Na putu do aerodroma taksist me pita kamo letim, odgovaram: “Boston”.
Šest je sati ujutro i nije mi baš do razgovora, ali on je tek počeo smjenu i znatiželjan je. “Kako to da baš tamo putujete?” “Pa idem se sresti s Noamom Chomskim, lingvistom i…”, nisam još ni dovršio rečenicu, a on uzbuđeno uzvrati: “Kako ne bih znao tko je Chomsky?”
Slične situacije dogodile su mi se još nekoliko puta do Bostona. Na sigurnosnoj kontroli u Amsterdamu policajac me ispituje koja je točno svrha mog putovanja u SAD. Kontrole su se postrožile i žele znati svaki detalj. Nakon rutinske provjere, kažem da snimam veliki dokumentarac za Al Jazeeru o krizi Europe i da idem u Boston i San Francisco kako bih razgovarao s Noamom Chomskim i Francisom Fukuyamom.
I opet ista reakcija, čak i policajac na aerodomu zna tko je Chomsky.
Pri slijetanju u Boston tamošnja kontrola također krene s rutinskim pitanjima, sve dok nisu vidjeli moju putovnicu.
“Vidim, bili ste nedavno u Iranu, kako to?”
“Turistički.”
“I kakav je Iran?”
“Baš lijepa zemlja.”
Službenik Homeland Securityja lista dalje putovnicu, okreće stranicu za stranicom i digne pogled pun propitivanja:
“Aha, bili ste i u Siriji, kako je tamo?”
“Pa Sirija je isto, bila lijepa zemlja”, kažem s naglaskom na “bila”, htio sam nastaviti, ali me odmah prekine i upita: “Imate novinarsku vizu za SAD, koja vam je točno svrha putovanja”.
Izrecitiram isto kao i u Amsterdamu, i kad spomenem Chomskog, on samo kaže: “OK, sada mi je sve jasno”, i pusti me u zemlju.
Danas je teško naći ijednog drugog intelektualca na svijetu kojeg bi poznavali i taksisti i policija - 87-godišnji Noam Chomsky, “otac moderne lingvistike” koji je još davne 1957., predajući otada pa sve do danas na uglednom Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu, izveo pravu revoluciju u lingvistici i kognitivnim znanostima, međutim nije postao poznat toliko po tome koliko po svojoj ustrajnoj kritici američke vanjske politike i neoliberalizma. Još je šezdesetih godina, u vrijeme američkog rata u Vijetnamu, bio uhićivan nekoliko puta, a predsjednik Nixon ga je stavio čak i na listu američkih neprijatelja. Otada je objavio više od 100 knjiga, koje pokrivaju područja lingvistike, geopolitike, medija, propagande itd.
Za moju generaciju, koja je intelektualno stasala tamo negdje sredinom 90-ih godina, u vrijeme nacionalizama sa svih strana i prevladavajuće ideologije “tranzicije” (“kada dospijemo na Zapad, u kapitalizam, sve će konačno biti bolje”), uz punk/hardcore pokret, skejtanje i grafitiranje, upravo je Noam Chomsky bio ključna figura. Njegove su se političke knjige uglavnom počele prevoditi tih godina, a prije nego što je postao popularan po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, njegove tekstove o anarhizmu i američkoj hegemoniji nalazili smo u različitim kućno urađenim fanzinima koje smo ili slali poštom ili kupovali po “underground” koncertima. Internet-doba tek je bilo u začetku. Nismo mi tada znali još ništa o njegovoj lingvistici, tek sam studirajući lingvistiku shvatio dalekosežnost njegovih “Sintaktičkih struktura”, ali već tada, kao tinejdžerima, Chomsky je predstavljao svjetionik za sve nas koji nismo “kupili” ni nacionalizam ni neoliberalizam, Chomsky je predstavljao herojsku figuru upornog i staloženog intelektualca koji se podacima i kritičkim tumačenjima društvene stvarnosti borio protiv svega što ne valja s globaliziranim svijetom - od vojnih intervencija na Bliskom istoku do multinacionalnih korporacija. Bile su to “sretne” 90-e, godine “kraja povijesti” i Clintonova era u kojoj se SAD nije samo percipirao kao “globalni policajac” već je tzv. “američki san” - ideja da baš svatko, vlastitim radom i talentom, neovisno o društvenoj klasi kojoj pripada, može kupiti kuću, auto, televizor i videorekoder - duboko penetrirao i u postjugoslavensko društvo. I onda smo se konačno probudili iz dogmatskog drijemeža tamo negdje početkom i sredinom 2000-ih, kada se američka financijska kriza prelila i u Europu i kada je, barem dio stanovništva, uvidio da “američki san” nije počivao ni na čemu drugom nego na “mjehuru””, skupoj iluziji.
Svih tih godina Noam Chomsky nije posustao, hladnokrvnom je smirenošću nastavio otkrivati i kritizirati na kojim temeljima zapravo počiva neoliberalna kula od karata. Upravo tih godina, početkom 2000-ih, kao mladi student lingvistike i filozofije, otkrivam “Sintaktičke strukture” i šaljem svoj prvi email Chomskom, na koji sam, uz moje čuđenje, dobio odgovor za nekoliko sati. Otada, punih 15 godina, i malo manje od polovice mog života, redovito smo se dopisivali, a Chomsky je u pravilu uvijek odgovorio, najčešće za nekoliko sati.
Sada, 15 godina nakon, pitam ga kako to uspijeva.
Kaže da dnevno posveti 5-6 sati samo odgovaranju na mailove, i to ne samo bezbrojne zahtjeve za intervjue ili gostovanja, već i na upite koji sežu od pitanja studenata kako da se pripreme za polaganje ispita, tinejdžera koje zanima kako da promijene svijet ili pak kompleksna pitanja iz oblasti lingvistike.
Pitam ga može li potpisati primjerak “Minimalističkog programa” i posvetiti ga studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što rado pristaje i dodaje da je upravo ovih dana potpisao pismo podrške studentima koji su iznova pokrenuli blokadu.
Zadnji put, kada su hrvatski fakulteti bili okupirani 2009. u pokušaju da se zaustavi komercijalizacija i privatizacija visoškolskog obrazovanja, Chomsky je poslao sljedeću poruku: “Čuo sam za borbu hrvatskih studenata da osiguraju besplatno obrazovanje za sve. To je vrijedna borba u svakom društvu - uključujući i mom, gdje takva prava više ne postoje - i želim vam puno uspjeha”.
Tadašnja blokada, kao i pokreti koji su došli poslije - poput Occupy Wall Streeta koji je Chomsky svesrdno podržavao - nisu uspjeli u svojim naumima.
Na pitanje kako sedam godina nakon prve blokade u Hrvatskoj, pet godina nakon svih “proljeća” od Tahrira do Tunisa, okupacija od Grčke, Španjolske sve do Wall Streeta, kako sada vidi sve te pokrete i jesu li to samo bili neuspješni pokušaji, Chomsky smireno ali rezolutno odgovara:
- Ako se osvrnete u povijest, upravo oni pokreti koji su nešto postigli izgledaju kao oni koji nisu uspjeli ili ostvarili svoje ciljeve. Ali oni jesu ostavili tragove i nasljeđe koje je pridonijelo tome da stvari idu naprijed. Uzmite, recimo, ukidanje ropstva, ako ste abolicionizam promatrali 1850. godine, mogli ste reći da nije uspio, ali on je ostavio traga i temelj za izgradnju pokreta koji je doista i doveo do ukidanja ropstva, isto je s borbom za prava žena i drugim pokretima. Ako neki pokret ne uspije danas, ono što se i dalje mijenja jeste svijest, razumijevanje svijeta, čak i institucionalnih struktura. Uzmite Occupy Wall Street, možete reći da taj pokret nije uspio jer nije ukinuo financijske institucije, ali to je bio pravi temelj za fenomen Bernieja Sandersa, koji se prilično približio tome da preuzme jednu od dviju kapitalističkih stranaka SAD-a.
Američki izbori definitivno imaju utjecaj i na ostatak svijeta i zapravo bismo svi trebali glasati za američkog predsjednika. Koje bi bile posljedice - za SAD, ali i za ostatak svijeta - kada bi Hillary Clinton pobijedila, a koje ako bi pobijedio Donald Trump?
- Za Clinton je relativno lako predvidjeti, ona dolazi iz kruga tzv. novih demokrata, što su prije bili umjereni republikanci. Pravo je pitanje hoće li ona - prije svega u polju unutarnje politike - implementirati mjere koje je nagovijestila? To prije svega ovisi o društvenim pokretima. Ako društveni pokreti ostanu aktivni i ako se još bolje organiziraju, oni je mogu prisiliti da implementira te programe, a neki nisu loši, neki su čak, ako govorimo o unutarnoj politici, progresivniji od Obame. Njezina vanjska politika oduvijek je bila ratnohuškačka, ali trebamo se sjetiti da u slučaju Libije, u kojem je sudjelovala, nije bila tako ekstremna kao njezini francuski ili britanski partneri. No postoje dva ogromna problema s kojima se suočavaju svi u svijetu, jedan je prijetnja nuklearnog rata, a drugi ekološka katastrofa. Ono što je nevjerojatna činjenica oko američkih izbora jeste da se o tim dvjema temama ozbiljno ne raspravlja. Problem nuklearnog rata raste na ruskoj granici, gdje dolazi do nauoružavanja s obje strane, što je velikim dijelom posljedica ekspanzije NATO-a. A kada se radi o mogućem nuklearnom ratu, Trump je nepredvidljiv, njegove izjave nemaju smisla, ali ideja da taj megaloman ima kapacitet da uništi svijet prilično je zastrašujuća. Kada se radi o globalnom zagrijavanju, stvari su prilično jasne, Trump kaže “uništimo svijet”, doslovno, njegov je program veoma jasan, više fosilnih goriva, ukinimo regulacije, nema više subvencija za države koje žele obnovljivu energiju itd. Trump nije sam u tome, čitav vrh Republikanaca niječe gobalno zagrijavanje. A radi se o najvažnijem pitanju s kojim se ljudski rod ikada susreo u povijesti. Hoćemo li učiniti nešto da spriječimo ekološku katastrofu koja nije daleko i koja će imati zastrašujuće posljedice? Teško je pronaći riječi da opišemo to nijekanje. I to se ne događa u nekoj maloj državi u središnoj Africi, već u najmoćnijoj državi u povijesti čovjenstva koja ima ogroman utjecaj na ostatak svijeta. Program Hillary Clinton zasigurno nije dovoljan, ali postoje barem neki pomaci naprijed, primjerice, ona se zalaže za to da sva kućanstva u SAD-u prijeđu na 100% obnovljivu energiju unutar iduće četiri godine, a nju se i može prisiliti da implementira te programe. Dakle, ima ozbiljnih razlika među njima. Efekt Clintonove kao predsjednice prilično je predvidljiv, vjerojatno ne toliko različit od Obamina mandata, a posljedice Trumpa kao predsjednika su nepredvidljive, a neke koje su predvidljive su zastrašujuće, poput ekologije i nuklearnog rata.
Osim Donalda Trumpa, i u Europi u zadnjih nekoliko godina svjedočimo rastu radikalne desnice, od Jobbika u Mađarskoj, Zlatne zore u Grčkoj, AfD-a u Njemačkoj, i ne radi se više samo o minornim strankama koje se nalaze na rubu političkog spektra, već imamo i Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine le Pen sve je moćnija u Francuskoj itd. Što je omogućilo rast radikalne desnice i kako objasniti taj fenomen koji više nije iznimka nego pravilo diljem Europe?
- Veliki dio toga temelji se na objektivnom fenomenu, demokracija se veoma ozbiljno urušava i ljudi uviđaju da više ne funkcionira. Najvažnije odluke o tome kako ćemo živjeti donose se bez sudjelovanja javnosti. I to uzrokuje bijes, frustraciju, nepovjerenje u parlamentarni sustav… Uz to imate ozbiljnu ekonomsku krizu, što se posebice odražava na mlade ljude i visoku nezaposlenost. Mladi ljudi naprosto više ne mogu zamisliti budućnost. Ja sam dovoljno star da se sjećam rasta fašizma i nacizma u Njemačkoj, Austriji i Italiji, i kada vidite da se neonacističke stranke u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj primiču blizu vlasti, to je veoma zaštrašujući fenomen.
Koji su korijeni tog fenomena?
- Proces donošenja odluka više nije pod kontrolom javnosti, nego u rukama neodabrane birokracije koja je uglavnom u sprezi s velikim financijskim centrima moći, velikim bankama. Postoji temeljni problem s eurom, a otkada su države izgubile kontrolu nad vlastitim valutama, ne mogu se više prilagoditi kriznoj situaciji sredstvima koja su prije bila na raspolaganju državama, poput devaluacije valute i slično. Ako to usporedite s SAD-om, recimo da je država Nevada u financijskoj krizi, postoje mehanizmi prilagođavanja, New York će uskočiti, na primjer. Europa nema politički okvir koji omogućuje da se ti mehanizmi primijene. I nema ekonomski okvir koji omogućuje suverenim država da koriste financijske stimuluse. Kriza demokracije, zajedno s ekonomskom krizom, kobna je mješavina i može dovesti do krajnje opasnih radikalnih odgovora.
Čini se da je od kraja Drugog svjetskog rata, s usponom tzv. države blagostanja, kapitalizam uspio primiriti ksenofobiju i autoritarizam, ali ono što vidimo u Europi posljednjih godina, s Mađarskom, primjerice, kao primjerom autoritarnog sustava, ali i rastom Trumpa u SAD-u, jeste da kapitalizam više ne sputava ksenofobiju i autoritarizam i da možda nikad nisu ni bili suprotstavljeni. Možete li nam reći više o odnosu kapitalizma i uspona fašizma, kako se međusobno hrane?
- Krajem Drugog svjetskog rata vladao je konsenzus, pa i među korporativnim sektorom, da valja provoditi socijaldemokratske mjere, regulirati kapitalizam. I postojao je period ogromnog rasta, 50-ih i 60-ih, u Europi je to bila rekonstrukcija nakon devastacije rata, a u SAD-u je to bio period najvećeg rasta u povijesti. Nije bilo financijske krize jer je sustav bio reguliran, a banke su još bile banke, mjesto gdje ste mogli uskladištiti novac i one bi ga posuđivale. I onda je 70-ih godina taj sustav kolabirao i zamijenjen je neoliberalnim programom privatizacija, sustavom koji je tržišno orijentiran, koji ukida podršku države, sustav koji implementira deregulaciju i počiva na špekulaciji. To je, s jedne strane, dovelo do perioda stagnacije i osiromašenja velikog dijela stanovništva, a akumulacije velikog bogatstva s druge strane. Ono što vidite u Europskoj uniji posljednjih godina jeste inkompatibilnost političke integracije Europe i ekonomske integracije, tj. Eurozone. Ili morate imati kompenzacijske mehanizme koji su automatski kao u federalnom sustavu SAD-a, ili države moraju imati opciju stimulusa, fiskalne i druge mjere. Deregulacija ima ozbiljne posljedice, kriza nakon krize. 50-ih i 60-ih nemate krizu u SAD-u, ali čim se pojavio Reagan, pojavili su se i prvi “mjehuri”, koji će eskalirati krajem Clintonove ere tehnološkim “mjehurom”, pa onda 2007. “mjehurom” nekretnina. Sustav je preživljavao na mjehurima koji su umjetni, visokoj koncentraciji kapitala s jedne strane, a stagnaciji i osiromašenju stanovništva s druge. Ne radi se o tome da je ksenofobija tada bila više pod kontrolom, već su društva naprosto bolje funkcionirala. Čim su društva postala disfunkcionalna, došlo je do uspona latentnih i negativnih karakteristika poput ksenofobije. One mogu biti potisnute kada su stvari u redu, ali izbiju na površinu čim se kriza produbljuje.
Upravo su s izbjegličkom krizom, koja je zadnje godine pogodila Europu, i ksenofobija i ekstremna desnica izbile na površinu. Koji je uzrok izbjegličke krize u Europi?
- Izbjeglička kriza u Europi izvire iz činjenice da dio migranata sada dolazi u Europi. To nije bila “kriza” kada su odlazili drugdje. Uzmite siromašnu državu poput Libanona, gdje su 40% populacije migranti, ili Jordan, gdje također velik dio stanovništva predstavljaju izbjeglice. A ni Libanon ni Jordan nisu odgovorni za stvaranje izbjegličke krize u Iraku. Invazija Iraka bio je kobni udarac koji je devastirao regiju, ne samo da je devastirao Irak, koji je sada u groznom stanju, već je i uzrokovao etnički konflikt koji prije nije postojao. U toj je regiji prije invazije šijitska i sunitska populacija živjela na miran i integriran način. ISIS je jedna od posljedica te invazije, kao što su promašene i uništene države velikim dijelom posljedica zapadnih intervencija. Uzmite Libiju, gdje su Francuzi i Britanci, uz SAD, zaobišli rezoluciju Vijeća sigurnosti, postajući zračna snaga pobunjenika koji su razorili Libiju i ostavili je u ruševinama, što je dovelo do džihadizma i prenošenja oružja u Zapadnu Afriku.
Kada Europa govori o “terorističkoj krizi”, da, postoji terorizam u Europi, ali ništa u usporedbi sa Zapadnom Afrikom, samo uzmite Boko Haram. I taj je terorizam u velikoj mjeri upravo posljedica uništenja Libije, što je i dovelo do izbijanja izbjegličke krize jer se otvorio put prema Europi. Ali ono što se događa u Europi nije izbjeglička kriza, nego moralna kriza. Postoji ozbiljna kriza u Libanonu, Jordanu, Turskoj, ali Europa ima mali postotak izbjeglica. Gledano s demografskog aspekta, Europa treba mlade ljude da nadiđe pad nataliteta i starenje stanovništva. U SAD-u je prva generacija migranata nosila neki trošak za društvo, no već druga generacija pridonosi ekonomskom rastu. Isto bi se dogodilo i Europi.
Kako onda objašnjavate reakciju Europe, nove zidove, referendume itd.?
- To se može objasniti kombinacijom rasizma i razaranjem društava koje je uzrokovano mjerama štednje Trojke, promašajem da se uskladi politička i ekonomska integracija Europe.
Spomenuli ste terorizam. Europa već nekoliko desetljeća nije vidjela toliko učestale terorističke napade, od Pariza do Bruxellesa, od Münchena do Nice… Kao posljedicu danas imamo militarizaciju čitave Europske unije, uvođenje društva kontrole, kako to izgleda iz američke perspektive, vi ste kao posljedicu 11. rujna imali Patriot Act i Homeland Security. U Francuskoj je policija, nakon terorističkih napada, upadala u stanove zelenih aktivista.
- Bilo je zanimljivih analiza terorističkih napada u SAD-u prema kojem ispada da su oko 80% tih činova izveli američki državljani ili ljudi koji ovdje žive dugo vrijeme, s nategnutnom vezom s islamom, ako uopće. Dakle, to je “homegrown terorizam”. Isti je slučaj u Europi, pogledajte Nicu, Bruxelles, to su ljudi iz bijednih predgrađa u Parizu i Belgiji, s labavim islamskim korijenima, džihadizam im je naprosto pružao svojevrsni izlaz iz degradacije. To je ozbiljan problem, ono što se dogodilo u Nici je ozbiljno, premda bi valjalo dodati da je isti taj tjedan u Jemenu u saudijskim napadima koje podržava SAD ubijen gotovo isti broj civila, ali o tome se ne govori.
Mislite da sistem sada koristi terorističku krizu kako bi ukinuo određene građanske slobode?
- Uvijek ima element toga, ali to se radi na temelju straha u stanovništvu, koji je dijelom stimuliran, ali je dijelom i autentičan. Veći dio terorizma može se objasniti nasilnim i brutalnim zapadnim intervencijama na Bliskom istoku i u Africi. Francuska, primjerice, ima takvu povijest u Africi, i to nije neka davna prošlost. Uzmite Belgiju, primjerice, koja ima najgori rekord ubijanja u Africi, ni to nije davna prošlost, belgijski Kongo je dekoloniziran tek 1960. i imao je izgleda, Lumumba je bio mladi i poštovani vođa koji je Kongo mogao dovesti do uspješnog razvoja. Kongo ima ogromne resurse i mogao je biti najbogatiji dio Afrike, štoviše, čak i povući za sobom velik dio Afrike. I što se dogodilo? CIA je odmah skovala plan da ga ubije, ali su Belgijanci bili brži i nisu ga samo ubili nego su njegovo tijelo raščerečili na komade i spalili kako bi bili sigurni da iza njega ne ostane ništa. Zapad je potom podržao brutalnog ubojicu i kleptomana Mobutua, koji je devastirao državu i išao na ruku stranim investitorima. Na kraju imate Kongo danas, najgoru krizu nasilja na svijetu, milijuni ljudi se ubijaju u istočnom Kongu, s multinacionalnim korporacijama koje vire iznad ramena paravojnih formacija kako bi se dočepale minerala koji se koriste u vašem iPhoneu. To nije davna prošlost, to se događa danas.
Ako govorimo o današnjim varijantama kolonijalizma, ne bismo li trebali spomenuti i Europu? Ono što vidimo u Europi jesu dvije vrste kolonijalizma. S jedne strane imamo neokolonijalizam na području periferije EU, u državama kao što su Grčka, Španjolska ili Portugal, pa i Hrvatska, koji uglavnom funkcionira na principu da mjerama štednje otvarate polje za nove privatizacije, uzmite luku Pirej u Grčkoj, čijih je 67% sada u rukama Kineza, a s druge strane postoji neka vrsta autokolonijalizma, u smislu da se ono čime se eksperimentiralo u Grčkoj sada vraća kao bumerang i u centar EU, primjerice Hollandeova reforma tržšta rada, koja je preslika eksperimenta koji se testirao u Grčkoj prije nekoliko godina. Mislite li da je takva analiza točna?
- Mislim da je to točno. Namjera je da mjere štednje pokriju čitavu Europu, da demontiraju ono što je izgradila socijaldemokracija nakon Drugog svjetskog rata. Ono što vidimo u cijeloj Europi, a najviše u ranjivim državama periferije, jeste neoliberalni program koji ima iste efekte i reakcije. To je kolaps stranaka centra, nepovjerenje u institucije, rast ksenofobnih formi populizma itd. Teza je točna. Prvo napadnite ranjiva društva, ali intencija programa je čitava Europa i ako se ne zaustavi, pokrit će čitavu EU.
Je li točno to opisati kao kolonijalizam?
- Ja bih to opisao kao klasni rat.
Kako vi vidite budućnost Europe i zašto bi taj projekt trebao opstati?
- Europa je možda jedan od kulturno najbogatijih dijelova cijeloga svijeta, ono što se događa u Europi značajno je za cijeli svijet. No stoljećima je Europa bila jedan od najbarbarskijih dijelova svijeta, uzmite samo Tridesetogodišnji rat u 17. stoljeću, trećina njemačkog stanovništva je poklana, pa uzmite 20. stoljeće, i čini se da je to konačno zaustavljeno europskim projektom i to ima ogroman značaj. Ako uspijete zaustaviti unutarnje barbarstvo, koje je eksportirano u ostatak svijeta kroz kolonijalizam i imperijalizam, ako se to zaustavi i Europa postane progresivna snaga u svijetu, kao što je to postala europskim projektom koji je na početku razvijao “državu blagostanja” i socijalne mjere, to ima velik značaj. Ako se Europska unija raspadne, to će imati kobne posljedice i za ostatak svijeta. Danas u Europi imate razvoj u oba smjera, ima i pozitivnih primjera, pokret DiEM25 najviše obećaje, ali tu je i Barcelona, Podemos i neki drugi. Ako se Europska unija raspadne, vratit ćemo se svijetu koji nema baš vjerojatnost da će opstati.
Niste baš optimistični…
- Nalazimo se na točki na kojoj moramo odlučiti hoće li ljudski rod opstati ili ne, nuklearni rat i ekološka katastrofa. Kada govorite o izbjegličkoj krizi, što će se dogoditi ako se digne razina mora i poplave dijelovi obale Bangladeša i imate nekoliko stotina milijuna ljudi koji će bježati da prežive, što će se dogoditi ako se Himalaja otopi i južna Azija ostane bez vode? Već je danas oko 300 milijuna Indijaca na rubu da im nedostaje vode. Izbjeglička kriza o kojoj govorimo danas naprosto će biti nevidljiva u usporedbi s time. I to će se dogoditi ako brzo ne uradimo nešto oko toga. Znanstveni časopisi pišu o ekološkoj katastrofi, ali o tome se ne raspravlja u javnosti. Ono što se odvija na ruskoj granici također je zastrašujuće, imate vojne avione na obje strane, NATO provodi vojne manevre nekoliko stotina metara od ruske granice, zamislite da se to događa na meksičkoj granici - već biste imali nuklearni rat. I sve se to odvija pred našim očima, ali o tome se gotovo uopće ne raspravlja ni ovdje u SAD-u, ali ni u Europi. To je naprosto šokantno. Ako netko ovo promatra iz svemira, sigurno misli da naša vrsta nije pri zdravoj pameti.
Ali nije li to uvijek bio slučaj, od kubanske raketne krize i mogućeg nuklearnog rata do ekoloških kriza, da je čovječanstvo uvijek živjelo na rubu istrebljenja?
- To je uvijek bio slučaj, ali problemi nikada nisu bili tako veliki. Doslovno se, ova generacija - vaša generacija - nalazimo pred mogućim istrebljenjem ljudske vrste. To se još nikada nije dogodilo. Imali smo mnogo problema, ali ne tih razmjera.
Gdje onda vidite nadu?
- Nada leži u tome da to preokrenemo brzo. I to je u ljudskoj kontroli, ali o tome se ne raspravlja. Postoji studija vodećeg američkog biologa Ernsta Mayra, koji je nedavno umro, u kojoj je tvrdio da je inteligencija zapravo smrtonosna mutacija, a dokaze možete vidjeti ako pogledate vrste koje su biološki uspješne, one koje su najuspješnije najmanje su inteligentne, bakterije, kukci, itd. i što se više uspinjete na ljestvici inteligencije, biološki opstanak se smanjuje, imate jako malo primata… Mogli bismo reći da se biološki opstanak smanjuje to više što je stupanj inteligencije viši i mislim da će ljudska vrsta to uskoro dokazati. Ljudski utjecaj na planetu ovdje je tek nekoliko tisuća godina, i to je sićušan period, ali već se nalazimo pred time da će 75% svih vrsta uskoro biti uništeno, i to je krenulo u samo zadnjih nekoliko desetljeća. To je kratak i dramatičan utjecaj na planetu, geolozi sada govore o “antropocenu”. I to nije baš optimistična slika, ali vjerujem da vaša generacija to može zaustaviti i izmijeniti.