U prvih šest mjeseci 2016. godine europske države su zaprimile oko 495.000 zahtjeva za azilom, najviše od Sirijaca, Iračana, Afganistanaca. Odobreno je njih 293.000, a računa se da je do današnjeg dana u ladicama europskih birokrata još oko 1,1 milijuna zahtjeva za azilom. Samo Njemačka ih je odobrila 174,230.
I dok Europa bez većih problema prima došljake, novinari Reutersa pozabavili su se stanjem na Dalekom istoku, točnije Japanu. Rezultati su, blago rečeno, poražavajući. Japan je 2015. obradio 14.000 zahtjeva, a tek 27 sretnika dobilo je azil! Godinu dana ranije, taj broj je još manji, njih 11 se moglo pohvaliti azilom.
Nije nikakva tajna da su Japanci tradicionalno konzervativno i homogeno društvo, a migrante iz Bangladeša, Indije i sličnih zemalja tretiraju kao - otpadnike. Prošle godine jedno istraživanje je pokazalo da je Japan na najboljem putu da do 2060. izgubi čak pola radno sposobnog stanovništva i samim tim status ekonomske supersile, a neki političari su počeli zazivati imigracijsku revoluciju. Narodu se ta ideja nimalo nije svidjela, jednostavno imigrante ne mogu vidjeti ni - nacrtane.
Kakva je situacija s došljacima u Japanu, najbolje dokazuje priča mladića pod imenom Gursewak Singh. Ovaj 17-godišnjak je rođen u Japanu, priča samo japanski, nikada nije napustio granicu Japana, druži se samo s Japancima. Ipak, u njegovoj priči ima jedan veliki problem - roditelji su mu Indijci. I samo zbog toga, Japan ga ne želi.
Singh je još od dobi kada je imao 10 godine shvatio što ga čeka. U posljednjih sedam godina japanskom ministru pravosuđa je poslao više od 50 pisama. Ni na jedno nije dobio odgovor.
Sva pisma je napisao na tečnom japanskom, ali to japanskoj vladi ne znači ništa. Koliko god se trudio i dokazivao, Singha Japan ne priznaje kao njihovog državljanina. Još gora situacija je s njegovim roditeljima koji su se iz Indije i Japan doselili početkom 90-ih.
- Moja obitelj voli Japan i stvarno se ne želimo vratiti u Indiju. Molim vas, dajte nam vize - napisao je Singh u jednom pismu bivšoj japanskoj ministrici pravosuđa Keiko Chibi.
- Imigracijski zavod nam je rekao da se vratimo u Indiju. Zašto se moj brat, sestra i ja moramo vratiti u zemlju u kojoj nikad nismo bili. Rođeni smo i odgojeni u Japanu - stoji u posljednjem pismu koje je Singh napisao u kolovozu.
Sighovi roditelji stigli su početkom 90-ih u Japan s valjanim vizama. Međutim, posljednjih 15 godina njihovi zahtjevi za produženjem vize su u statusu procesuiranja s nikakvim nadama da će ih Vlada odobriti.
Međutim, za sve to vrijeme Singhovi roditelji ne smije raditi, nemaju zdravstveno osiguranje i za svako napuštanje svog doma trebaju odobrenje službi. Tijekom svih ovih godina na meti su i imigracijskih službenika koji im prijete uhićenjem. Trenutačno je oko 4700 ljudi u Japanu u sličnom statusu.
Singhov status je nešto bolji. Smije ići u državne škole, ali fakultet može zaboraviti. Razlog je vrlo jednostavan, njegovi roditelji ne smiju raditi pa se postavlja logično pitanje - tko će to platiti? Kako ne smije ni raditi, nakon završetka škola jedina mu je opcija raditi na crno.
- U životu sam se družio jedino s Japancima. I sam se smatram Japancem i jednostavno ne razumijem zašto me moja zemlja ne želi priznati.
Da ironija bude veća, Japan nema problema s činjenicom da većina imigranata, čiji zahtjev za azilom je u procesu, rade na izgradnji autocesta i ostalih infrastrukturnih projekata koje financira Vlada. Dakle, mogu raditi za njih na crno, ali Japan ih ne želi!
Kada je novinar Reutersa upoznao čovjeka iz ministarstva pravosuđa sa Sikhovom pričom, odgovor je bio i više nego hladan.
- To što je rođen i odgojen u Japanu, ne daje mu za pravo da bude u posebnom statusu. Zakon je jasan i taj momak je ilegalac. Nema pravo ostati u našoj zemlji!
Za razliku od njega, bivša ministrica Chiba misli da Japan pod hitno treba promijeniti svoju politiku prema imigrantima.
- Mislim da bi trebali odobriti azil svima koji trenutačno žive i rade u Japanu. Nakon toga moramo uspostaviti normalan sistem kako bi se efikasnije obrađivali zahtjevi imigranata.
Gotovo je sigurno da se Chibine riječi neće tako brzo obistiniti, budući da je ona jedna od rijetkih u Japanu koja razmišlja na taj način. Najbolji primjer te teze su riječi premijera Shinza Abea koji ima potpuno suprotno rješenje za problem nedostatka radne snage.
- Imigracija nije rješenje. Rješenje je zaposliti puno više žena i starijih osoba.
Svu bešćutnost japanskih zakona najbolje je na svojoj koži osjetila Singhova obitelj. Sredinom 2015. iz imigracijskog zavoda pozvali su ih na razgovor. Bharpoor Singh je prvih sat vremena odgovarao na pitanja od čega živi u Japanu s obzirom da ne smije raditi.
- Preživljavam od donacija iz zajednica Sikha.
Međutim, onda je uslijedila ponuda zbog koje se tata Singh počeo tresti.
- Što kažete na to da vi i vaša supruga napustite zemlju, a ovdje ostaviti svoju djecu. Oni još uvijek imaju kakvu-takvu šansu za dobivanje vize... - poručio je službenik starijem Singhu.
- Pa tko će paziti na njih, oni su još mali!? - užasavao se otac, ali s druge strane nije bilo odgovora.
Japanska vlada negira da je ikada dala takvu ponudu Singhovoj obitelji, ali bivša ministrica kaže da se znala susresti i sa takvim slučajvima.
- Razdvajanje obitelji nije pravi način. Međutim, moramo na neki način kazniti roditelje. Zato im na kraju poručimo da se vrate odakle su došli...
Bharpoor kaže da se ne može vratiti kući. Pobjegao je iz jednog sela u provinciji Punjab kada su ga 1992. vjerske vođe počele proganjati. I sudski zapisi daju mu za pravo, u jednom stoji da je Bharpoora indijska policija zatvorila i mučila. I novinaru Reutersa je pokazao ožiljke koji su nastali nakon elektro-šokova. Inače, optužen je bio da je pružao sklonište teroristima i da je u svojoj kući skrivao oružje. Poslije je na sudu dokazao nevinost, ali očito ta presuda lokalcima nikada ništa nije značila. Proganjali su ga, maltretirali i dobrodćudnom Sikhu ništa nije drugo preostalo nego da pobjegne iz zemlje.
Prvo je otišao u Hong Kong, a potom u Japan. Četiri puta je podnio zahtjev za azilom i svaki put je bio odbijen. Štoviše, nakon trećeg pokušaja su ga strpali u zatvor na deset mjeseci. Da stvar bude gora, u međuvremenu mu se i supruga razbolila.
- Nisam razumio što se događa. Mama je plakala, a brat i sestra su paničarili - prisjeća se Gursewak, junak s početka priče.
Tu je ujedno i završilo djetinjstvo mladog Gursewaka. S obzirom da mu mama i tata nikada nisu naučili japanski, upravo se on počeo baviti s odvjetnicima i imigracijskim uredom. U priču su upali i susjedi koji su masovno počeli potpisivati peticiju za ostanak omiljene obitelji Singh.
- Molim vas, ministrice Chiba, pustite mog tatu iz zatvora - napisao je u jednom pismu Gursewak. Odgovor, podsjetimo, nikada nije stigao. A zašto?
- Iskreno, ne sjećam se da sam vidjela i jedno to pismo. Ali u svakom slučaju, želim se ispričati Gursewaku. Nažalost, Japan još nije uspostavio sistem koji može pomoći osobama poput Gursewaka. I zbog toga žalim - odgovorila je Chiba s nekoliko godina zakašnjenja.
Što godine idu, problemi su sve veći. Obitelj ovisi o pomoći zajednice Sikha i dobrih susjeda Japanaca. U međuvremenu se i Gursewak razbolio i bolnički račun od 700 dolara samo je povećao dugovanja obitelji.
- Jako sam zabrinut. Ljudi mi govore da previše razmišljam, ali realnost je da se problemi nagomilavaju - rekao je Singh koji ima veliku želju upisati fakultet.
Nakon godina truda i desetaka pisama, Singh je prije mjesec dana posjetio Ministarstvo pravosuđa. Zajedno s ocem stajao je na kiši ispred zgrade i urlikao: 'Dajte nam vize! Pustite me da studiram! Pustite me da ostvarim svoje snove!'
Odgovora još nema, ali mladi i uporni Singh neće tako lako odustati:
- Moram biti glasan! U suprotnome, nitko neće saznati za moju tužnu priču...