Kada je 1962. godine njemački tjednik Der Spiegel oštro napao obrambenu politiku tadašnje njemačke vlade, izdavač Rudolf Augstein i autor članka uhićeni su zbog izdaje države. Augstein je više od tri mjeseca proveo u zatvoru, a čitav događaj dobio je naziv afera Spiegel. Oštre policijske mjere izazvale su brojne proteste diljem Njemačke, pogotovo među studentima, a sve je završilo tako da su se optužbe protiv urednika i novinara pokazale neutemeljenima i ministar obrane Franz Josef Strauß morao je odstupiti. Ta afera bila je prekretnica na putu prema kritičkom novinarstvu u Njemačkoj, a Der Spiegel je još više učvrstio svoj status uglednog tjednika, pa i dan-danas slovi za najutjecajniji njemački medij. Koliko je njegov osnivač Rudolf Augstein tada bio popularan svjedoči i jedna anegdota: neposredno nakon što je pušten iz zatvora, Augstein je jedne večeri otišao u kazalište. Kasnio je 15 minuta, no publika je strpljivo čekala i tek nakon što je on ušao i sjeo na svoje mjesto, svjetla su se ugasila i podigla se zavjesa.
Ove događaje opisuje u nedavno objavljenoj knjizi ‘’Der Herausgeber’’ (Izdavač) Irma Nelles, žena koja je dugi niz godina poslovno i privatno bila uz Augsteina, najpoznatijeg njemačkog izdavača, ekscentričnog čovjeka i vizionarskog novinara, čiji je magazin ne samo pratio nego često i utjecao na poslijeratnu njemačku političku povijest.
Ugovor u sandučiću
Irma Nelles odrasla je na sjevernofrizijskom otoku Nordstrandu. Njezin otac bio je starokatolički pastor koji je dvaput mjesečno putovao u Hamburg, odakle bi uvijek donosio Der Spiegel. ‘’Otac je smatrao da u Der Spiegelu piše sve točno o Hitlerovu vremenu, kao i o Rimljanima, a pod tim je mislio na Papu, Rimsku kuriju i kardinale. Smatrao je da je Augstein najinteligentniji čovjek kojeg poznaje, a ja sam ga tada zamišljala poput detektiva Kallea Blomquista iz dječjih knjiga Astrid Lindgren’’, prisjeća se Nelles koja danas veći dio godine živi na jednom grčkom otoku.
Nedugo nakon 21. rođendana Nelles se udala, dobila dvoje djece i preselila se s mužem u Bonn. U proljeće 1973. naletjela je na oglas da bonnska redakcija Der Spiegela traži tajnicu. Bez razmišljanja je nazvala i već za sutradan dobila termin za razgovor. Svome mužu nije ništa govorila jer je on urednike Der Spiegela smatrao salonskim ljevičarima. Tada je u Njemačkoj na snazi još bio zakon prema kojemu žena bez pristanka supruga ne može biti u radnom odnosu, pa je na razgovoru lagala da se njen muž slaže s njenim zaposlenjem. Nekoliko dana kasnije u poštanskom sandučiću čekao ju je ugovor, ali kod kuće je nastala prava drama i uslijedilo je ono neminovno - rastava.
No, posao u tajništvu jako joj se sviđao: ‘’Velike društvene promjene visjele su u zraku. Bilo je to doba isprobavanja novih životnih stilova, doba seksualnih sloboda... svi su htjeli biti u duhu vremena i nitko nije htio da ga se smatra malograđaninom’’. Augsteina je upoznala u ljeto te iste godine. Imao je, navodi, prirodni autoritet, oštru političku procjenu, a njegova novinarska intuicija bila je fenomenalna. Bio je i vrlo duhovit čovjek i u novinarstvu nije bilo osobe s kojom bi ga se moglo usporediti.
Nakon tri godine rada u tajništvu, Nelles je dala otkaz jer je uspjela upisati studij na Visokoj pedagoškoj školi u Bonnu, no i dalje je radila na zamjenama i tih su godina ona i Augstein bila svjedocima mnogih povijesno važnih događaja: špijunske afere tadašnjeg kancelara Willyja Brandta, terorističkih akcija skupine Baader-Meinhof... U ljeto 1979. jedna afera zadesila je i sâmog Augsteina: pri povratku s godišnjeg odmora na Sardiniji u njegovu koferu pronađen je gram hašiša, što je, prisjeća se Nelles, u studentskoj menzi bilo popraćeno s velikim oduševljenjem, a Augsteina se slavilo kao pop-zvijezdu. Osim o Augsteinu, studenti su tih godina s jednakim žarom pričali samo još o Joschki Fischeru koji je sa Zelenima prvi put osvojio mjestu u parlamentu, u kojem se pojavio u visokim, bijelim Nike tenisicama, što je tada bila velika provokacija. ‘’Odjednom su svi koje sam poznavala nosili iste takve tenisice i bili protiv nuklearnih elektrana’’, piše Nelles.
Nakon završenog studija nije mogla naći posao učiteljice, pa se vratila u Der Spiegel, ali ovoga puta u Hamburg. Istovremeno, Augstein joj je predložio i da bude njegova osobna tajnica. ‘’Htjela sam odbiti, jer bi svi zasigurno pomislili da sam njegova ljubavnica. Augstein je bio stariji od mene 23 godine i bio je, bez dvojbe, vrlo zanimljiv čovjek: inteligentan, načitan, duhovit i šarmantan, ali ponekad je znao biti užasno iritantan.’’
Problemi s alkoholom
U Hamburgu je jedno vrijeme živjela u Augsteinovoj kući u kojoj je živjela i njegova bivša supruga Gisela - Augstein je živio u nekoj vrsti konkubinata sa svoje dvije bivše žene i novom prijateljicom, galeristicom Annom, a neke od svojih partnerica oženio bi tek nakon što bi veza pukla, jer je prezime Augstein otvaralo sva vrata. Svako jutro, piše, viđala je izdavača koji bi u bijelom frotirskom ogrtaču doručkovao meko kuhano jaje s malo vlasca, a često bi je zamolio i da mu osuši kosu jer, kako je tvrdio, ne može je sâm sušiti s obzirom na to da zbog averzije prema Hitleru ne podnosi držanje desne ruke u zraku. Negdje u to vrijeme, prisjeća se Nelles, Augstein je počeo previše piti, a zaspati je mogao samo uz pomoć tableta za spavanje. ‘’U vrijeme mog djetinjstva na Nordstrandu stupanj alkoholiziranosti stanovnika otoka često smo mjerili po jačini vjetra. Kada sam jednom vidjela izdavača u takvom stanju, automatski sam pomislila - jačina vjetra 7.’’
Rudolf Augstein potjecao je iz stare porajnjske obitelji, njegov djed bio je bogati trgovac vinima u Bingenu. Majku je bilo strah da će se otac propiti - jer u Bingenu su svi pili - te je natjerala oca da presele u Hannover. Otac je bio žestoki protivnik Hitlera i nacista i to ga je, smatrao je Augstein, odredilo još kao desetogodišnjaka. U Drugom svjetskom ratu bio je regrutiran u Wehrmacht i borio se na ukrajinskom frontu i često bi govorio da je za Der Spiegel upotrijebio ono što je naučio u ratu, a to je da su strukture najvažnije, a onda ljudi. Nakon rata je upisao studij prava u Göttingenu, ali ga nikada nije završio. Der Spiegel je osnovao 1947. godine, a prije toga volontirao je u hannoverskom Anzeigeru, i s nostalgijom se, prenosi Nelles, sjećao tog poslijeratnog vremena: zgodnih tajnica koje je - ne samo u poslovnom smislu - dijelio s kolegama, likera od jaja i nezagrijanih ureda.
Ne izvlače zaključke
Augstein je svaki tjedan pisao komentar o aktualnoj političkoj temi: ‘’Mi u Der Spiegelu ne pišemo sažetke i ne izvlačimo zaključke, to prepuštamo Theu Sommeru i Die Zeitu’’, frktao bi ljutito i odmah potom dodao da nije uopće bitno ako netko ne razumije njegove komentare, jer da ih ionako piše za dvoje-troje ljudi koji sasvim sigurno odmah shvaćaju što je htio reći.
Jedna od tema koja ga je sredinom 80-ih posebno okupirala bio je AIDS. Der Spiegel je bio prvi medij na njemačkom govornom području koji je donio reportažu o ovoj bolesti, a u tekstu su je nespretno nazvali Schwulenpest, odnosno ‘’pederska kuga’’. Izraz se brzo proširio u javnost i u ostale njemačke medije, a Augstein se strašno ljutio što se njegovim urednicima omaknula takva diskriminirajuća riječ.
Bio je i žestoki protivnik uvođenja eura i često bi uzvikivao da će ga Helmut Kohl otjerati u grob s obzirom na to da se uopće ne razumije u ekonomiju. Kohlovu vladavinu nazivao je ‘’kohlokraturom’’, no volio je Kohlovu suprugu Hannelore, kojoj je često slao cvijeće ili kakav dobar konjak. Pred kraj života obožavao je čitati osmrtnice i jako ga je veselilo kada bi vidio da je nadživio preminulog, a posebno je bio sretan što je nadmašio Henryja Lucea, osnivača Timea. ‘’On je bio na čelu svog magazina 41 godinu, ja sam već 52’’, zadovoljno je računao Augstein, koji je svojim suradnicima dao i nekoliko naputaka u slučaju njegove smrti: na sprovodu ne smije pjevati dječji zbor iz Bielefelda, bez rezanog cvijeća, osmrtnica ni u kojem slučaju ne smije osvanuti u konzervativnim Frankfurter Allgemeine Zeitung, a ispod njegova imena nikako ne smije stajati križ. Rudolf Augstein preminuo je 7. studenoga 2002., dva dana nakon svog 79. rođendana. Pisao je sve do dva mjeseca prije smrti, a u svom zadnjem tekstu oštro je napao Georgea W. Busha. Istinski su ga poznavali samo oni koje je u rijetkim trenucima puštao blizu. Irma Nelles bila je jedna od njih.