PRVI ČOVJEK SPC-a

PRVI VELIKI INTERVJU ZA HRVATSKE MEDIJE Patrijarh Irinej progovorio o odnosu Hrvata i Srba, Republici Srpskoj i kardinalu Stepincu

    AUTOR:
    • Drago Pilsel

  • OBJAVLJENO:
  • 07.01.2017. u 21:04

Beograd, 030117.
Patrijarh srpski Irinej.
Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
Pedja Milosavljevic / HANZA MEDIA

Priče pojedinih hrvatskih biskupa da proces Stepinčeve kanonizacije teče normalno, bez obzira na rad Komisije, koju drže minornom, neozbiljne su. Jasno mi je da za tu moju braću po službi ni ja ni moja Crkva nismo autoritet, ali smatram da bi im papa Franjo trebao biti autoritet, i to konačni

Intervju s patrijarhom Srpske pravoslavne Crkve, gospodinom Irinejem, bio je jedan od zahtjevnijih poslova protekloga vremena i, najiskrenije, pribojavao sam se da mu se neka provokativna pitanja neće svidjeti. Moram stoga pohvaliti gospodina patrijarha i njegove suradnike koji su pristali na intervju koji je sve osim protokolarno čavrljanje. Razumjet će čitatelji da nismo odmah mogli krenuti “u glavu” i u razgovor oko tvrdih tema, jer Božić je, ja sam ne samo novinar već i teolog, a i civilizirani smo ljudi.

Najprije vam želim čestitati Božić i Novu 2017. godinu, ali bih se vratio na vašu poruku za Uskrs 2016. i pohvaliti vaše pismo koje se čitalo u pravoslavnim hramovima. Osobito bih istaknuo dio pisma u kojem kažete da “ako jedni drugima ne oprostimo, neće se ni nama oprostiti, a ako osuđujemo, već smo mi sami osuđeni”, da nas tako uči Gospodin Isus. Kako promatrate proces pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije?

- Blagodarim vam na čestitkama. Vidite, praštanje je imperativ našeg hršćanskog života. Ali da bi praštanje bilo moguće, potrebno je da, kao najdragocjeniji amanet koji nam je Hristos ostavio, u svojim srcima njegujemo ljubav. Nju treba da njegujemo i dijelimo s bližnjima, ali i s onima koji u nama ne prepoznaju prijatelje. Što se praštanja i pomirenja na području bivše Jugoslavije tiče, mislim da svako treba brinuti o tome koliko mu sâm doprinosi. Nastojao sam, koliko sam imao prilike, slati poruke hrišćanske ljubavi. Na primjer, pretprošlo ljeto, prilikom proslave velikog jubileja Srpske pravoslavne Crkve – četiri stoljeća od osnivanja najstarije srpske bogoslovske škole, Bogoslovije u drevnom manastiru Krki - sreo sam se s dalmatinskim biskupima, preuzvišenom gospodom Puljićem, Barišićem i drugima. Trudio sam se tada, zbog oba naroda - prečesto tragične prošlosti, pogotovu nedavne - da uputim riječi bratske ljubavi, zajedničkog života, međusobnog prepoznavanja i prihvaćanja zajedničkih hrišćanskih vrednosti. Namjerno nisam imao nikakve pripremljene govore. Htio sam da govorim iz srca, iz duše, i da to sugovornici i vjernici obje Crkve prepoznaju. Ne znam jesam li u tome uspio.

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović ljetos je optužio Srpsku pravoslavnu Crkvu “da svojim djelovanjem potiče nacionalizam i štiti dokazane ratne zločince, što otežava mogućnost suživota i izgradnje stabilnih odnosa u BiH”. Rekao je da vaša Crkva ohrabruje srpski nacionalizam i isključivost i doprinosi veličanju zločina i zločinaca, čime dodatno otežavaju put pomirenja, razumijevanja i osiguranja boljeg života svih građana BiH. Teške su to optužbe. Jeste li voljni to komentirati? Jeste li se u međuvremenu čuli s reisom Kavazovićem i jeste li izgladili taj spor?

- Gospodina Kavazovića lično ne poznajem. On nema nikakav službeni kontakt sa Svetim Sinodom Srpske pravoslavne Crkve, ali pretpostavljam da ima, bar povremeno, službene susrete s nekim tamošnjim našim episkopima, vjerojatno u okviru Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine. Začudio sam se žestini i neodmjerenosti njegovih stavova, naročito njegovoj opterećenosti postojanjem Republike Srpske. Očigledno, pogrešno sam smatrao da epoha Mustafe Cerića predstavlja prošlost. Zato nisam želio da na njegove krajnje netrpeljive i nepravične izjave reagiram - ni lično, ni sinodski, ni u ravni naše Informativne službe. I ovdje ću, odgovarajući na vaše pitanje, dati samo najkraći mogući komentar. Riječi koje optužuju, upiranje prsta prema susjedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da riječi vjerskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesreće! Vidimo do čega dovodi zloupotreba islama. Stradaju nevini, ne samo u Siriji i Iraku nego i u Europi. Nisu bolji ni licemjerni “hrišćani” kada stavljaju znak jednakosti između terorizma i islama kao religije. U Boga vjerujemo, susjedi smo, naši vjernici su susjedi, negdje vrata do vrata. Ne gledamo odnose s muslimanima u Bosni i Hercegovini kroz gospodina Kavazovića. Prostrana je to zemlja: različitih ljudi ima među muftijama, imamima, hodžama... Niko se nije nadao besmislenim optužbama. Živjeli smo vjekovima zajedno. Tako treba i da nastavimo.

Kao što znate, niste doživjeli prozivanja samo od strane poglavara Islamske zajednice. Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, uputio vam je u ime svih članova BK BiH 8. veljače 2016. pismo u kojem reagira na izjave tijekom proslave “Dana Republike Srpske” u Banjoj Luci, 9. siječnja 2016. Što ste mislili kada ste rekli da je Republika Srpska “utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj”?

- Reakcijom gospodina kardinala Puljića, nadbiskupa sarajevskog, bio sam iznenađen - da ne kažem zapanjen - više nego i reakcijom reisa Kavazovića. Iz istih načelnih razloga kao i u slučaju g. Kavazovića, smatrao sam da ni Puljićeva izjava ne zaslužuje odgovor ili komentar Srpske pravoslavne Crkve, posebno zbog toga što on veoma dobro zna što smo sve prethodno zajednički savlađivali i savladali, zahvaljujući uzajamnom povjerenju. Ipak, vama ću odgovoriti, premda sa što manje riječi, jer rane treba liječiti, a ne produbljivati. Republika Srpska je stvorena da osigura opstanak srpskog naroda i pravoslavlja na prostoru zapadno od Drine i da, kao što je Daytonskim sporazumom i predviđeno, bude činilac mira. Bez Republike Srpske, uvjeren sam, na tom prostoru ne bi ni bilo Srba. Nismo mi Srbi došljaci u Bosni i Hercegovini, kao što to nisu ni Hrvati, a, naravno, ni današnji Bošnjaci muslimanske vjere. Ali vidite što je s hrišćanima u koljevci hrišćanstva, na Bliskom istoku! To što se danas dešava ondje, slikanje sa odsječenim glavama hrišćana, najprije se desilo ovdje, u našoj kući, u Bosni i Hercegovini. Isti ljudi, bolje reći neljudi, koji to čine tamo, prvo su činili ovdje, u Europi. Koliko je naših svetih hramova i manastira u Republici Srpskoj porušeno, obesvećeno, oštećeno? Koliko je znanih i neznanih svetih mučenika, postradalih samo zato što su hrišćani, što su pravoslavni, što se krste s tri prsta? Na ovaj način shvaćam da je stvaranje, postojanje i napredak Republike Srpske djelo pravde. A za nas hrišćane pravedno je ono što je utemeljeno na istini, a jedina istina je Onaj koji je za Sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. Uostalom, Republika Srpska je i garant opstanka Hrvatâ u Bosni i Hercegovini. Ja se molim Bogu za političke vlasti Republike Srpske da rade i postupaju hrišćanski, kako prema svojim sunarodnjacima tako i prema njenim žiteljima koji nisu ni pravoslavne vjeroispovjesti ni srpske narodnosti.

Kardinal Puljić osobito reagira na izjavu da je “Republika Srpska postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božje, to je vječno i neprolazno”, pa vam poručuje: “Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina... Samo je Bog vječan i neprolazan!” Cijenio bih da mi kažete jeste li na bilo koji način, makar privatno, odgovorili ovom kardinalovom pismu i kako komentirate njegove kritičke riječi.

- Kao što ste vjerojatno i vi primijetili, nemam običaj da javno odgovaram na prijeke riječi. Mislim da to ne može nikome da donese ništa dobro. Neki prijatelji me zbog toga privatno kritiziraju. Ali, smatram, Bog sve vidi i o svemu sudi. To je više nego dovoljno. Od jedne besjede, koja upućuje vjernike i narodne predvodnike da budu dostojni svojih predaka, svetih mučenika koji su dali život za vjeru i otadžbinu, da budu hrišćani, pravi se afera. Rekoše mi da kod Hrvata postoji izraz “sveta nam zemlja Hrvatska”, kao i film Sveta Hrvatska. To je, po meni, i svojevrsna pedagogija. Za Jeruzalem i Palestinu se kaže Sveti Grad i Sveta Zemlja. Ne misli se na kamenje i opeke. Tako je i s Republikom Srpskom. To je i pitanje vjere: tko zaista vjeruje u svetost nevino stradalih ljudi? Tko zaista vjeruje da je vječno ono što je postavljeno na njihovoj dobrovoljnoj žrtvi, na njihovim svetim moštima? Točno je da države budu i prođu. Srbija za vrijeme ropstva pod Osmanlijama nije postojala, pa ipak, evo je nasred Balkana. Drevni Izrael je uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata, nakon više od dvije hiljade godina nepostojanja. Hrvatska je veoma mlada demokracija. Trajanje nije samo u vremenu. Kroz ljubav pokoljenja, kroz molitvu za pretke, kroz umjetnost, traje se i u vječnosti. Nikome ne treba da smeta Republika Srpska. Nikome ne treba da smeta što narodi u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini danas žive u miru. Izgleda da nekome ipak smeta. Ne treba da budemo netko koga je izdaleka lako pokrenuti pomoću daljinskog upravljača.

Kada već imam priliku vas moliti za neka pojašnjenja, dopustite da vas upitam što ste točno željeli reći kada ste prilikom posjeta manastiru Krki rekli, citiram, da “zlo su činili susjedi nama i mi njima, ali mi (Srbi) u mnogo manjoj mjeri”.

- Pogledajmo istini u oči! Da ponovo ne spominjem stradale u nesretnom ratu koji, po mom dubokom uvjerenju, nijednoj strani nije ništa dobro donio. To je, u svakom slučaju, moje mišljenje. Stradanja ni u miru nisu prestala. Koliko je naših hramova obesvećeno posljednjih godina? Prije neki dan čitam izvještaj: u crkvi Svetog Prokopija u Rajevom Selu, koja je inače sva išarana riječima koje je sramota ponavljati, pored ostalog stoji i sljedeće: “Istrijebit ćemo vas, stoko srpska!” i potpis autora: “Ustaše”. Nedavno se dogodio i fizički napad, i to ne prvi, na Dušana Dedoevića u Smrtićima kod Okučana. Ranije su mu polupali automobil, na različite načine prijetili mu smrću. Prošle je godine Srpskom narodnom vijeću u Zagrebu prijavljeno 180 napada na Srbe, a izvještaje o njima ima i Sveti Sinod u Beogradu. Kao što znate, ispred sjedišta SNV-a u Zagrebu nedavno su izvikivane ustaške parole.

Kažu neki naši izvori da nevoljnici, vaši vjernici i sunarodnjaci, prijavljuju tek svaki treći ili četvrti takav slučaj...

- Da li takva situacija u Hrvatskoj posebno uzbuđuje nekog uglednika? U Jasenovcu su nedavno ispisane riječi ustaškog pozdrava. Na sve to sam mislio. Jer, zla ima i dalje. Ne mogu zamisliti da se u nekom srpskom gradu, pred institucijom hrvatske manjine, okupi rulja da urla, prijeti smrću, vrijeđa. Demokracija, valjda. Da li je demokracija kada na državnoj televiziji u Hrvatskoj kažu da je slučaj ubojstva srpskog djeteta - za koje, naravno, nitko nije osuđen, a ubojice su poznate svima - medijski “prenapuhan”?

HTV se ipak ispričao za tu nedopustivu stvar u TV Kalendaru.

- Znam. Ovim riječima ja ne poričem, a još manje opravdavam, zla za koja su krivi neki Srbi. U istoj mjeri i na isti način se molim Bogu za sve nevine žrtve i stradalnike, bilo da su to Srbi, Hrvati, muslimani ili neki drugi. Isključivo želim mir, molim se za mir. Nisam, nažalost, primijetio da je, u posljednjih dvadesetak godina otkako je rat, Bogu hvala, završen, netko od vjerskih predvodnika Hrvatske jasno osudio neki napad na srpsku crkvu, na nekog pravoslavca, da je rekao: ne smije se prijetiti drugome samo zato što je hrišćanin koji se krsti s tri prsta, ne smije nekažnjen ostati ubojica pravoslavnog djeteta, ne smije se uništavati ni obesvećivati hrišćanski hram. Pogledajte fotografije crkve u Rajevom Selu, pa mi vi recite: koliko je to realno? Zar mi prvi ne želimo da svaka ikona, knjiga, rukopis, bude ondje gdje je bila vjekovima, i to u vremenima kada ni Hrvatska ni Srbija nisu postojale kao samostalne države? Ali zato su potrebni preduvjeti - najprije sigurnost tih svetinja, a zatim tehnički uvjeti njihova čuvanja i održavanja. Zar treba po tko zna koji put podsjećati na uništavanje srpskog sakralnog i kulturnog blaga na prostoru od Srema do Dalmacije (vrijeme NDH) i od Pakraca do Baranje (vrijeme NDH i devedesete godine 20. stoljeća)? Napominjem da je Srpska pravoslavna Crkva svim časnim Hrvatima - a bilo ih je, hvala Bogu, ne malo - javno odala priznanje, a neke od njih, i sada žive, odlikovala svojim najvišim odlikovanjima. Ponavljam još jednom i hiljadu puta: slijedimo Spasitelja, molimo se za mir, djelatno radimo za mir! Braća smo i samo braća. Ako neko misli da Srbi i Hrvati nisu slovenska braća, a ima i takvih, valjda smo braća po Hristu i učenju koje nam je ostavio i koje moramo da slijedimo.

Mislite li da je potrebno vagati tko je kome učinio veće zlo? A i kada se već to kaže, smatrate li da je masovni odlazak Srba iz Hrvatske 1995. moguće promatrati izvan konteksta svih ratnih strahota od 1991. na dalje?

- Slažem se s vama. Ništa nije moguće promatrati izvan istorijskog konteksta, na primjer izvan pokušaja da se ostvari plan o rješavanju srpskog i jevrejskog pitanja u Hrvatskoj, koji je formulirao Pavelićev ministar, Mile Budak, po formuli “tri trećine” (pobiti, pokatoličiti, protjerati). Doduše, Budakova proporcija nije ostvarena idealno. Većina nije htjela da promijeni vjeru, pa su završili u Jasenovcu, Jadovnu, raznim Golubnjačama... I “vojno-redarstvenu akciju” Oluja promatramo u istorijskom kontekstu; njezine posljedice također. To nije Budakov plan i program, ali nipošto nije ni dobrovoljni odlazak Srba iz Hrvatske, tobože na nagovor Beograda.

Apostolski nuncij u Hrvatskoj kaže kako je za papu Franju neupitna svetost kardinala Stepinca. Upozorio je i da hrvatski katolici “trebaju imati još malo strpljenja”, pričekati da bi mogli protumačiti “braći pravoslavnima” posao koji je napravljen u procesu kanonizacije, “da na taj način veliki kardinal Alojzije Stepinac može biti ne samo svetac za Hrvatsku, već veliki svetac za univerzalnu Crkvu”. Prihvaćate li ovaj diskurs Papina diplomata u Zagrebu, ali i hrvatskih biskupa koji govore kako, eto, vi pravoslavci ne shvaćate veličinu Alojzija Stepinca?

- Braća episkopi koji su članovi te Komisije rekli su mi da je dogovor da, dok komisija radi, neće se podrobnije obavještavati javnost. Toga se treba držati. To očekujem i od članova Hrvata. Nuncije je diplomat. Diplomacija ima svoje zakone i običaje. Razumijem ga kao diplomatu, ali ga ne razumijem u kontekstu dogovora o načinu obavještavanja javnosti. Ipak je odluku o osnivanju komisije, njenom formatu i načinu rada, donio Papa. Mi smo je sa zadovoljstvom prihvatili. Priče pojedinih hrvatskih biskupa da proces Stepinčeve kanonizacije teče normalno, bez obzira na rad Komisije, koju proglašavaju minornom i akademskom, a ne crkvenom i međucrkvenom, jednostavno su neozbiljne, najblaže rečeno. Jasno mi je da za tu moju braću po službi ni ja ni moja Crkva nismo autoritet, ali smatram da bi papa Franjo trebao da im bude autoritet, i to konačni. Zar nije čudno kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog episkopa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi?

U SPC-u su, ako sam dobro shvatio, uvjereni da će se radom Komisije “istovremeno doći i do novih uvida u historijski kontekst u kojem je djelovao kardinal Stepinac, kao i u kompleks odnosa dviju Crkava i odnosa srpskog i hrvatskog naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata”. S kojih polazišta kreću vaši predstavnici? Što može biti zajednička polazišna točka za te pregovore, odnosno za taj dijalog?

- Istina ne može biti tema pregovora. Istina nema dva lica. Jedina polazna točka mora biti istina, odnosno spremnost na prihvaćanje činjenica. Samo u tom duhu rad Komisije može biti plodotvoran i koristan. Ako prihvaćamo istinu, nema pobjednika i poraženih. Svi smo pobijedili.

Stepinčeva kanonizacija bi, smatrate vi, “pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost”. Što bi za vas značila, kako se ponavlja u Hrvatskoj, pa i u nastupima apostolskog nuncija, gotovo sigurna kanonizacija koja je sada samo prolongirana?

- Nije korisno, po onome što bi bilo kad bi bilo, nagađati o tako ozbiljnim stvarima. Po okončanju rada komisije, konačnu odluku će donijeti papa Franjo. Ona, kakva god da bude, katolike će obvezivati, a pravoslavni će njome biti ili zadovoljni ili nezadovoljni.

Kako inače procjenjujete kvalitetu odnosa između Srbije i Hrvatske?

- Miru, vjerujem, unatoč iskušenjima i opterećenjima, istorijskim i suvremenim, teže i naše dvije države. Svi im moramo pomoći. Na episkopima obiju Crkava je velika odgovornost. Neki je možda ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri. Kada sam prije dvije godine u Zagrebu ustoličio mitropolita Porfirija, poručio sam mu da je pozvan da Hristovom ljubavlju nadilazi sve probleme koji postoje među ljudima i narodima, da kao čovjek dijaloga čini sve što do njega stoji na putu mira i pomirenja; da svesrdno, evanđelskim načinom, radi na miru, da propovijeda ljubav Hristovu. On je to i prihvatio, zaista tako i čini. Slično sam poručio i episkopu Jovanu. Kažem, odgovornost političara je velika, ali treba im naša pomoć, pomoć biskupa i episkopa, čija riječ o miru ostaje duboko u srcima vjernika.

Što još mogu učiniti prvaci Crkava u Srbiji i u Hrvatskoj da dođe do poboljšanja odnosa za koje bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović upravo kaže da su pali na najnižu razinu od 2000. godine?

- Radujem se inicijativi premijera Vučića za rješavanje problema i dalji napredak mjesta u Srbiji u kojima živi hrvatska manjina. Radujem se i tome što će učenici hrvatske narodnosti uskoro imati na materinjem jeziku i preostale udžbenike koji su dosad nedostajali. Podržavam takvo djelovanje i radujem se svakom napretku naših sugrađana Hrvata u Srbiji. Sve njihove probleme, u granicama raspoloživih mogućnosti, država treba rješavati. Sve nas je jedan Bog stvorio, svima nam je On Otac. U Srbiji nema građana prvog i drugog reda. Nadam se da će uskoro tako biti i u Hrvatskoj: da će biti riješeni problemi izbjeglih i prognanih, da neće biti razbijanja ćiriličnih ploča, da će prestati prijetnje, šikaniranja i obesvećivanje pravoslavnih hramova pogrdnim natpisima i sramnim slovom “U” na zidovima hramova. Očekujemo i glasno zalaganje naše u Hristu braće, hrvatskih biskupa, za sve ovo. Tada će svima biti lakše, a odnosi će biti bolji.

ELIPSO

Najnovije