koji način i ni u kojoj mjeri. Ona je klasičan primjer sociopatskog ponašanja spram kojega mora vladati “nulta tolerancija”. Stoga je ona i najbolnija tema Katoličke crkve, tim više što ima dužnosnika u njenim vrhovima koji niječu i činjenice, prizivajući opći odium: dekan Kardinalskog zbora Angelo Sodano je sav govor o pedofiliji u crkvenim redovima (a time i osude koje su izrekli i mjere koje su primijenili pape Benedikt XVI i Frane) otpisao kao “puka govorkanja”.
Novi napasnici
Fittipaldi navodi da je u Kongregaciju za nauk vjere (nadležnu i za pedofiliju!) u razdoblju 2013-2015 stiglo iz oko 4000 katoličkih dijeceza u svijetu oko 1200 prijava “vjerojatnih” silovatelja odnosno napasnika maloljetnih (dakle ne samo pedofilije nego i starijih maloljetnika, od kojih su neki i u dobi legalnoga spolnog konsenzusa - ali to ne umanjuje težinu silovanja ili sa silovanjem izjednačenih djela). To je dvostruko veći broj nego 2005-2009, iz čega Fittipaldi zaključuje da “rak nije još iskorijenjen”.
Na žalost, nema podataka koliko je riječ o novim napasnicima i napastovanjima, a koliko o makar zakašnjelim ali ipak dobrodošlim i nužnim prijavama bitno davnijih zločina (ovih dana su četvorica odraslih u Italiji svojom prijavom strpali u pritvor svećenika koji ih je silovao prije 22 godine). Podatak bi se mogao tumačiti i drukčije: da je klima promijenjena pa više zločina izlazi na vidjelo. Ali takav bi zaključak bio pozitivan po Ratzingera odnosno Bergoglia. Dakle, nije ni natuknut.
Na prvo mjesto Fittipaldi stavlja kardinala Georgea Pella, koga je Papa doveo iz Sydneyja da sredi vatikanske financije i učini ih preglednima i proglednima, što je pokušavao još Benedikt XVI. Fittipaldi navodi poznate podatke, ne prihvaća zdravo za gotove optužbe izravno protiv Pella, ali insistira na općem dojmu da je Pell umanjivao značenje pedofilskih skandala kada su izbijali na vidjelo (propušta navesti, međutim, da je to i sam Pell priznao lani, izrazivši kajanje što nije shvatio opseg i dubinu problema - kao ni drugi u Katoličkoj crkvi tada, uostalom), te poentira na Pellovoj bešćutnosti, kada je odbio primiti roditelje djevojčica Emme i Katie Foster koje je silovao direktor njihove katoličke škole don Kevin O’Donnel (jer bi inače morao primiti i sve druge, a vrijeme mu je dragocjeno) te kada je ponudio bijednu odštetu (oko 30.000 današnjih eura) da im začepi usta. Pell je na kraju uputio pismenu molbu za oproštaj, roditelji su preuzeli novac 1998, a Emma se deset godina kasnije ubila predoziranjem heroina. Sve poznato, ali nimalo beznačajno. A u Fittipaldijevoj knjizi iskorišteno kao indirektan dokaz bešćutnosti pape Frane, koji takvoga dovodi sebi za suradnika.
Na tapetu je i član Kardinalskog vijeća Francisco Errázuriz koji kao nadbiskup u Santiagu de Chile nije povjerovao u optužbe protiv o. Fernanda Karadime (Kongregacija za nauk vjere je Karadimu osudila na izolaciju u molitvi). O tome slučaju smo, kao i o Pellovima, naširoko ovdje pisali.
Društveni oprez
Ključni član Kardinalskog vijeća, njegov koordinator Oscar Rodríguez Maradiaga, također je na Fittipaldijevu zubu. Kao nadbiskup u Tegucigalpi, glavnom gradu Hondurasa, dao je utočište o. Enriqueu Vásquezu, koji je utekao iz četiri zemlje pred optužbama za pedofiliju i koga su ganjali FBI i Interpol. Maradiagi Fittipaldi stavlja na dušu osobito ovu izjavu, izrečenu u Rimu prije negoli je Vásquez utekao pod njegovo okrilje. “Spreman sam ići u zatvor radije nego naškoditi nekome od mojih svećenika”, citiran je Maradiaga, koji je nastavio: “Za mene bi bila tragedija svesti ulogu pastira na policajca. Ne smijemo zaboraviti da smo pastiri, a ne agenti CIA-e ili FBI-ja.” U ovom kontekstu zvuči strašno. Ali kontekst u kojemu je govorio Maradiaga tada, ako se dobro sjećam, odnosio se na svećenike koje su iz Sjedinjenih Država Amerike ganjali zbog njihovih “subverzivnih” političkih stavova, a ne zbog pedofilije. Možda griješim, ali to mi nije baš isto.
Naravno, to ne znači da pedofilija nije problem. I da nije potrebno alarmirati stalno i iznova, kako se ne bi smanjio društveni oprez. Ali nisam uvjeren da je to glavna svrha knjige “Pohota”.
Pamtim kako su se pedesetih godina u Jugoslaviji objavljivale fotografije razgolićenih ljepotica uz komentar kako je pokvaren kapitalistički Zapad gdje se žena svodi na objekt - ali su ti snimci prodavali i pravovjerne socijalističke novine. “Sumnjičenjem se griješi ali se ne bude u krivu”, cinično je konstatirao katolički novinar (i političar) Giulio Andreotti.
Slučaj nadbiskupa i nasljedstva njegovoga (navodnog?, vjerojatnog?) ljubavnika prilično je tipičan za najnoviju Fittipaldijevu knjigu. To je smatrao i autor, pa je taj dio objavio i u L’Espressu (i na papiru i na portalu) kao poseban članak kojim najavljuje knjigu. Smatra ga, dakle, dobrim mamcem, pouzdanom reklamom.
Pouzdano je da tog prelata, mons. Calogera La Pianu, Fittipaldi uporno naziva biskupom, umirovljenim. Umirovljen jest, ali je nadbiskup. Bio je ordinarij u Messini, a Messina je nadbiskupsko metropolitansko sijelo od 1166. Ne velim da treba znati na pamet, iako je logično, ali je dovoljna jedna minuta da bi se to provjerilo bilo na Webu, bilo u Papinskom godišnjaku - a Fittipaldi nije to smatrao vrijednim truda. Takve nepotrebne omaške navode na sumnju u vjerodostojnost ukupne metodologije i priloga kao cjeline. Poznato je da se mons. La Piana odrekao nadbiskupske dužnosti u rujnu 1965. Bile su mu 63 godine, pa je mogao ostati na istoj dužnosti još 12 godina. Kao razlog navedena je nedefinirana bolest. Monsignor je još živ. I ne doima se bolesno. Samo ljutito.
Prije smrti
Naime, na ostavku je natjeran jer je u javnost prispio neautentificiran list papira na kojemu je prije smrti messinski liječnik Antonio Guido Gennaro Bertolami (Fittipaldi ga, pun poštovanja, zove “doktor B.”), liječnik mnogih pripadnika messinskoga klera, zapisao da je godinama bio nadbiskupov ljubavnik, da je nadbiskup njemu redovito dolazio kasno uvečer. I to je onda, logično, povezano sa činjenicom da je Bertolami, silno bogat (od bogatih roditelja i bogato nagrađivan za liječenje bogatih pacijenata) ostavio baš nadbiskupu zadaću izvršitelja testamenta: prodaju srebrnine, obveznica, dionica itd. i onda razdiobu utrženoga i gotovine na tri dijela, u skladu sa željama pokojnikove majke: Liječnicima bez granica, kolkatskim redovnicama majke Terese, te karmelitanskim misionarima. Posrijedi je bilo nekih 6 milijuna eura.
Zataškavanje izvora
Čini se da nadbiskup nije učinio ništa od toga pune dvije godine, nego je zadržao i stan i imutak, sve dok mu nije iz Vatikana prispio “pakrački dekret”. Papa ga je natjerao na ostavku i parkirao u neku rimsku župu, da bude na oku.
Gdje je tu grijeh Svete Stolice? Ne doima se, dapače, nego se čini da je Sveta Stolica reagirala brzo i odlučno, čim je doznala. I da motiv nije bio homoseksualna veza, nego korupcija, zadržavanje imutka ostavljenoga u korist “svetih djela”.
No, dobro, ali bi Fittipaldiju trebalo upisati u dobro što je taj mračan skandal razotkrio, iznio na vidjelo, zar ne? Ne bih se zakleo, ipak. U tekstu Fittipaldi nigdje ne navodi nikakav izvor. Čovjek zna, naprosto, reklo bi se. A izvori ipak postoje i dostupni su. Na primjer, opširnu izvijest je 6-X-2015 objavila MessinaOra.it. Fittipaldijev istraživački novinarski rad sveo se u ovom slučaju na preuzimanje podataka, njihovo reformuliranje kako bi se stekao dojam urote, te “zataškavanje” izvora. Uz akcent na homoseksualnoj vezi - naslov knjige je ipak “Pohota”.
Vatikan ovaj put ne reagira, možda i zato što se opekao prošli put, u aferi Vatilileaks 2. Tada su baš Emiliano Fittipaldi i njegov kolega Gian Luigi Nuzzi iskoristili povjerljive vatikanske dokumente koje su im dostavili mons. Lucio Ángel Vallejo Balda, član Opusa Dei i tadašnji tajnik Prefekture za ekonomske poslove Svete Stolice, te njegova povremena ljubavnica i bivša vatikanska djelatnica u odnosima s javnošću Francesca Immacolata Chaouqui. Tako stečene dokumente su rabili kao dio građe za svoje knjige ”Križni put”, odnosno “Škrtost”, objavljene u početku studenoga 2015. Nekako u to doba Vatikan je uhitio Valleja i Chaouqui, pa je ta senzacija poslužila kao gromoglasna besplatna reklama tim knjigama.
Napokon su lani u srpnju izrečene presude. Mons. Vallejo Balda osuđen je na 18 mjeseci zatvora (ali je u međuvremenu pušten na uvjetnu slobodu), Chaouqui na 10 mjeseci ali uvjetno na pet godina. Novinari Fittipaldi i Nuzzi su pak oslobođeni optužbe, jer se vatikanski sud proglasio teritorijalno nenadležnim, ali se istodobno pozvao i “na slobodu iskazivanja mišljenja i na slobodu tiska u vatikanskome pravnom poretku, ukrijepljene i zajamčene božanskim pravom”.
Mutni poslovi
Fittipaldi i Nuzzi su tvrdili da su istraživački novinari koji imaju pravo otkrivati tajne koje krivci kriju od javnosti. Činjenica je da je u njihovim knjigama bilo malo ili nimalo novoga, pa je to bila prije feljtonistika nego istraživačko novinarstvo. Fittipaldi je, doduše, proširio dokumentaciju o mutnim poslovima kardinala Tarcisija Bertonea, koje je prethodno objavio u L’Espressu, i to je praktički bila sva novost. Kad se pohvalio da je otkrio nekretnine u vatikanskom vlasništvu u londonskome Bond Streetu, ravnatelj vatikanskog Ureda za novinstvo s pravom mu je odgovorio da se nije morao mučiti, jer su ti podaci već godinama u Wikipediji. Nuzzi se čak pohvalio kako je bio čvrst pa nije ni odgovorio na ponudu iz Vatikana da pita što ga zanima. Za njega “pitati drugu stranu” nije pravilo nego izdaja profesije.
I posljednja Fittipaldijeva knjiga, “Pohota”, bavi se “prljavim rubljem” visokih crkvenih dužnosnika, biskupa i kardinala, u dvama smjerovima: s jedne strane propituje jesu li dovoljno, odnosno jesu li išta, pridonijeli suzbijanju pedofilije u crkvenim redovima (ne zahvaćajući uopće u fenomen pedofilije u društvu, ne propitujući je li i koliko ona u Katoličkoj crkvi prisutnija nego u drugim religijama i inim ustanovama koje se bave djecom, odnosno u obitelji i u svijetu uopće), a s druge se bavi spolnim životom pojedinih prelata kao skandalom po sebi.
Spolni život
Budući da su u Crkvi ljudi, nekako je prirodno pretpostaviti da ih karakterizira i spolnost (a postoje davna upravo crkvena istraživanja po kojima manjinske sklonosti mogu utjecati da se čeljade opredijeli za posvećeni život). Postoji neko načelo da je spolni život privatna stvar pojedinca, dok se odvija među punoljetnima i međusobno suglasnima. Prekapati po spolnom životu svećenika ili redovnice stoga je podjednako nepristojno i nedostojno kao i prekapanje po spolnom životu inoga ljudskog bića, nadasve odrasloga. Iznimka može biti samo jedna: kada crkveni dužnosnik osuđuje druge, ili čak nad njima provodi mobbing, zbog nečega što i sam u potaji čini. Tada ga se ima zašto razvlačiti po medijima, ali ne radi njegova spolnog života, nego radi licemjerja i maltretiranja inih s pozicije duhovne vlasti i sile.
Novi mediji
Prevrtati po tuđemu intimnom životu kao po smeću može u novinstvu biti lukrativno, inače ne bi postojali skandalistički magazini. Štoviše, žeđ za time nije nova, inače ne bi mitologija bila prepuna seksa i krvi, niti bi na toj tematici nastajale još u antici tragedije i komedije koje i danas gledamo kao suvremene (ne piše zalud na grobu nekoga etruščanskog glumca: “Umro sam mnogo puta, ali ovako nikad”). Danas više nije u modi Feydeau, javnošću ne lepršaju subrete, ali samo zato što su novi mediji scenu pretvorili u globalnu audiovizualnu: starlete su zamijenjene posvudušama, a varieté se danas zove reality show. Smeće se servira u luksuznom pakovanju, na obostranu korist, sterilnije od prostitucije. Što ne znači da je prestalo biti smeće.
Štoviše, prevrtati gomilu smeća da bi se od toga iscijedila priča - to jest jedna od definicija istraživačkog novinarstva (muckraker je jedan od američkih naziva za istraživačkog novinara, nastao u “progresivno doba” SAD, 1890-1910, kada je u žarištu bio napad na establishment i lidere kao jezgro korupcije). U povijesnim pregledima istraživačkog novinarstva se muckraking, tj. prekapanje po smeću, smatra jednostavnijom, banalnijom i, zapravo, nezrelijom vrstom istraživačkog novinarstva. Ograničavajući se na tu metodu lako je kliznuti u puki skandalizam i tako izgubiti zbiljsku novinsku relevantnost: i društvenu i opću. Kvalitetno istraživačko novinarstvo razlikuje se od skandalističkoga i po tome što društveni interes za temu pretpostavlja njenoj komercijalnosti.
Tuđe plahte
“Važno je da novinstvo, i svjetovno i vjersko, proziva korupciju. Ali novinstvo treba reći sve, izbjegavši svoja tri grijeha: dezinformacije, klevete i difamacije”, rekao je papa Frane novinarima preklani u studenome. Korupcija, u crkvenom rječniku, znači svaku pokvarenost, ne samo potkupljivanje. Ne bih rekao da najnovija Fittipaldijeva knjiga udovoljava zahtjevu pape Frane niti kanonima odgovornoga, društveno korisnoga istraživačkog novinarstva. Ali je vjerojatno da će biti kupovana radi virenja pod tuđe plahte, pa još biskupske.