Samo nekoliko sati leta avionom od udobnosti naših dnevnih soba i utabane hrvatske svakodnevice postoji jedna paralelna stvarnost. U njezinu se epicentru nalazi Mosul, aktualno poprište “ofenzive svih ofenziva” koja ima samo jedan cilj: izbrisati s lica zemlje tzv. Islamsku državu.
Mosul nije samo drugi najveći grad Iraka. On je, uz sirijsku Raku, i jedna od dviju “prijestolnica” zloglasnog kalifata. Ekstremisti IS-a pregazili su ga u lipnju 2014. s tisuću i nešto boraca pred kojima je uspaničena iračka vojska bježala glavom bez obzira, ostavljajući iza sebe oružje i prazninu prošaranu nebranjenim bankama i naftnim poljima, zahvaljujući čemu će se IS prometnuti u jednu od najbogatijih terorističkih skupina na svijetu. Upravo tamo je Abu Bakr al-Bagdadi, neuhvatljivi vođa IS-a, proglasio rat nevjernicima diljem svijeta, obznanjujući uspostavljanje krvoločne tvorevine, pretvarajući Mosul u “simbol” njihova novog poretka.
Sektaški sukobi
U napaćenom gradu, uništenom dugogodišnjim sektaškim sukobima koji su razorili sve ostatke bivših vremena u kojima je bio multikulturalno središte sjevernog Iraka, ostali su živjeti samo suniti. Vodeći se onom “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj” (sunitski IS protiv šijitske vlade u Bagdadu), grad je pognuo glavu i počeo živjeti prema novom, oštrom IS-ovu kodeksu koji počiva na strahu - sve do 17. listopada ove godine, do početka združenog napada svih protiv jednog jedinog neprijatelja.
Iskusni hrvatski ratni fotoreporter Zoran Marinović pratio ga je iz prve ruke. Tu paralelnu stvarnost osjetio je na vlastitoj koži, svjedočeći osobno sivilu uništenja i strahu od onoga još goreg što tek dolazi.
- To je glavni grad terora. Sve loše što se dogodilo u Europi, sve je smišljeno tamo. Često se spominje Raka, no Mosul je u biti glavni grad kalifata, sve je tamo planirano. U tom su gradu operirali svi najvažniji ljudi IS-a - priča nam Marinović.
U okolici Mosula i u samom gradu, u četvrti Aden, proveo je 12 dana, pokušavajući svojim objektivom zabilježiti jezivu ratnu priču i prateći operacije tzv. Zlatne divizije, postrojbe regularne iračke vojske za specijalne namjene koja sada čisti grad od militanata IS-a. Dosad su ih, prema najnovijim medijskim izvještajima, ubili oko 1000 te preuzeli ukupno 19 mosulskih četvrti i naselja. No, još uvijek nisu ušli u sam centar grada.
- U centru Mosula je između šest i sedam tisuća boraca IS-a. S vanjske su strane 20.000 iračkih vojnika, 20.000 pripadnika šijitskih milicija koje napadaju s juga, 15.000 kurdskih boraca pešmergi te oko deset tisuća pripadnika PKK, kršćanskih, sunitskih i alavitskih paravojnih postrojbi. Pomoć im pružaju saveznički avioni koji cijelo vrijeme bombardiraju grad - priča Marinović.
Impozantne brojke isprva izgledaju optimistično, ali na terenu su svi bolno svjesni da neće biti lako. IS je nemilosrdan protivnik: infiltriran među stanovništvo, spreman iskoristiti ga kao živi štit u svakom trenutku, vičan najrazličitijim metodama ratovanja, od standardnih do taktika iznenađenja, te naoružan najopasnijim od svih oružja: spremnošću na smrt u ime ideologije.
Munjevita ofenziva
- Trenutačno najviše koriste bombaše samoubojice i autobombe. Četiri do pet puta dnevno nešto eksplodira - priča Marinović.
- Jedan dan je autobomba eksplodirala 500 metara od nas. U tom je napadu poginuo jedan od visokih časnika iračke vojske - dodao je.
Njegova izjava potvrđuje ono što se zna od samog početka: ofenziva neće biti munjevita, nego će potrajati, prema procjenama i do nekoliko mjeseci.
- Bitke se vode ulicu po ulicu, kuću po kuću. Riječ je o vrlo urbanom području i zato je veoma teško. Velik broj vojnika, milicija, civila, sve u jednom polukaosu. U Mosulu je još uvijek više od milijun i pol ljudi, dakle žestoke bitke se vode u vrlo civilnom okruženju, za zgrade u kojima još uvijek žive djeca... Ti ljudi već generacijama žive u ratu i odlučili su da neće otići iz svojih kuća. Oni kojima kuće nisu srušene ili zapaljene, odlučili su ostati u njima - opisuje.
Mješavina IS-ovih protivnika približila se gradu i doprla do njegovih predgrađa. No, u centar ulaze samo ljudi s kojima je Marinović provodio dane. Upravo će oni biti zaduženi za rješavanje pitanja onoga što je svojedobno, podsjeća Marinović, američki predsjednik Barack Obama dječački naivno nazvao “juniorskom terorističkom organizacijom”.
Samo ime Zlatna divizija izaziva respekt. Zanima nas kakvi su to ljudi, što pričaju, kako se ponašaju.
- Oni su dio standardne iračke vojske, no Irak apsolutno ne funkcionira kao zemlja i teško je procijeniti njihovu vojsku - tvrdi Marinović, podsjećajući na ono što se dogodilo prilikom IS-ova prvotnog uzleta.
- Odlučni su u svom naumu. No, zanimljivo je da je cijela divizija iz Bagdada, i to komplicira situaciju između šijita i sunita. Svi su oni spremni i tvrde da će rat ubrzo prestati, ali ne znam koliko je to moguće. U manjim gradovima i selima su, uz zračnu potporu, uništavali IS, ali ovo je najveći zalogaj u Iraku - ističe Marinović i zloguko potvrđuje da se jedino sa sigurnošću može reći da će biti veoma mnogo žrtava.
IS je odlučan povesti što više ljudi sa sobom u smrt.
- Vrlo su motivirani za obranu grada. U njihovim redovima ima mnogo obučenih boraca iz Pakistana, Čečenije, pa čak i s prostora Jugoslavije, primjerice al-Kosovari se spominje kao jedan od najviših vojnih zapovjednika u Mosulu. Maksimalno koriste sve trikove, tunele, mine, autobombe. Automobil napune eksplozivom, nabacaju na njega prašinu, cigle i grede, a onda u njemu bombaš samoubojica čeka tri dana dok ne dođe vojni konvoj - priča nam Marinović.
Podzemni hodnici
Grad je, pretpostavlja se, premrežen tunelima. Marinović je vidio neke od IS-ovih tajnih prolaza, doduše ne u samom Mosulu, nego kod Bašike, grada koji drže pešmerge.
- To su podzemni hodnici sa skrivenim ulazima. Ne nekim su mjestima vrlo uski, na drugima postoje neke male prostorije. Protežu se od jedne kuće do druge i dugi su 50-60 metara. U Mosulu kao velikom gradu u te svrhe koriste i kanalizaciju - objašnjava.
Opasnost nema pravila. Nervoza je, govori nam, maksimalna.
- Osjeti se na vojnicima, svima je jasno da neće ići tako lako i nitko nema pravu informaciju što se točno događa u redovima IS-a. Među njima su deseci tisuća stranih boraca i oni su se slobodno vozili između Rake i Mosula. Pričalo se o planu da se ‘pusti’ da većina njih ode u Siriju, koju su smatrali manjom štetom od Iraka kao ‘američkog teritorija’, kako bi tamo dodatno radili probleme Bašaru al-Asadu, ali Mosul je sada odsječen i u potpunom okruženju - ističe Marinović.
Zanima nas kako izgleda grad, nikada miran, uvijek u sukobima po vjerskoj osnovi, s nejakim institucijama vlasti.
- Zanimljiv je život tamošnjih ljudi, ljudi koji se rode, odrastaju i umiru u ratu, ali još od 1990-ih uspijevaju funkcionirati i nekako držati obitelj na okupu. Svatko normalan bi pobjegao, ali oni su odlučili ostati. Od 2014. godine živjeli su pod IS-om. IS ima svoju propagandu i ispire mozak, no život nekako nađe svoj put - priča.
Najveće su žrtve djeca. Susreo se, primjerice, s dječakom kojemu je granata raznijela ruku.
Bez djetinjstva
- To su generacije djece s izgubljenim djetinjstvom. U ratnom vihoru osveta se hrani mržnjom, a mržnja se hrani osvetom. Čovjek je jedan dan žrtva, a drugi dan brutalni ubojica - priča Marinović.
- Djeca su najranjivija, najbespomoćnija. Godinama su živjeli pod IS-ovom kontrolom, nisu išli u školu. Djevojčice nikako, a dječaci su pohađali vjerske škole, medrese. Svi su u velikom strahu. Svi se boje kontakta s bilo kim. Kada s djecom pokušaš razgovarati ili steći neko povjerenje mimo kamere, osjetiš strah. Nasmijano lice, a istodobno uvijek veoma zabrinut pogled. I to je ono što prati čovjeka - opisuje.
Djeca, doduše, pokušavaju preoteti svoje djetinjstvo. Pokušavaju se igrati, kaže Marinović.
- Nekako nam je zapisano u kodu da potisnemo najgora iskustva, no radi se o ekstremnoj situaciji u kojoj svatko pokušava sačuvati svoj život. Oni se igraju kartonskim puškama ili cijevima koje služe kao puške. Daleko je to od bezbrižne igre - dodaje.
A kako je, ne puštamo Marinovića, gledati to vlastitim očima, iskusiti iz prve ruke.
- Ne bih bio normalna osoba da me nije strah. Strah je dominantan osjećaj. No, to nije moj rat, to je moj posao. Znam kako se nositi sa svojim strahovima, svi stvaramo svoju vlastitu prazninu. Bio bih lud kad se ne bih bojao. Odlazim na mjesto gdje vlada ekstremna situacija, jasna opasnost, i pokušavam se pripremiti na takvo što. Svi mi fotografi funkcioniramo na isti način, kao neka vrsta bratstva, to je oblik fotografije koji je drugačiji od svega drugoga. A čovjek se ne može nikad do kraja pripremiti za te brutalne stvari. No, cilj je da ih pokažemo svijetu i ako ga možemo napraviti barem malo boljim mjestom, taj je cilj ispunjen - pojašnjava.
Mosul, čije su četvrti razrušene, ali dio još uvijek stoji, trenutačno je jedno od najopasnijih mjesta na svijetu za novinare. Veoma opasna i kaotična situacija u kojoj je, tvrdi, iznimno teško raditi.
U blindiranom vozilu
- Iako postoje dijelovi grada koji su oslobođeni i koje je vojska ‘pročešljala’, nema mjesta na kojem se možete osjećati sigurno. Možete vjerovati samo sebi i svom ‘fikseru’ u čije ruke predajte svoj život. Na terenu postoji određena zaštita vojske, u blindiranom ste vozilu, no ako IS-ov snajperist, a ima ih mnogo, primijeti novinara među 20 vojnika, pucat će u novinara. Jer, 20 iračkih vojnika neće biti nikakva vijest, ali novinar hoće. Novinari su u ovom ratu najveća meta - kaže naš sugovornik.
To je prokušana taktika IS-a. Svijet se zgražao nad njihovim snimkama obezglavljivanja talaca, novinara i humanitaraca. Među njihovim je žrtvama i Hrvat Tomislav Salopek.
Kaotično vrijeme
No, život, ali i posao uvijek idu dalje.
- U ratu je sve jednostavno: probudiš se, obučeš polučiste čarape, uzmeš konzervu hrane, ideš na teren, pokušaš napraviti fotografije, vratiš se, pošalješ nekoliko fotografija i nadaš se da će netko vidjeti tu patnju i da ćeš nešto promijeniti, razbiti ravnodušnost. Navečer zapališ cigaretu. Nema tu puno razmišljanja - opisuje.
To je otprilike jedno što nalikuje na ikakvu rutinu, i za novinare, a kamoli za vojnike.
- Kad eksplodira, ide se na to mjesto. Vidio sam kako su zarobljavali militante, ispitivali ih. To je potpuno kaotično vrijeme, nema tu rutine. Većina operacija koje vojska provodi, događa se noću i cijelo vrijeme u koordinaciji s avionima - tvrdi.
Marinović upozorava i na to da se usporedno s “ofenzivom svih ofenziva” događa prava ekološka katastrofa u Kajarahu gdje je IS zapalio 13 bušotina kako bi se pri povlačenju sakrio od napada iz zraka.
- Sve je crno, u zrak se diže golem dim. Bijele ovce su crne, psi su crni, sve to prolazi ispod radara. Kad smo bili tamo, pet ili šest ljudi je pokušavalo to ugasiti, no taj dim neće ostati u Iraku. To je potpuna katastrofa. Ljudi i djeca žive u tom dimu, iz nosa im curi krv, apokaliptično. Taj dim ubija desetke tisuća ljudi - tvrdi Marinović koji nije imun na sudbine ljudi, stradavanje nevinih u ratu u kojem je protivnik majstor ispiranja mozgova.
Prešutna podrška
- Razgovarao sam s jednom bakom. Ona je rekla da je IS najbolji od svih jer uzima samo glave - priča Marinović, dodajući kako IS ne bi niti uspio preuzeti grad da nije imao otvorenu ili prešutnu podršku stanovnika. Uostalom, i sam je IS sunitski odgovor na američku invaziju, a cijela situacija posljedica dugotrajnih sektaških ratova u kojima si “jedan dan pukovnik, a drugi taksist”.
- To je ono što Irak čini zemljom bez budućnosti - zaključuje Zoran Marinović.
Fotografije Zorana Marinovića možete pratiti na Facebooku: https://www.facebook.com/ZoranMarinovicPHOTO/