Vladislav Jagelović bio je i hrvatski vladar početkom 16. stoljeća. Bio je i kralj Poljske, Češke, Ugarske. Dinastija Jagelovića vladala je prostorima od Baltika do Jadrana i Crnoga mora. Za Poljake, bio je to jedan od vrhunaca njihove povijesti. Kada su 1795. tri susjeda do tada već oslabljene Poljske podijelili njezin teritorij i zbrisali je s političke karte svijeta, “Međumorje”, kojim je u središnjem dijelu europskog kontinenta vladala poljska dinastija, bilo je samo davno sjećanje. Poljske na karti Europe nije bilo punih stotinu i dvadeset i tri godine. Veliki narod i veliku državu podijelila su tri još veća i moćnija susjeda. Jedan od njih, Austro-Ugarska Monarhija, nestao je kada se Poljska 1918. nakon Velikog rata obnovila. Dva druga djelitelja u ratu su bila poražena ili su iz rata izašla. Njemačko Carstvo je nestalo, (sovjetska) Rusija je bila u građanskom ratu.
Obnova države
Poljska država trebala se obnoviti, baš kao što su i ostale države srednje Europe trebale dobiti pravo na postojanje. Ideja koju je zagovarao predsjednik Sjedinjenih Država Woodrow Wilson 1918. uključivala je izlaz Poljaka na more i vlast nad “nesporno” poljskim krajevima. Poljaci nisu bili načistu što su krajevi koje bi trebali nadzirati, a i dalje su se plašili Nijemaca i Rusa. Dio njih bio je blizak socijalizmu, dio je bio sklon liberalnim idejama, dio su bili najkonzervaivniji desničari. Roman Dmowski zagovarao je stvaranje države u kojoj bi Poljaci bili gospoda i gospodarili sa 40 posto manjina: Nijemcima, Bjelorusima, Židovima, Ukrajincima. Takva velika država bila bi brana i boljševicima i Germanima. Vojskovođa Jozef Pilsudski, koji je za sebe govorio da je iz “crvenog tramvaja” izašao na stanici “nezavisnost”, svjesno propuštajući stanicu “socijalizam”, bio je skloniji federativnim rješenjima, svjestan da se granice na Istoku kuju oružjem. Problem Poljaka nisu bili tamošnji gradovi, Vilno - Vilnius, Lavov - Lemberg - Lviv, jer su oni bili židovski i poljski, nego prostor između, naseljen “zagonetnim stanovništvom”, možda Ukrajincima, možda Bjelorusima, ali svakako ne Poljacima.
Pobjeda u Prvom svjetskom ratu bila je užasno skupa. Francuzi su tražili protutežu Njemačkoj, svi su se bojali obnavljanja njemačke moći i, još više, širenja boljševičkih ideja iz Rusije. Postići ono što je bilo najbolje: da poljske granice prihvate i Rusi i Nijemci, očito nije bilo moguće. Južnoafrički predstavnik Jan Smuts smatrao je da je Poljska “povijesni neuspjeh” i da se ne treba obnavljati, da je stavljanje Nijemaca pod vlast Poljaka kao da ih se stavlja pod vlast “crnčuga”. Poljaci su se opet u nekoliko godina nakon rata uspjeli posvađati sa svim susjedima. Mali narodi srednje Europe neprestano su u strahovima i sumnjama. Katkad su strahovi opravdani, ponekad su svađe razložne, ali je puno češće riječ o silno različitim pogledima na politiku, koji su utemeljeni na starim mitovima, lošim procjenama, dubokom nacionalizmu. Poljaci, koji su zauzeli Vilnius i tako uskratili novostvorenoj Litvi glavni grad, 15 godina nisu imali nikakvih odnosa sa svojim prvim susjedima.
Zbog Tešina imali su loše odnose sa Česima. Zbog Gdanjska i koridora prema Baltiku, bili su u lošim odnosima s Nijemcima. S Rusima i Nijemcima, končano, odnosi su stalno napeti. Boljševika i Nijemaca plaše se i Francuzi, Britanci. Ostalo je tako i nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira je li riječ o republikanskoj Njemačkoj, Trećem Reichu, čak i podijeljenoj Njemačkoj. Oprez prema Nijemcima, svijest da su zapadni dijelovi Poljske do 1945. bili čisti njemački krajevi, stalno je prisutna. Na istoku je susjed još neugodniji, bez obzira na njegovu slavensku sličnost i jezičnu bliskost. Poljska nema prirodne granice, a danas je, uz Španjolsku, jedna srednje velika zemlja Europske unije. Jedina je zemlja koja je bliža Washingtonu nego ijednom od europskih susjeda.
Lončarov plan
U takvim se okolnostima, kod poljskog vođe, a onda i diktatora maršala Pilsudskog, razvijala ideja da se Poljska može učvrstiti ako se pomogne raspadanje preobraženog Ruskog Carstva u Sovjetski Savez po nacionalnim crtama. Zato je Pilsudski u Poljskoj prihvaćao i podržavao vlade u egzilu od Rusa pokorenih nacija poput Čečena, Azerbajdžanaca, Gruzijaca. Svi koji se budu oslobodili Rusa, prirodno će pohitati u zagrljaj prvog najjačeg, a to su Poljaci. Takav bi sigurnosni sustav, koji je Poljsku držao u središtu, a obuhvaćao države između Baltičkog i Crnog mora, obnovio, kao federaciju, Poljsku iz vremena kada je bila najveća, ojačana za zemlje koje bi Poljskoj pristupile. Plan Međumorja ili Tri mora bila je obnovljena poljska imperijalna ideja koja je trebala apsolvirati nepovoljan geografski položaj. Međuratna Poljska, kao i Poljska danas, suočavala se s problemom velike ambicije, srednje velike zemlje koja nije mogla biti jednaka Baltima ili Bugarima, ali je bila nedovoljno snažna da postane hegemon.
U trenutku kada je Josef Pilsudski 1926. postao njezin diktator, Poljska je graničila s Rumunjskom. Ako bi se povezala u savez s Ukrajinom i Rumunjima, Poljaci bi mogli računati na pomoć Francuza, s kojima ih je vezalo Crno more. Na sjeveru, mogla se stvoriti federacija s Litvom i Bjelorusijom, možda Estonijom i Latvijom. Čehoslovačka, koja je bila u Maloj Antanti s Rumunjskom i Jugoslavijom, a sve zbog straha od Mađarske, sprečavala je da se ideja Međumorja proširi na jug. Česi su, konačno, uvijek bili slabo zainteresirani za poljske imperijalne planove i to se do danas nije promijenilo. Južni su Slaveni bili predaleko. Jadran/Adrija, Baltik i Crno more, odnosno ABC, bio je koncept koji je udario u nacionalizme i neriješene sporove srednjoeuropskih naroda, koji su ovdje uvijek bili najteže raspletivi. Sve što se postiglo, bili su bilateralni ugovori, paktovi o međusobnoj obrani, malo i nedovoljno da se obrane od oporavljene Njemačke i osvetničkog Sovjetskog Saveza.
Nijemci će nam ukrasti dušu, Rusi će nas porobiti, govorili su Poljaci. Pitanje svih malih naroda srednje Europe bilo je što će učiniti velike zemlje dođe li do rata? Čehoslovački poslanik u Ujedinjenom Kraljevstvu Jan Masaryk 1937., na vijest da bi London i Pariz pristali na konferenciju o Sudetima, ali bez Rusa i Čehoslovaka, zanijemio je, shvaćajući da se njegovoj državi sprema katastrofa. “Ako ste žrtvovali moj narod da biste spasili mir u svijetu, ja ću biti prvi koji će vam zapljeskati. Ali ako ne, gospodo, neka se Bog smiluje vašim dušama”, izgovorio je Masaryk, sin prvog predsjednika Čehoslovačke, onom kojem će Zagrepčani 2017. možda uzeti ulicu. Jan Masaryk bio je u pravu. Njegove je zemlje nestalo. Česi su izdaju Zapada doživjeli tako bolno da je zahtjev iz Londona, nakon što su Nijemci zatražili da Prag izruči Židove koji su pred Hitlerom izbjegli u slavensku zemlju, odbijen. Dva su tjedna Englezi tada tražili da se ljude prebaci. Češki premijer, jednooki general Sirovi, rekao je da im ne daje ni petnaest minuta. “Bili smo, gospodo, spremni da se borimo na strani anđela. Sada smo spremni loviti s vukovima”, odgovorio je razočarani Čeh. Sumnje malih zemalja Europe da se za dobrobit nekoliko milijuna neće ulaziti u ratove stotina milijuna ostale su stalne i zato je NATO sa svojim jamstvima toliko spominjan.
Kada su 1938. bez zemlje ostajali Česi, pomoći nije bilo. Među onima koji su se kratkotrajno okoristili dijelom teritorija bili su i Poljaci. Onda je Poljska 1939. stradala te se nakon rata pretvorila u drukčiju državu. Nije, međutim, nestala ideja o samostalnosti, nije nestala ni misao o Jagelovićima, trajna je i sumnja što bi mogli učiniti veliki na štetu malih.
Čim je završio Hladni rat, Poljaci su obnovili ideju o Međumorju. Konfederacija nezavisne Poljske i Pokret Treće Republike Poljske ideju su ugradili u političke programe. U Kijevu je 1994. organizirana Liga stranaka zemalja Međumorja (LPKM), koja je imala tri okupljanja, u Minsku, Kijevu i Jaroslavlju. Neki drugi poljski političari govorili su o balto-ugro-slavenskom carstvu sa sjedištem u Lavovu, Intermarumu s glavnim gradom u Budimpešti, a Nacionalna stranka je zagovarala suradnju s Česima i Slovacima, kao i Slavenima na jugu, uključujući i Srbiju Slobodana Miloševića. Za Poljake je i Heksagonala, još u vrijeme kada je Budimir Lončar bio savezni sekretar vanjskih poslova SFR Jugoslavije, bila povezana s idejom Pilsudskog. Danas Poljaci Međumorje vide kao zapadnu ideju, očuvanje raznolikog, gotovo nestalog prostora, srednje Europe i još ponešto prostora, onog koji je snažno naslonjen na poljsku tradiciju. Koliko je tu Hrvatske, koja uz Varšavu kosponzorira okupljanje, teško je reći, jer je početkom 2016. poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski, zanemarujući EU, naveo u strateškim procjenama samo Baltik, Višegradsku skupinu i nordijske države.
Sastanak u Varšavi 6. srpnja ove godine kulminacija je nove obnove ideje o Međumorju ili Inicijativi triju mora ili Uspravnici, kako ju je nazvala predsjednica Republike Hrvatske. Sasvim je sigurno da će se u krugu novih poljskih vlasti Donald Trump osjećati sjajno. Poljski vlastodršci možda neće uživati posve jednako jer su, kako su javljali poljski portali, na sve skupove predstavnike oporbe pozivali američki organizatori, ne i poljska vlada. Isto vrijedi i za najavljeni susret Donalda Trumpa i bivšeg poljskog predsjednika, sada velikog protivnika novih vlasti, Lecha Walese.
Samo po sebi neloše
Nova inkarnacija ideje o Međumorju danas znači povezivanje 12 država EU, 11 država Nove Europe, nekadašnjih zemalja s komunističkim iskustvom i Austrije, koje su energetski ovisne o plinu iz Rusije, koje u odnosu na ostatak Europe imaju lošiju infrastrukturu u telekomunikacijama i traže veću sigurnost te to samo po sebi ne može biti loše. U tom smislu inicijativu Kaczyński - Trump - Kitarović kao nastojanje za boljim povezivanjem, gradnjom cesta, energetskom neovisnošću treba podržati. Za sada su politički tonovi cijele ideje manje izraženi, bez obzira na to što se ona u Rusiji osjeća antiruskom, a ni u Njemačkoj nije popularna. Najopasnije bi bilo kada bi značila voljno izdvajanje država koje zaostaju za srcem eurpskog kontinenta u skupinu zemalja koje će biti unutar EU, ali sporije, drukčije, gdje će vlast biti kao što je vlast u Poljskoj danas ili, još naglašenije, Orbánova u Mađarskoj.
Različiti stavovi
Uspjeh Inicijative triju mora ponovo će odrediti mogućnost prevladavanja starih podjela, ali i neka sasvim praktična, materijalna pitanja. Kako će se sagraditi energetska infrastruktura koja će Hrvatsku i zemlje Međumorja učiniti manje ovisnim o ruskom plinu kada su pogledi tih država na Vladimira Putina različiti? Mađari prema Rusima nemaju negativan uklon, nemaju ga ni Česi, nemaju ga osobito ni Slovaci. Rusa se boje mnogi drugi, posebno Poljaci i Balti. Hrvatska o svemu nema mišljenje, ali dio njezinih političara ima ideološki afinitet prema Orbánu i Kaczyńskom, koji se, opet, međusobno razlikuju. Česi, najskeptičniji i najglasniji u kritici, ističu da ne žele u inicijativu koja posjeća na plan Pilsudskog i koji će biti antinjemački i antifrancuski.
Neke vlasti imaju različite poglede od svojih energetskih poduzeća. Hrvatsku naftnu kompaniju Ina kupio je mađarski MOL. Kako li će Hrvatska pristati na povezivanje plinskih mreža sa sjevera prema jugu i gradnjom LNG terminala kapitalizirati povoljni geografski položaj kada to nije u interesu onih koji se plinovodima i energijom kod nas bave? Northstream 2 u interesu je Nijemaca, ali ga ne žele Poljaci.
Hoće li Poljska biti snažnija od Njemačke i Rusije? Brojna su otvorena pitanja, na koja bi iz hrvatskog konteksta bilo lakše odgovoriti kada bi Zagreb znao koji su mu ciljevi. Samo da to nije sukob s Berlinom, Parizom i Bruxellesom, pa čak ni sukob s Rusijom. Bitka s Rusima najprije se treba dobiti u Agrokorovu tornju i Ininoj palači u Novom Zagrebu.