Budelli je otočić u Tirenskom moru, površine 1,6 kilometara četvornih, u arhipelagu uz obale Sardinije koji obično nazivaju po najvećemu od tih otoka, La Maddaleni, gdje je dugo bio talijanski “Alcatraz” - zatvor iz kojega je bilo teško uteći, te koji je bio nesuđeno sijelo sastanka na vrhu G8, prebačenoga naprasno u potresom razorenu L’Aquilu. Budelli je smješten sjeveroistočno od sjevernog rta Sardinije, nasuprot Korzici.
Ima jedno od prirodnih čudesa: ružičasto žalo, koje se vazda nađe na popisu desetorih najčudesnijih plaža na svijetu, kao i naš Zlatni rat. Na tom je žalu Michelangelo Antonioni snimao Crvenu pustinju.
Nacionalni park
I zbog toga, a i zbog veoma bogatoga podvodnog svijeta, taj je arhipelag proglašen talijanskim nacionalnim parkom. A prvi potez države kao vlasnika mogao bi biti - tako se barem boje zainteresirani na Sardiniji, u Liguriji i Pijemontu (oblastima koje su činile Kraljevinu Sardiniju i oko kojih se ujedinila Italija) - da otjera jedinog čuvara plaže u svakome godišnjem periodu, koji je prije dvije godine pretrpio i batine od protuzakonitih divljaka, premda već deset godina ne prima ni mizernu plaću koju je ugovorio s prethodnim vlasnicima otoka, švicarskim konzorcijem.
Posrijedi je Mauro Morandi (77), “Robinson s Budellija” kako ga, obiljem mašte, nazivaju talijanski novinari. Njega je još 1989 angažirala švicarska tvrtka koja je potkraj šezdesetih “zaradila” taj čudesan otočić, pa je on na njemu već 27 godina jedini stanovnik.
Angažirala ga je Nuova Gallura, društvo iza kojega su neki “misteriozni” švicarski vlasnici. Ona je otok kupila od milanskog trgovca nekretninama Pierina Tizzonija, a on od izvornih vlasnika Viggianija. Nuova Gallura je, naravno, tu htjela graditi resort. Galasso zakon im je to zabranio, tvrtka je propala, Budelli je dan na iskličnu prodaju, pokušao ga je kupiti rimski mešetar Andrea Cocco Revelli, nadlicitirao ga je Novozelanđanin Michael Harte za 2,94 milijuna eura, ali je Talijanska Republika, budući da je posrijedi nacionalni park, za se zahtijevala pravo prvokupa - pa otok zasad visi u pravnovlasničkom limbu. I da nema Morandija, ne bi se imao tko starati za taj dragulj. Istinabog, Financijska straža i Obalna straža patroliraju (štono bi rekli: ophode se), love kradljivce ružičastog pijeska i tipove koji se nedozvoljeno iskrcavaju, ali ih samo Morandi zatiče na samom tlu otočića i upozorava, obično milom.
Neugodan sam
Na neki način je postao legenda, barem medijska, a valjda i ekološka. Pa ide na jetra. Jer je, kako sam kaže, neugodan, držeći se prava kao pijan plota, što ga je stajalo mobbinga dok je još bio učitelj tjelesnog odgoja u Modeni, a ravnatelja je iritiralo što nastavu prati glazbom.
I njemu je odgovaralo biti negdje gdje nema ljudskog bića da se s njime prepire. Preko ruba u samoću ga je vrgnula prijateljica koja mu je savjetovala Bacha (ne Johanna Sebastiana, nego Richarda) i njegov roman o galebu Jonathanu Livingstoneu. “Pa sam i ja prhnuo i odletio”, veli danas novinarima kad ga ispituju što ga je navelo u život osamljeniji od svjetioničareva. “Bio sam umoran od društva, htio sam drukčiji život”, kaže.
Svejedno sretne godišnje oko 1000 osoba koje onamo dođu.
“Razgovaram sa svima. Prihvaćam to da bih ih upoznao s otokom i njegovim ljepotama. Ali na kraju krajeva samo patim: poštovanje spram prirode gotovo da im je na ništici, silna površnost, uz ponegdje neku iznimku, naravno. Ne, zaista nisam prikladan za ovakvo društvo.”
Kanio je u Polineziju, zapeo je na Budelliju. Ima ih i u nas: poznati naš grafičar zna po šest mjeseci provesti sam na Škardi. Morandi nije izoliran: ima WiFi, mobitel, Facebook, Sunčevu energiju, prijatelja Enrica iz Genove koji svrati, ribare. “Jedva čekam zimu, kada smo tu samo ja, priroda, vjetar i moje knjige”, veli i dodaje da mu je omiljeni autor njemački filozof Ernst Jünger.
U torinskoj Stampi su ga u naslovu nazvali ne monarhom, nego “anarhom s Budelija”. Morandi kaže: “Nisam anarhist, jer se protivim nasilju i smatram besmislenim svrgnuti neki poredak pa ga zamijeniti drugim.”
Odreći se poretka
Doduše, anarhisti koji drže do sebe i do druge čeljadi također se gade nasilja, ne smatraju da poredak treba zamijeniti drugim, nego da se poretka treba odreći i živjeti u slobodnoj zajednici slobodnih i svjesnih ljudi, gdje je pravo rezultat znanja, spoznaje i odluke, a ne prisile - ali pođi to sada nekome objasniti, kad ni samoća na Budelliju nije dovoljna da se to shvati. Veli Morandi: “Više sam anarh: živim nastojeći da me društvo ne umiješa u se, ostajem nad njim.”
Novinari s terena tvrde da je otok sigurniji s njim nego bez njega, osobito kad poneki ilegalni turist poželi naložiti vatricu da pripravi večericu. On, pišu, “pozna svaku travku i svaki kamenčić” na otočiću. Ta imao je više od četvrt stoljeća za upoznavanje i utvrđivanje gradiva.
Više od 30.000 osoba potpisalo je na Webu peticiju da Morandi ostane na otoku. Njihove je geslo, pomalo infantilno ali sentimentalno, “Budelli je Mauro, Mauro je Budelli”.
Čini se da će biti uzalud. Država je identificirala svog neprijatelja. Neće valjda dopustiti anarhu da brani njezino. Radije će pustiti da to divljaci upropaštavaju nasiljem; u njima će država vidjeti svoje ljude.