Kad netko stiže u goste, temeljna pristojnost podrazumijeva da ga se dočeka lijepim riječima. Ako se s gostom posvadimo, onda ćemo o tome poslije i u pravilu optužiti njega da je kriv za sve. Jer se nije pridržavao društvenih pravila koja se odnose na gosta. Ta pravila vrijede i u visokoj politici. Osim ako ideja nije unaprijed minirati cijeli događaj.
Njemačka kancelarka Angela Merkel 14. ožujka dolazi u Washington, nakon britanske premijerke te šefova japanske i kanadske vlade. Peter Navarro, čelnik Nacionalnog trgovinskog vijeća u Bijeloj kući, dakle prvi savjetnik američkoga predsjednika Donalda Trumpa kad je riječ o trgovini, već je jednom napao Njemačku stavivši je na razinu Kine: optužio je Berlin da, koristeći svoj utjecaj na Europsku središnju banku (ECB), manipulira vrijednošću eura kao što Peking radi s yuanom.
Kao i Fed
Njemačka je vlada tu optužbu mirno odbila, tvrdeći da nema utjecaja na funkcioniranje eura jer je ECB samostalan kao američki Fed (koji je najavio da će ranije nego što se predviđalo podići kamate, bez da se konzultirao s Trumpom). A sada je Navarro konačno otvorio karte i rekao što mu leži na srcu: pozvao je Berlin na bilateralne pregovore kako bi se smanjio američki trgovinski deficit s Njemačkom. Usput je i prvu europsku ekonomsku silu optužio da se “skriva iza članstva u EU”.
Ova je izjava izazvala izuzetno negativne reakcije u Europskoj uniji jer predstavlja još jednu potvrdu dihotomne američke politike - pri čemu nije jasno je li takva kao posljedica kaosa koji vlada u Bijeloj kući i još uvijek nedefinirane politike na svakom planu ili je uistinu riječ o politici koju je u svom razgovoru s njemačkim diplomatom iznio Steve Bannon, glavni Trumpov savjetnik, koji je rekao da EU treba propasti. Čini se ipak da ovaj slučaj više naginje Bannonovu utjecaju, a manje stavovima koje su tijekom boravka u Europi prošli mjesec iznijeli državni tajnik Rex Tillerson i ministar obrane James Mattis kako “SAD podržava snažnu EU”. Naime, Navarro je otvoreno rekao da ne može shvatiti zašto SAD mora pregovarati s Europskom komisijom, a ne s Berlinom. Iz toga se jasno može izvući zaključak da Bijela kuća ima problem suočavanja s EU te da je stoga snažno podržala Brexit - jer će lakše pregovarati samo s Londonom, nego s Londonom kao dijelom Komisije.
Realnost
Trgovinski deficit SAD-a s Njemačkom iznosi 65 milijardi dolara i Navarro ga smatra pitanjem nacionalne sigurnosti. I u potpunosti odbacuje realnost da je Njemačka članica EU, eurozone i da se ravna prema njihovim pravilima (ako joj ona idu u prilog, utoliko po nju bolje - ali, recimo, i po Hrvatsku koja raste kad rastu Njemačka, Italija i Slovenija). Evo što očekuje Navarro: “Mislim da bi bilo korisno imati otvorenu diskusiju s Njemačkom kako smanjiti deficit izvan ograničenja i restrikcija za koje oni tvrde da ih obvezuju”. Gotovo je začudno s kojom naivnošću nastupa Navarro kao da ne zna da je prije koji dan Njemačka otvoreno stala iza ideje jačanja EU na svim područjima. I sada očekuje da će Angela Merkel, vodeća politička figura u tom procesu, od svega toga odustati u korist Trumpa koji ju je više puta otvoreno izvrijeđao zbog njezine politike prema imigrantima kojom se ona i dalje silno ponosi.
Možda mu ipak bude malo lakše kada dobije informaciju da su njemačke industrijske narudžbe u siječnju potonule najsnažnije u proteklih osam godina. No, u Berlinu zbog toga nisu zazvonila zvona za uzbunu jer kad se narudžbe pogledaju na dvomjesečnoj razini (prosinac, siječanj), tada je pad u odnosu na prošlu godinu samo 0,4 posto. No, Merkel i Trump će se suglasiti oko jedne teme. Prošle je godine kineska tvrtka kupila njemačkog proizvođača robota Kuka, što je izazvalo zabrinutost u EU pa su Berlin, Pariz i Rim zatražili od Bruxellesa da definira zakonodavni sustav koji bi osiguravao strateške tvrtke.
Suglasje
S istim se problemom suočava i SAD pa će tu suglasje biti lakše postići. Bez obzira na to što je Kina lani prvi put u povijesti preskočila Ameriku i postala prvi trgovinski partner Njemačke (robna razmjena im iznosi 170 milijardi eura).
Washington je pak, kao i brojni drugi globalni akteri, zabrinut njemačkim rekordnim viškom od ujedinjenja, koji iznosi 24 milijarde eura. Odmah se razvila i rasprava je li riječ o pozitivnom razvoju ili opasnosti po njemačku ekonomiju. No, Nijemci su zadovoljni i ne obaziru se na upozorenja koja dolaze iz ECB-a ili MMF-a.