Talijanski ustavni referendum u nedjelju postaje jabuka razdora i za Evropu, političku i medijsku, pošto su se na njemu u Italiji podijelili tkogod je mogao: prvo političke stranke međusobno, pa neke i unutar sebe, najžešće vladina Demokratska, a sada i familije, kao da je građanski rat, a ne samo glasanje o prihvaćanju ili odbacivanju ustavne reforme, izglasane u Parlamentu.
Kao što smo višekratno napomenuli, nije u igri toliko meritum samih promjena o kojima se glasa, nego su posrijedi zakrvljeni čopori koji su dobili novu i svježu kost za gloženje i režanje.
Riječ stručnjaka
Ima komentara - osobito od stručnjaka po investicijskim fondovima, dakle financijskih mešetara i te kako zainteresiranih ne za Ustav u Italiji nego za novac u Evropi - koji najavljuju svaki svoj Armagedon, bilo da u nedjelju pobijedi “da”, bilo “ne”. Svaki od njih predviđa krizu u Italiji i nepovjerenje tržištâ prema talijanskome (ionako enormnome) javnom dugu, znači i prema talijanskim državnim obveznicama, povećanje “spreada” (zazora između kamata po talijanskim obveznicama i po onima njemačkima, koje služe kao parametar, zbog čijeg je zjapljenja s vlasti maknut Silvio Berlusconi), slabljenje eura, ispadanje Italije iz eurske zone, raspad eurske zone, smak svijeta… Ne proriče to nitko iz relevantnih monetarnih sfera. Dapače, Evropska središnja banka najavljuje da će se u ponedjeljak poslije referenduma, bude li velikih udara na talijanske obveznice, baciti u njihov otkup i tako primiriti tržište. Podrška toj najavi (iza koje se razborito nije postavio guverner Mario Draghi, da ga ne optuže za domoljubnu pristranost) stigla je odmah iz Berlina, koji inače ima na zubu i Draghija i Italiju, a sve više i sadašnjeg premijera Mattea Renzija. U podršku Renziju i ustavnoj reformi, glasanju “da”, bacili su se i zloguki jastreb Wolfgang Schäuble, ministar njemačkih financija, i šef diplomacije Frank-Walter Steinmeier (budući predsjednik Savezne Republike).
“Da sam Talijan, glasao bih ‘da’, iako [Renzi] ne pripada u moju političku obitelj”, podržao je njemački demokršćanin talijanskoga pseudoljevičara demokršćanske provenijencije. I dodao: “Ufam se u Renzijev uspjeh.” “Siguran sam da će Renzi imati uspjeha”, sekundirao mu je koalicijski partner socijaldemokrat Steinmeier. Njemačka vlada je uvjerena da Renzi inače (dakle ne kroz ustavne promjene) provodi reforme koje idu u pravcu za koji se zauzimaju i Schäuble i kancelarica Angela Merkel, a i da bi pretvaranje talijanskoga parlamentarnog sustava iz “savršenoga dvodomnoga” (gdje svi zakoni moraju biti izglasani u istovjetnom tekstu u oba doma) u asimetrični dvodomni (gdje je zakonodavno odlučivanje koncentrirano u donjem domu, kao i u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj i u samoj Njemačkoj) bitno ubrzalo procedure te reforme učinilo efikasnijima.
Za Renzijeve ustavne reforme navijaju i Wall Street Journal i Financial Times. Protiv njih se izjasnio The Economist i, naravno, dobio bitno veći odjek, jer se naklade i gledanost dižu na panici i katastrofi, ne na dosadnoj i smirujućoj rutini. Stvar je u jednostavnoj konstataciji: padne li ustavna reforma na referendumu (a ankete su tvrdile da će pasti), ne mijenja se ništa, talijanski sustav ostaje kakav jest, gdje je tu nova nekvaliteta koja izaziva katastrofu?
Britanske želje
Nije neobično što najžešće najave katastrofe pristižu baš iz engleskih redova u Velikoj Britaniji. Ondje logično računaju da bi pobjeda “ne” i vjerojatni pad Renzija (koji se neoprezno izložio i vezao za uspjeh referenduma) destabilizirali Italiju, pa bi to umanjilo kompaktnost Unije i olakšalo Ujedinjenom Kraljevstvu odvojene pregovore o odnosima poslije Brexita. Naime, najgora mora u londonskim razmišljanjima o post-Brexitu je kompaktna Unija, koja bi utvrđivala pazar i natjerala Engleze da budu principijelni pa da se odreknu i slobodnog tržišta ako se odriču slobodnog kretanja - a Englezi bi najradije da nisu u Uniji, da ne plaćaju ništa, da ne primaju nikoga osim ako im treba (kroz “odljev mozgova”), a da imaju slobodan i neoporezovan pristup zajedničkom tržištu Unije.
Upravo zato Boris Johnson, kao trgovački putnik, ide amo-tamo po članicama Unije i obećava brda i doline za bilateralne sporazume. Zna Turčin da je lakše slamati prut po prut, nego sav snop odjednom. I zato bi im odgovarao vrtlog oko Italije, lakše se lovi u mutnom.