Tomislav Domazet Lošo nova je hrvatska znanstvena zvijezda. Nakon što je 2007. godine razvio genomsku filostratigrafiju, metodu kojom se istražuje daleka evolucijska prošlost, ovaj mladi biolog s Instituta Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu niže znanstvene uspjehe. Njegovo istraživanje iz 2008. godine, o tome kako su genetske bolesti kod čovjeka pradavno evolucijsko naslijeđe, zaintrigiralo je New Scientist i Economist, a uvršteno je i na 9. mjesto liste najvažnijih radova u biologiji “Skriveni dragulj”. Prošle godine pak Domazet Lošo dokazao je 200 godina staru hipotezu da se u embrionalnom razvoju životinja i čovjeka zrcali cjelokupna povijest vrste, što mu je donijelo naslovnicu vodećeg znanstvenog časopisa Nature.
Tomislav Domazet Lošo (37) rođen je u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Molekularnu biologiju diplomirao je 1998. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Znanstveno se usavršavao u Institutu za genetiku u Kölnu u skupini prof. Dietharda Tautza, a doktorirao je 2003. godine. Kod prof. Tauzta, koji je u međuvremenu postao direktor Instituta Max Planck za evolucijsku biologiju u Plönu, bio je i na postdoktoratu. Nedavno su Domazet Lošo i Tautz u prestižnom časopisu Nature Reviews Genetics objavili rad o spontanom nastanku novih gena koji je privukao veliku pozornost znanstvenika u svijetu.
Nastanak gena
Upućeni tvrde da ste u svom radu o spontanom nastanku novih gena postavili novi evolucijski koncept. O čemu je riječ?
- Ovaj rad, koji je dijelom financirao i hrvatski fond Jedinstvo uz pomoć znanja (UKF), kruna je moje desetogodišnje suradnje s prof. Tautzom. U tom smo radu iznijeli novi koncept prema kojem je spontani nastanak novih gena jednako važan kao kopiranje i modificiranje već postojećih gena, što se dosad smatralo glavnim mehanizmom u evoluciji genoma. Prije 3,8 milijuna godina, neposredno prije nastanka prve žive stanice na Zemlji, nastali su i prvi geni. Dosad je prevladavala ideja da su se ti geni kasnije tijekom evolucije kopirali i modificirali te je tako nastao cijeli spektar gena u genomima. No, mi tvrdimo da je, uz taj mehanizam, stalno dolazilo do spontanog nastanka gena te da to i danas traje.
To mijenja pogled na evolucijsku genetiku?
- Da, mislim da to bitno mijenja pogled na genetiku. Mi smo pokazali da su važni evolucijski događaji, poput primjerice kambrijske eksplozije i ekspanzije sisavaca nakon izumiranja gmazova, bili praćeni masovnim spontanim nastankom novih gena. Nadalje, nastanak novih gena vidljiv je kada se usporede genomi čimpanze i čovjeka, koji su se na evolucijskom putu razdvojili prije pet do sedam milijuna godina. Kad je 2005. godine sekvenciran genom čimpanze, zaključak je bio da gotovo sve gene dijelimo s čimpanzom. No, posljednja istraživanja pokazuju da postoji barem dvadesetak, a možda i stotinjak gena koji su karakteristični za humanu liniju, a ne i za čimpanze. Neki od njih su vezani za razna oboljenja kod čovjeka, primjerice za Alzheimerovu bolest.
Povratna petlja
Mnogi znanstvenici smatraju da je teorija evolucije najsnažnija pojedinačna ideja u povijesti čovječanstva, a Dobzhansky je rekao kako ‘ništa u biologiji nema smisla osim ako nije promatrano u svjetlu evolucije’. Odakle vaša fascinacija evolucijom?
- Na tragu sam toga što je rekao Dobzhansky. Da bismo razumjeli biologiju, moramo to učiniti kroz evoluciju. Dosad to nije bilo jako očito, no da bismo razumjeli medicinske fenomene, moramo jako dobro poznavati evoluciju. Primjerice, da biste razumjeli infekcije, morate poznavati evoluciju jer je to evolucijska utrka između patogena i domaćina, tj. našeg organizma. Stoga je sada na prestižnim svjetskim studijima biomedicine izražen snažan trend da se u kurikulum uključi i evolucija.
Imaju li vaša istraživanja primjenu?
- Moja su istraživanja temeljna. No, u biologiji postoji povratna petlja jer se tehnologija ne može razvijati bez bazične znanosti i obrnuto. Da bismo došli do novih otkrića, treba nam tehnologija. No, kada dođemo do nove spoznaje, ona je izvor nadahnuća za razvoj tehnologije. Mnogo me ljudi pita za primjenu istraživanja, a mislim da je u pozadini pitanje gdje je tu profit. No, znanost se ne može svesti samo na profit. Postoji nešto što je ljepota, estetika znanosti.
Split generira talente
A što je za vas estetika znanosti?
- To je za mene prostor slobode. Kada dođete do novoga otkrića, to je prekrasan i jedinstven osjećaj. Spoznali ste nešto što drugi još ne vide. To je avanturizam sličan onome kad su ljudi odlazili na daleka putovanja kako bi otkrivali nove svjetove.
Rođeni ste i odrasli u Splitu, gradu koji je dao velike talente u znanosti, umjetnosti, književnosti i sportu. Mnogi kroničari toga grada tvrde da tko preživi Split, može uspjeti bilo gdje u svijetu. Kako je odrastanje u Splitu utjecalo na vas?
- Split je uistinu specifičan, na neki način iskren grad i meni se to sviđa. Nije lako tamo odrastati jer uvijek postoji neka kompeticija i tenzija, neka maštovitost preživljavanja koja rezultira razvijanjem sposobnosti brzog razmišljanja. Možda je to mentalitet trga, mentalitet Mediterana. Istina je da Split generira talente i ljude brzog uma koji su onda uspješni bilo gdje u svijetu. No, volio bih da postoji povratni mehanizam koji će te ljude privlačiti natrag u Split.
Plivao i odustao
U mladosti ste se uspješno bavili plivanjem?
- Da, plivao sam prsnim stilom i kraće vrijeme držao rekord u kategoriji kadeta bivše države. Nisam bio loš, ali u moje vrijeme u klubu je bilo puno boljih plivača kao što je Miloš Milošević, Tomislav Karlo i Miro Žeravica. Odustao sam od plivanja kad sam otišao na studij. Sport je generalno važan, a način funkcioniranja sličan je onome u znanosti. I sport i znanost iziskuju talent, puno rada i odricanja, ali i borbenost, izdržljivost, odvažnost.
Kako su vaši roditelji, posebice vaš otac, umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo, gledali na vašu fascinaciju znanošću?
- Moj otac je uvijek gajio neku znanstvenu atmosferu u kući. Njega je jako zanimala matematika, a mene su više zanimale prirodne znanosti. Ali, ta logika matematike i princip razmišljanja su temelj znanosti. Moga oca jako zanimaju moja istraživanja, principi funkcioniranja, pa čak i detalji mojih radova. Često raspravljamo i o principima objavljivanja znanstvenih rezultata.