DRAMATIČNA REPORTAŽA

PUT KROZ ASADOVU SIRIJU Nevjerojatna priča o državi sravnjenoj sa zemljom i njezinim uništenim ljudima: 'Živote su nam ukrali, snove ubili...'

Reuters

Ledena siječanjska večer. Istočni Alep. Usred ruševina se pet muškaraca poredalo oko vatre zapaljene u prostoriji u kojoj je nekada bila kvartovska mesnica. Hlače muškaraca su prljave. Lica su im čađava. Odavno nema tekuće vode, objašnjavaju novinaru Spiegela.

Dolaze na to mjesto svaku večer. Griju se, u vatru bacaju noge stolova i komade slomljenih stolica. Ahmed Tubal, jedan od njih, vlasnik je mesnice u kojoj gori vatra.

Russian soldiers, on armoured vehicles, patrol a street in Aleppo, Syria February 2, 2017. REUTERS/Omar Sanadiki - RTX2ZEET
Omar Sanadiki / REUTERS
 

“Barem više nema straha”, komentira dok se u daljini čuju detonacije.

Više od četiri godine četvrt Alepa u kojoj živi, ime joj je al-Šar, išla je iz ruke u ruku raznih militantnih skupina. Skupine su rušile i uništavale koliko su mogle, no prava je apokalipsa došla iz zraka, u trbusima ruskih i sirijskih bombardera. Pola grada, dio u kojemu su bili zabarikadirani pobunjenici, pretvoren je u zgarište. Prošle su četiri godine od početka nesreće, a u gradu danas nema pobunjenika ni njihovih pristaša. Napustili su Alep kada su ga zauzeli vojska predsjednika Bašara al-Asada i ruske snage.

Preživjeli

 Dobar dio Sirije vraćen je pod Asadovu kontrolu. Istočni dio Alepa, u kojem je Ahmed Tubal “preživio da ispriča”, jedan je od tih dijelova Sirije. Reporteri njemačkog Spiegela posjetili su uz Alep, u kojem su vidjeli opisane scene, još i gradove Latakiju i Homs. U uvodu svjedočanstva naslovljenog “Putovanje kroz Asadovu Siriju” Spiegelovi reporteri naznačili su okolnosti svog posjeta: “Kada novinari putuju Sirijom, ne mogu se slobodno kretati. Mogu posjetiti samo ona mjesta za koja su dobili pismenu dozvolu u Damasku. Samo ljudi koje režim ocjenjuje prihvatljivima mogu biti intervjuirani. Bilo koji drugi sastanak može se održati samo u tajnosti. Često novinarima dodjeljuju tzv. pomoćnike. U Alepu postoji samo jedan ‘pomoćnik’ za međunarodne novinare pa je obično moguće razgovarati bez nadzora. U Latakiji je situacija posve drugačija. Novinari imaju vojnu pratnju. U Homsu postoje dva ‘pomoćnika’. No, čak ni kada nema nadzora, teško je znati jesu li sugovornici iskreni. Govore li ono što zaista misle ili ih cenzurira strah”, piše Spiegelov Fritz Schaap.

Women and children queue to receive free meals in Aleppo, Syria February 2, 2017. REUTERS/Ali Hashisho - RTX2ZEBF
Ali Hashisho / REUTERS
 

“Ovo je nekada bila sigurna četvrt. A onda su došli oni”, priča mu Tubal. Bio je početak ramazana, a pred njegovom je kućom zakrabuljeni, naoružani muškarac ispalio protutenkovsku granatu u automobil. Tubal nikada neće zaboraviti poluspaljena lica putnika. U obližnjoj trgovini je kupio hranu i 20 dana proveo u stanu sa suprugom i dvoje djece. No, nisu mogli ostati u ta četiri zida zauvijek. Tubal priča kako su borci zabranili alkohol i cigarete, no njemu osobno zabrana nije smetala jer je oduvijek religiozan. Ali, kada je na molitvu u džamiju pobunjenički vođa došao s mitraljezom, Tubal je tu povukao crtu. Prestao je odlaziti na molitvu petkom i ispisao djecu iz škole kako im ekstremisti ne bi isprali mozak.

Zapadni Alep, svjedoči novinar Spiegela, cijelo je vrijeme bio u rukama pobunjenika i relativno je neoštećen. No, istočni dio grada, u kojem se nalazi i povijesna jezgra, velika je ruševina. Usprkos tome, ljudi se vraćaju, otvaraju trgovine i unose madrace u donedavno napuštene stanove.

Militanti

 Ruski vojnici razmontiravaju barikade i raščišćavaju mine. Struju osigurava samo generator. Ulice presijecaju hrpe građevinskog materijala koji je nekad činio zgrade. Sve je prekriveno slojem pepela i prašine. Sve do prosinca prošle godine četvrt u kojoj živi mesar Tubal bila je u rukama militanata iz skupine Džabat Fatah al-Šam. Riječi “Pridružite se vojsci Fataha” napisane su golemim slovima na podu stana koji visi sa zgrade, kao da ga je neki poludjeli bog odvalio udarcem sjekire. Fasada ne postoji.

A displaced boy carries bread at a shelter in Jibreen, on the outskirts of Aleppo, Syria February 1, 2017. REUTERS/Ali Hashisho - RTX2Z7ID
Ali Hashisho / REUTERS
 

“Vikali su ‘Alahu Akbar’ što god su radili”, svjedoči Tubal. “Ušli bi u trgovinu, viknuli ‘Alahu Akbar’, vlasnika prozvali nevjernikom i sve pokupili. Rekli bi: ‘Ti si žena policajca’, zavikali ‘Alahu Akbar’ i odveli ženu. Potom je počelo stizati sve više stranaca, a Sirijaca je bilo sve manje”, priča. “Tko nije redovito išao u džamiju, dobio bi 15 dana zatvora. Cijelo su vrijeme ponavljali ‘Alahu Akbar’, u vezi sa svim.”

Tubal tvrdi da su jednog njegova znanca ubili nakon svađe zbog kupnje cigareta. Jednog su mladića, koji je prodavao kavu, pogubili uz izjavu da ni prorok Muhamed kod njega ne bi mogao kupovati na dug. Kao objašnjenje su rekli da je počinio blasfemiju. U susjedstvu, piše Spiegel, svi danas tvrde da su se opirali pobunjenicima. Oni koji misle drugačije, ili šute ili ih više nema. Asad je, kako god bilo, uvijek imao mnogo pristaša u Alepu, nekad poslovnom centru Sirije. Mnogi zato smatraju da im je rat došao izvana.

“Ukrali su od nas našu četvrt”, kaže Tubal. Djeca se u njoj danas igraju, ali ne loptama, nego čahurama velikog kalibra. Dječak Hamzi ulazi u trgovinu, kao svaki dan, i traži da mu netko pomogne da iz sobe iznese granatu. Boji se to sam učiniti, ne zna gdje su mu roditelji. Njegov odrasli sunarodnjak Muhamed prilazi vatri oko koje se griju Tubal i njegovi susjedi i malo se smije, pa malo plače.

Workers repair the damage in front of Aleppo's historic citadel, as posters depicting Syria's President Bashar al-Assad are erected in the Old City of Aleppo, Syria January 31, 2017. REUTERS/Omar Sanadiki - RTX2Z0RF
Omar Sanadiki / REUTERS
 

“Poludio je u ratu”, objašnjava Ahmed Tubal, a Muhamed uskoro odlazi besciljno u noć.

Latakija, drugi grad koji su posjetili Spiegelovi reporteri, pet je sati vožnje udaljena od Damaska, iako je riječ o samo 144 kilometra. To je drugi svijet ako se usporedi s Alepom i dobrim dijelom Sirije. Riječ je o gradu u regiji u kojoj dominiraju pripadnici Asadove alavitske sekte i koji je poznat po plažama i luksuznim hotelima. Na obali ribari vuku mreže, mnoge vikendice svježe su obojene, a trgovine pune ljudi i rade produljeno, svjedoči Spiegelov reporter. Gait Salman, organizator nedavne modne revije u Latakiji, razgovarao je s njemačkim tjednikom na terasi hotela s pet zvjezdica.

Strategija vlade

“Zašto je cijeli svijet na nas ljutit? Pa, imamo pravo živjeti. Ne bi nam to smjeli negirati zato što na Alep padaju bombe”, pita se Salman. Sirijski tjedan mode, koji je organizirao u Latakiji, održao se, naime, prošlog studenoga dok su Alep tukli iz zraka. Arapski su mediji kritizirali događaj kao ciničan, a to smeta Salmanu. Dva lokalna pomoćnika sjede iza Salmana dok razgovara s njemačkim novinarom, a jedan od njih bilježi sve što Salman kaže.

Students sit inside a classroom in Aleppo's Jibreen shelter, Syria February 1, 2017. Picture taken February 1, 2017. REUTERS/Omar Sanadiki - RTSYWKT
Omar Sanadiki / REUTERS
 

“Mediji lažu. Lažu o svemu. O meni, o Tjednu mode. Sve samo kako bi napakostili Asadu”, kaže, dodajući da su priče o stravičnim zločinima u Alepu izmišljotine koje šire neprijatelji režima.

“Vojnici umiru kako bismo mi mogli živjeti, a ako im išta dugujemo, onda je to da živimo punim plućima”, tvrdi Salman te se s novinarom premješta u obližnji cafe Moskva. Salman kaže da voli Ruse. Zahvaljujući njima, njegove će manekenke ponovno moći stati na pistu. Kako će Sirija dalje? Uz pomoć Rusa nekako će pokrpati stvari.

Vladina strategija obnove i pomirbe najvidljivija je u Homsu. Putem od Latakije do Homsa ne vide se posljedice rata. Upravo suprotno, obalom se nižu luksuzni hoteli, a tu je smješten i Tartus, ruska pomorska baza. No, kada cesta skrene prema istoku i kako se približava Homsu, ratna realnost Sirije postaje sve očitija.

Homs je nastradao teško kao centar, zapravo izvorište odakle je krenula pobuna protiv vladavine obitelji Asad. Prvi prosvjedi dogodili su se u Dari, a nekoliko tjedana poslije rijeke prosvjednika slile su se na ulice Homsa tražeći rušenje autokratske dinastije. Polovica stanovništva toga grada su suniti, a danas, više od pet godina nakon početka sukoba, dvije trećine nekad živahnoga grada svedene su na ruševine nakon žestokog bombardiranja kakvo je poslije pretrpio Alep.

People ride a train at Baghdad Station in west Aleppo, Syria February 1, 2017. Picture taken February 1, 2017. REUTERS/Omar Sanadiki
Omar Sanadiki / REUTERS
 

Prije dvije godine većina pobunjenika je istjerana, zapravo im je dopušteno da odu, osim skupine koja se ukopala u jednoj četvrti i s kojom je režim naposljetku sklopio primirje. Spiegel je tamo razgovarao s arhitekticom zaduženom za materijalnu obnovu grada. Marva al-Sabouni (35) supruga je Gasana Jansiza, voditelja UN-ova programa za obnovu, prvog takvog programa u Siriji. Pokazujući uništeni povijesni centar grada, Sabouni priča o planovima koji bi trebali vratiti život i mir u grad koji je danas tih i mrtav kao groblje. Rimske terme nekim su čudom preživjele bombardiranje. Pod je prekriven 30-ak centimetara debelim slojem pepela, ostacima spaljenog namještaja i tijela koji su tu pronađeni. No, Sabouni to ne spominje, nego pokazuje prema mozaiku govoreći kako će njega možda uspjeti spasiti. Vlada od Homsa želi učiniti simbol novog početka za Siriju gdje se život budi iz pepela. No, pitanje je može li to uspjeti. I Sabouni je skeptična. “Grad ima velike financijske probleme. Mnoge su obitelji predugo bile odsutne i teško im se vratiti. Ljudi se boje početi nešto novo i svi su sumnjičavi”, kaže. Homs je tako simbol, ali ne onoga što bi vlada htjela. Za Sabouni je rat počeo dok je bila s djecom u dnevnoj sobi svojeg stana. Granata je eksplodirala ispred kuće i kada je, nakon što se buka smirila, pogledala kroz prozor, na mjestu gdje su se samo nekoliko trenutaka ranije igrala njezina djeca vidjela je dječje leševe. Susjedi su počeli napuštati ulicu, ali ona nije željela otići. Dvije i pol godine obitelj je živjela nekoliko metara od prve linije bojišnice. S djecom je čitala uz svjetlost svijeća, a ona sama je napisala doktorski rad na temu islamske arhitekture. “Nije bilo strašno kao ovdje”, kaže pokazujući na stari trg Kalidija. Ruševine stoje u potpunoj tišini, a iz pukotina rastu biljke.

Neoprostivo

U kuću Hisama Džaboura novinare dovodi jedna od tzv. pomoćnica vlade. Obitelj kaže novinarima da je “zadovoljna nakon primirja koje je sklopljeno”, ali Džabour dodaje: “Razorili su našu zemlju. To je neoprostivo. Svi su bili sretni prije rata i nije bilo razloga za sukob”. Sabouni kaže nešto drugo: “Svi vjeruju u ono što žele vjerovati. No, moja su sjećanja kao u magli”. Osjeća se kao da je magla prekrila sve što se događalo prije rata. “No, nisu svi bili dobri i ja ne želim idealizirati te godine kao što to rade mnogi Sirijci”, dodaje.

Syrian men carrying babies make their way through the rubble of destroyed buildings following a reported airstrike on the rebel-held Salihin neighborhood of Aleppo on 11 September 2016. Airstrikes have killed dozens in rebel-held parts of Syria as the opposition considers whether to join a US-Russia truce deal due to take effect on 12 September. Ameer Alhalbi, Agence France-Presse/Courtesy of World Press Photo Foundation/Handout via REUTERS THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY. FOR EDITORIAL USE ON WORLD PRESS PHOTO ONLY. NO RESALES. NO CROPPING
Ameer Alhalbi / REUTERS
 

Postoji struja u gradskoj vlasti koja želi da centar grada ostane ruševina, ovakav kakav je u ovom trenutku, kao podsjetnik na to što se dogodilo jer je grad došao u ruke pobunjenika. Ali, Sabouni smatra da je obnova važan korak za pomirbu. Te rane treba izliječiti kako bi se izliječile druge rane. Može li to učiniti arhitektura? “I u Njemačkoj je nakon Drugoga svjetskog rata postojao duh zajedništva. Postojala je kolektivna volja da se zemlja obnovi. No, u zemlji postoji manjak osjećaja zajedništva. Čak i prije rata nije postojao zajednički sirijski identitet. Uvijek su postojale podjele među sektama”, tvrdi Sabouni. Ipak, te su tenzije bile blaže nego u susjednim zemljama.

Povratak

Homs je uvijek bio konzervativniji od Damaska. Premda su sektaške podjele postojale, susjedi su uspijevali živjeti u miru, i to je nešto na što su Sirijci bili ponosni. Vjerske tenzije danas su jače nego prije. Ne mogu se svi niti vratiti u rodni grad jer vlada to otežava sunitima, koji su podržavali otpor Asadu. Oni koji se ipak žele vratiti, prolaze kroz velike kontrole i trebaju odobrenje.

Čini se da u planovima za obnovu grada ipak nema mjesta za one koji su sudjelovali u pobuni. Suniti to smatraju još jednim načinom na koji ih Asadova vlada kažnjava. Talal al-Barazi, gradonačelnik Homsa, ne smatra to problemom. “Građani vraćaju oružje i prolaze kroz kontrole, a oni koji nisu počinili zločin imaju se pravo vratiti”, tvrdi. Međutim, pobunjenici i njihovi pristaše boje se zatvora, mučenja i smrti. U najboljem slučaju, piše Spiegel, mogli bi ih prisilno unovačiti u Asadovu redovnu vojsku. Dok al-Barazi govori o sklapanju primirja s pobunjenicima, otkriva vojnu strategiju iza tog plana. “Bolje je koncentrirati neprijatelja na jednome mjestu kako bi se protiv njega lakše moglo boriti.” To mjesto je trenutačno na sjeverozapadu Sirije, oko grada Idliba gdje se nalazi najviše opozicijskih skupina i gdje je najviše ruskih udara iz zraka.

Heyam Batash, 56, works inside her kitchen in al-Mouassassi street in Aleppo, Syria, January 30, 2017. Picture taken January 30, 2017. REUTERS/Omar Sanadiki
Omar Sanadiki / REUTERS
 

Čini se da sirijska vlada povezuje pomirbu s istrebljenjem. Putovanje Sirijom u društvu vladinih “pomoćnika” pokazuje, piše Spiegel, kako je pravo mišljenje mnogih Sirijaca skriveno iza straha te da se patnja druge strane ignorira. Asadov je režim pokazao da je sposoban pobijediti u ratu (uz pomoć Rusije), no prostora za pomirbu je malo. S obzirom na primijećenu neslobodu u izražavanju građana, nije se dogodilo ono što su Sirijci zaista priželjkivali. Mnogi pristaše režima danas s nostalgijom gledaju prema prošlosti, vjerujući da je suživot funkcionirao. No, vlada poraženoj strani ne nudi više od toga da se pokore. “Ni deset godina rata ne može podijeliti naciju u kojoj su vjerske skupine živjele rame uz rame u miru tisućama godina. Uskoro će sve biti odlično i svi će biti sretni kao prije rata”, tvrdi gradonačelnik al-Barazi.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo