Što je svetije, Croatia ili Hrvatska? Jedne sam nedjelje u drugoj polovici 90-ih, u vrijeme Tuđmanova namjesnika Zlatka Canjuge u maksimirskome klubu, tim riječima naslovila svoj komentar. Propitkivala sam koristi li zaigrani Caki poglavarovu ostrašćenu opredjeljenost za Croatiju ne bi li najavljenom ucjenom odnosno nepuštanjem Croatijinih nogometaša na neku reprezentativnu akciju ušićario kakvu sitnu dobit za omiljeni Tuđmanov klub, a pritom zapravo testirao svoju snagu u odnosu na osobitog predsjednikov liblinga, tadašnjeg izbornika reprezentacije Miroslava Blaževića. Čim sam u nogometno razračunavanje i tako delikatnu dvojbu “Croatia ili Hrvatska (reprezentacija)” uplela Pantovčak i poglavara, sutradan sam, slušajući jezikovu juhu glavnoga urednika “kaj vi, Ajblica, mislite da ste najpametnija”, ponudila ostavku.
Zadrti navijač
Predan nogometu preko svake mjere za državnoga poglavara, javno opredijeljen i otvoreno izložen kao zadrti navijač Dinama, koji je svojevoljno 1993. preimenovao u Croatiju, Franjo Tuđman bio je za cijele svoje predsjedničke ere i prvi čovjek hrvatskoga nogometa. To su svi znali, to nitko nije krio, ali nezgodno je - za autora, dakako - bilo zabilježiti to u državnim novinama.
Držeći sport, a osobito najpopularniju igru na svijetu strahovito važnom za promociju i afirmaciju mlade domovine, nogomet je bio i osobna Tuđmanova preokupacija i naglašeno državni interes. Navečer je uvijek tražio prvo izdanje Sportskih novosti da provjeri je li Croatia ispred Hajduka. Njegova je krilatica bila “hrvatski su nogomet Croatia i Hajduk. I reprezentacija kao vojska manekena.” I o tom je svetom trojstvu i te kako brinuo, i izravno i preko svojih političkih komesara, i bez oponenata, osim dakako onih najglasnijih i najneugodnijih s tribina koji su mu za vijeke vjekova zamjerili brisanje Dinamova imena. I svaki poglavarov škrgut na sam spomen Dinama...
- Znate, Tuđman je bio veći dinamovac i veći navijač Dinama odnosno Croatije, čak i od Zdravka Mamića - govori Branko Mikša, čovjek od Tuđmanova povjerenja, njegov ministar i gradonačelnik Zagreba od 1993. do 1996. a, što je za ovu priču važnije, bio je u izvršnoj nogometnoj vlasti u Tuđmanovoj eri i u Croatiji i u HNS-u čiji je predsjednik bio u vrijeme osvajanja bronce na SP-u 1998. godine. Ni danas Mikša nije daleko od nogometa, glavna je spona između najvećega HNS-ova sponzora Agrokora i kuće nogometa, pa je kao izravni sudionik Tuđmanova i poslijetuđmanova nogometnoga doba idealan da usporedi snagu i slabosti obaju razdoblja.
Pozitivni patriotizam
- Kao prvo, treba se lišiti imenovanja nogometnih razdoblja po nekim osobama, pa makar se zvali Tuđman i Mamić. Jer definirate li nogometna razdoblja kroz osobe, ne samo da ćete raslojiti vaše čitatelje nego i ispolitizirati navijače. Radije bih Tuđmanovo vrijeme nazvao vremenom stvaranja hrvatske države. U Tuđmanovu vremenu, ratnom i poratnom, opća je klima bila takva da je iznjedrila u posve specifičnim okolnostima iznadprosječan motiv, naboj i, na kraju, rezultat - kaže Mikša i podvlači najvažniju nogometnu figuru 90-ih.
- Tih je godina nogometom dominirala specifična kvaliteta Ćire Blaževića koji se oslanjao na pošteni, pozitivni patriotizam bez deformacija privatizacija i nepoštenoga raslojavanja.
Domoljubljem je animirao igrače. Bobana, Šukera, Prosinečkog, Bokšića, koji su na svojim kontima imali 20-ak milijuna maraka, pa njima uz bok i tada siromašnoga dečka Krpana, kojeg je koristio kao kontrapunkt, posložio je u harmoničnu, silno motiviranu cjelinu - sjeća se Mikša 1998. i senzacionalnog rezultata na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
- Kako vrijeme odmiče, svjetska bronca čini mi se još većim i za sve buduće generacije nedostižnim ciljem u zemlji kao što je Hrvatska. Šteta je da se taj silan naboj onoga vremena nije iskoristio da se ojača desetak nogometnih sredina. Brončani predsjednik HNS-a želio je na valu francuskoga uspjeha, nogometne euforije i tadašnje financijske moći ojačati, uz uvijek jaki Dinamo i Hajduk, i Osijek Rijeku, Zadar, Varaždin..., da se napokon stvore preduvjeti za solidnu, konkurentu ligu po mjeri Hrvatske i navijača.
- “Ah, vi Mikša, vi ste federalac!” Tim je riječima Tuđman dočekao moj prijedlog. Budući da smo se razišli na konceptu, dva, tri mjeseca poslije SP-a zahvalio sam se na funkciji predsjednika HNS-a.
Nakon Mikše, opet je Tuđman oktroirao novog čovjeka na čelno mjesto hrvatskoga nogometa. Prvi put bio je to nogometaš. Vlatko Marković. U kuću nogometa ipak ga, dakle, nije doveo autogol u jugoslavenskom dresu kojim je, kako kaže, već šezdesetih prošloga stoljeća rovario po Jugoslaviji iznutra. Tuđman je primorao na uzmak i prvog predsjednika od Jugoslavije razdruženoga HNS-a, ekonomista i haškovca Mladena Vedriša, onda su se neko vrijeme, naravno opet politički, predsjednici smjenjivali kao dan i noć, riječki ortoped i nogometni sudac Damir Matovinović, pa sisački ratni zapovjednik i župan Đuro Brodarac, pa lijepi ekonomist i hajdukovac Nadan Vidošević, pa državni i HDZ-ov bankar i dinamovac Josip Šoić. Sve do dinamovaca Mikše i današnjega Markovića, ljudi s Tuđmanovim blagoslovom, ma što god Fifa i Uefa mislile o tome.
U to vrijeme predsjednikova i državnoga pokroviteljstva nogomet je uživao privilegirani status, a posebno je privilegirana bila Croatia. Canjuga je u drugoj polovici 90-ih raspolagao proračunom većim ili barem jednakim kao Mamić danas. Croatia osiguranje, Privredna banka... izvol’te, ovdje vam je broj žiro-računa. Nije bilo javnog poduzeća koje bi odbilo “tu ljubav predsjedniku”.