Jedan od njih uskoro će kao član belgijske reprezentacije otputovati na Olimpijske igre u Brazil, a drugi je zauvijek zapisan kao krivac za dva strašna teroristička napada u Europi: napad na aerodrom u Bruxellesu i udar na Pariz 13. studenoga. U ta dva napada ubijeno je 165 ljudi.
Murad i Najim Laachraoui braća su čiji su putevi davno krenuli u posve suprotnim smjerovima, piše Spiegel koji je s poznatim belgijskim sportašem Muradom Laachraouijem, čiji se brat raznio u briselskoj zračnoj luci, razgovarao uoči odlaska na Olimpijadu u Brazil.
Tog 22. ožujka ovaj mladić stajao je u laboratoriju svog fakulteta. Dan je bio oblačan i prohladan. Kolega mu je, sjeća se, pružio smartphone. S ekrana je blještalo: “Izvanredne vijesti: Eksplozija na aerodromu Zaventem”. Informacije su stizale jedna za drugom, a onda se pojavila ona koja je izazvala eksploziju u njegovoj glavi i obilježila ga zauvijek.
Odrekao se zločina
Svi mediji objavili su sliku jednog od počinitelja terorističkog napada. Ispod slike pisalo je ime njegova starijeg brata: Najim Laachraoui. “Hej, Murad, da to nije neki tvoj rođak”, u šali ga je pitao jedan kolega.
Na intervjuu sa Spiegelom vođenim u svibnju, dva mjeseca nakon napada, Murad je nosio bijelu košulju i sivi pulover. Kada je razgovor prešao na njegova brata, Muradov glas se promijenio i počeo je nervozno gristi nokte. “Kada mi se ranije u životu nešto ružno dogodilo, svaki put bih to potisnuo i zaboravio. No, ovo je drugačije. Nezamislivo mi je da je moj brat mogao takvo što napraviti”, kaže Murad.
Budući da je poznati sportaš, nakon Najimova napada Murad je morao održati konferenciju za novinare na kojoj je objasnio da se odriče bratova zločina.
Muradov trener Leonardo Gambluch nakon kobnog kraja ožujka postao je puno više od toga. Bio je i još je uvijek Muradov zaštitnik, psiholog i glasnogovornik. Nakon Zaventema rekao mu je: “Prvo, nitko ne bira brata. Drugo, moraš se vratiti na trening što je prije moguće”.
Pet dana nakon napada Murad je stajao u dvorani nasuprot gumene lutke koju tekvondoaši nazivaju “Bob” i počeo ponovno s treninzima. Za nekoliko tjedana čekalo ga je Europsko prvenstvo. Njegov brat je postao sjena koja se nadvila nad obitelj.
Murad i Najim odrasli su zajedno u istoj kući u četvrti Schaerbeek. Otac, podrijetlom iz Maroka, volio je filmove s Jackiejem Chanom i Bruceom Leejem. Nije želio da mu sinove odgaja ulica pa ih je upisao na tae kwon do. “Sport me je formirao. Uvijek si morao doći na vrijeme, uvijek si morao poštovati pravila. To je postalo dijelom mog života”, kazao je Murad.
Natjecati se počeo s 14 godina. U tom je trenutku njegov četiri godine stariji brat Najim odustao od sporta. Već je tada, s 18 godina, nosio bradicu i prestao se rukovati sa ženama. Često je odlazio u džamiju Ettaouba d’Evere u sjevernom dijelu Bruxellesa. Tamo je radikaliziran.
Razlog za smijeh
“Čitao je knjige o suvremenoj politici, ali i Victora Hugoa. Nismo se često viđali jer sam stalno bio na treningu, ali susretali smo se kod kuće, a tamo je uvijek bilo razloga za smijeh. Najim uopće nije bio nesretna osoba. Dobro je živio i nije imao problema”, priča danas Murad.
Najim se 2011. godine upisao studij elektromehanike, što je danas Muradov glavni predmet na fakultetu. Radio je kao čistač u Europskom parlamentu, a kasnije je našao privremeni posao na aerodromu na kojem će nekoliko godina kasnije počiniti napad. Dok je njegov brat putovao po svijetu na turnire, Najim je upoznao regrutera militantne skupine u Siriji te odlučio otići u rat. U avion se ukrcao 17. veljače 2013. godine - destinacija turska Antalya. Dan kasnije obitelj je nazvao sa sirijskog broja i rekao im što je napravio. Otac je odmah obavijestio policiju.
Najim je u Siriji pristupio skupini koja se borila sjeverno od grada Alepa. Isprva se borio na prvoj liniji za radikalnu, krvoločnu skupinu Islamska država, a onda je promoviran u čuvara talaca. Dio spašenih talaca ispričao je kako je bio manje okrutan od ostalih, ali da ne bi, ustvrdili su, odugovlačio ni časa da je dobio zapovijed o egzekuciji. Najim se jednom prilikom oglasio iz Sirije napisavši na Twitteru kako su “muslimani suočeni s totalnim ratom”. Tjeralica za njim izdana je u ožujku 2014. godine. “Strahovali smo za njega. Pokušao sam ga naći, ali više ga nije bilo na Facebooku”, rekao je Murad. Povremeno se javljao njihovu ocu, ali uvijek s drugog broja.
Susret na ulici
Prije godinu dana Najim se vratio u Belgiju sa zadatkom od IS-a da ubije što više ljudi. U Siriji je obučen za izradu bombi. Unajmio je kuću u Auvelaisu. Njegov je DNK pronađen na bombama kojima su počinjeni napadi na nogometni stadion i noćni klub Bataclan u Parizu. Živio je i u Bruxellesu, a tamo je izrađivao bombe i planirao napad na stanicu metroa i aerodrom. Stan u kojemu se krio bio je samo 400 metara udaljen od Muradova fakulteta.
Murad tvrdi da je brata posljednji put vidio 2013. godine. Je li znao da ponovno živi u Bruxellesu, pitao ga je novinar Spiegela. “Ne”, tvrdi Murad. “Nismo znali ništa do napada.” “Vaš je brat živio u istom dijelu grada, a vi to niste saznali, niti ste ga slučajno sreli na ulici?” upitao ga je ponovno novinar. Murad je kod tog pitanja suzdržavao suze. “Čak i da se sretnete, ne možete uvijek znati što druga osoba smjera”, uzvratio je Murad.
Često slične napade izvedu braća, podsjeća Der Spiegel. Wail i Waleed al-Shehri bili su otmičari zrakoplova koji se zabio u tornjeve WTO-a 11. rujna 2001. Tamerlan i Džohar Carnajev postavili su bombe maratoncima u Bostonu 2013. godine. Said i Cherif Kouachi upali su u redakciju Charlie Hebdoa lani u siječnju.
To je bilo nešto što je mučilo Murada. Ne samo što je morao prihvatiti da mu je brat ubojica desetaka ljudi, nego je morao dokazati svijetu da on to nije.
U mjesecima nakon napada Murad je više puta objašnjavao ljudima oko sebe da nije opasan. Nije mu bilo lako. Tjednima nakon napada drugi studenti na fakultetu izbjegavali su ga. Nitko ga nije otvoreno napadao, ali je osjećao poglede i šaputanja.
Murad ističe kako nikada nije imao problema s drugim sportašima na treningu. Kolege su ga, kaže, podržali.
Trener Gambluch s njim je vodio duge razgovore, pokušavajući mu razjasniti da ništa od svega toga nije njegova krivnja. “Ti nisi osoba koja je uzela bombu. Ti si jedan od najboljih sportaša u ovoj zemlji i uzor za ostatak društva”, rekao mu je.
Gambluch je Spiegelu objasnio kako je na svakom turniru Muradu pokazivao kulturnu baštinu zemlje u kojoj su bili. U Aleksandriji su posjetili knjižnicu, u Luksoru hram, u Meksiku piramide u Teotihuacánu. Potom bi razgovarali o tome što su vidjeli.
Nakon napada bio je zabrinut za Muradovu sigurnost. Bojao se da bi netko od obitelji žrtava mogao napasti mladića. Zato je mladi sportaš s treninga morao ići kući automobilom, a ne javnim prijevozom, i uvijek je morao biti u društvu.
Murad je u međuvremenu napravio novu stranicu na Facebooku. Na njoj nema privatnih fotografija i objava, isključivo je riječ o profesionalnim informacijama. Kako bi pokazao svoj odmak od brata terorista, Murad je objavio fotografiju na kojoj grli protivnika nakon natjecanja. Uz malu ikonu srca stavljenu uz fotografiju napisao je: “Tae kwon do me naučio kako da poštujem druga ljudska bića”.
Vječna pitanja
Putovati Bruxellesom i Belgijom iznimno mu je teško, kaže. Posvuda po gradu su vojnici sa strojnicama, a on zna da je za sve kriv njegov brat. Kad putuje na aerodrom, obuzme ga neobičan osjećaj. Dio aerodroma na kojemu se dogodio pokolj ograđen je - Murad se trudi ne gledati u tom smjeru.
Samo osam tjedana od bratova užasnog čina Murad je osvojio Europsko prvenstvo u tae kwon dou potukavši španjolskog protivnika u finalu. Pobjedu je kasnije posvetio svojoj obitelji.
No, razmišljanje o obiteljskoj tragediji ništa ne može potisnuti. “Mnogo sam razmišljao o postupku svog brata, ali nisam došao do zaključka. Možda nikada niti neću dobiti odgovor na neka pitanja”, kaže Murad. Još nešto se pitao u tjednima nakon Najimova čina - smije li plakati za bratom, čovjekom koji je nanio toliko patnje drugima, ali je svejedno njegov stariji brat.
“Priznajem, tugovao sam za Najimom i još to nisam prebolio. Nisam ljutit na Najima. To što je učinio je strašno, ali ljutim se na ljude koji su ga na to naveli”, kaže. Odlučio je da će ga nastaviti voljeti kao brata, istodobno ga prezirući kao ubojicu. “Još nisam siguran može li to uspjeti”, kazao je Murad.