T-Mobile INmusic festival ove je godine preuzeo praksu sličnih glazbenih događanja na zapadu i organizirao natječaj za bend koji će se na pozornici festivala pojaviti zahvaljujući glasovima svojih fanova.
U žestokoj konkurenciji više od 130 bendova najviše glasova dobio je dugoselski Zakon neba , a među četiri najbolje plasirana izvođača našao se i October Light iz Pušćina kod Čakovca. Ova dva stilski različita benda ipak povezuje važna stvar - njihovi članovi su kršćani koji se ne libe progovoriti u svojim pjesmama o vjeri i onome što im ona znači u životu.
Promišljeni imidž
Činjenica da su se u jakoj konkurenciji u sam vrh plasirala dva benda takvoga profila govori o tome da se i u Hrvatskoj formira “kršćanska rock-scena”.
Ono što je zajedničko, osim kršćanskog predznaka, žanrovski različitim bendovima koji je čine jest jasna želja za djelovanjem na svjetovnoj sceni, među ljudima kojima vjera ne znači previše u životu. Možda upravo zbog toga neki od njih odbijaju ograničavajuća svrstavanja u glazbene i svjetonazorske ladice.
- Ta podjela na svjetovnu i kršćansku glazbu, to je zapravo prilično bezveze - kaže nam Filip Foretić, bubnjar Zakona neba (uz njega u bendu su i Ivan Foretić, Ivo Čop, Ivan Štorek i Hrvoje Kolar) koji su svojim nastupom na T-Mobile INmusic Festivalu promovirali i svoj prvijenac pod imenom “Protiv struje”.
- Mi u svojim pjesmama progovaramo o temama koje smo proživjeli, one su pisane iz životnih iskustava, iskustva odnosa s ljudima i traženja smisla. Osobno smo svi vjernici, ali kada su u pitanju naš bend i njegove pjesme, prepuštamo publici da odluči kako će ih doživjeti - kaže Foretić.
Životne vrijednosti
Svoju glazbu dečki opisuju kao “alternativni rock”, a kao glavne utjecaje navode U2, Dire Straits i Delirious. Bend, koji je, kako i sami kažu na svojoj internetskoj stranici, nastao iz želje da se glazbenim izrazom odmaknu od “patetičnih funkcionalnih pjesama” prevladavajućih na duhovnoj sceni, posvećuje puno pažnje svim aspektima svojeg djelovanja, pa bi ih promišljeni imidž u kombinaciji s pitkim pop-rockom doista mogao lansirati u vrh domaće mainstream rock-produkcije. Kako Foretić kaže, u tome što rade “imaju veliku potporu Katoličke crkve”:
- Prvenstveno želimo biti kvalitetni ljudi, s temeljito posloženim vrijednostima u životu, a tek onda utjecati svojom glazbom na mlade. Mislim da je najvažnije da čovjek živi kvalitetno i ispunjeno, a onda njegove pjesme zrače novom nadom i imaju veći smisao - zaključuje bubnjar benda iz Dugog Sela.
Filip Horvat, pjevač i trombonist benda October Light , također izbjegava svoj bend opisati kao kršćanski. Kaže da takve podjele glazbe “više zbunjuju nego što pomažu”:
- Da, u bendu smo svi kršćani. Ali, je li zato potrebno košulju koju oblačim nazivati kršćanskom?
October Light nastali su 2005., kao produžetak priče o mladim Međimurcima okupljenim oko baptističke zajednice u Pušćinama koji su krajem devedesetih osnovali skupinu Seekers Planet i započeli svirati kršćanski ska-punk, uglavnom pod utjecajem istorodnih američkih bendova. Za činjenicom da nisu upali na T-Mobile INmusic festival može žaliti samo hrvatska publika, a ne October Light koji su svoj euforičan i efektan koncertni nastup “izbrusili” na brojnim festivalskim pozornicama diljem Europe (tekstovi pjesama su im na engleskom jeziku). Riječ je o uglavnom kršćanskim glazbenim festivalima, na kojima se publika broji u tisućama, a nedavno im je izašao novi album “Everything Will Be Made Right” na kojem kao vokal gostuje Matt “Mojo” Morginsky, lider velikih uzora iz SAD-a The O.C. Supertones.
- Naše pjesme bave se prilično nepopularnim temama koje se ipak tiču svih. Svakog kad-tad sustignu pitanja smisla života, smrti, pravde i ljubavi, a našim stvaralaštvom želimo podijeliti odgovore koje smo mi našli. Oni možda nisu potpuni i nekada ih nije ugodno slušati, no iskreni su i nadamo se da to barem nešto vrijedi - kaže Filip Horvat, s kojim u bendu sviraju njegova tri brata - Benjamin, Stjepan i Petar te bratić Marko, također Horvat. Kada ga pitamo što misli o tvrdnjama da kršćanstvo i žestoka rock-glazba ne mogu zajedno, Filip nam kaže kako “neki tvrde da slatko i slano ne ide zajedno, a ipak meni odgovara senzacija koja nastane u ustima kad se ta dva okusa spoje”:
- U mom srcu ima mjesta i za glazbu i za Krista, kad otvorim usta izlazi ono što i sami čujete.
S predrasudama prema kombiniranju kršćanske vjere i ljubavi prema energičnom zvuku često se susreće i punk-bend Božje Ovčice . Neželjeni mješanci katoličke vjere i pankerskog buntovništva podižu obrve ljudima gdje god da se pojave. Na svjetovnoj sceni često ih dočekuju s omalovažavanjem (koje redovito prestane kada počnu prašiti), a kada sviraju među svojima, čak i onima najdobronamjernijima je prizor nabildanog momka koji na golome torzu ima iscrtan križ i skače po pozornici izvikujući pohvale Bogu na autohtonom međimurskom narječju - ipak malo previše. Tomislav Mihac, dotični momak, pjevač i gitarist Božjih Ovčica ne uzbuđuje se oko toga:
Snalaze se sami
- Iskreno, na prste jedne ruke moguće je nabrojati ljude iz Crkve koji nam pružaju ili su nam pružali potporu. Snalazimo se sami, kako financijski tako i na duhovnom planu, što nam je i najveća snaga u molitvi - kaže Mihac i dodaje kako se ponekad “zaželi pokoje tople riječi iz usta baš tih kojima olakšavamo posao”, jer dolaze svirati i širiti Božju riječ na mjesta na kojima bi bilo teško zamisliti svećenika. Kod ove međimursko-podravske kombinacije (Mihac je iz Čehovca, a ostatak benda, Ana Kovačic, Branimir Sremec i Karlo Knežević, iz Koprivnice) nema baš puno toga što je skriveno. Mihac jasno kaže kako se smatraju kršćanskim bendom, što za njega znači “služiti zajednici sa svojim mogućnostima i talentima, a ne biti služen”, ali ciljaju na sekularnu publiku.
- Ta publika prihvaća više raznolikosti i dopušta slobodu, posebice kad je riječ o glazbi. Kako svoj rad širimo i kako smo sve prisutniji na sceni, čini mi se da ljudima postaje jasnije da i kršćanstvo i žestoka glazba mogu zajedno - pojašnjava pjevač Božjih ovčica. Njihova glazba amalgam je raznih utjecaja, od grungea i stonera do pop-punka, a u idejnom smislu najviše duguju bendovima kao što su No Longer Music (u kojem pjeva legendarni “rock svećenik” David Pierce) i poljski punk bendovi s kršćanskim tematikama poput 2Tm2,3 (koji su svojedobno svirali u Zagrebu) i Armie.
Bendovi su to s “poslanjem”, kako se to naziva u kršćanskoj terminologiji, za koje i Božje ovčice osjećaju da su pozvani na njega. A ono je, prema Mihčevim riječima, vrlo jednostavno - “doći ljudima, odsvirati i pokazati da je Bog živ i ostati u srcima”.
Njihova iskrenost i izravnost te srčanost koju pokazuju na sve učestalijim svirkama polako stječu pobornike na hrvatskoj underground sceni, koja na njima testira koliko je doista otvorena i tolerantna, onako kako bi punk trebao biti.
Kršćanska scena
“Bend s misijom” je i kršćanska metal skupina Effatha iz Rijeke , koju su utemeljili veterani riječke rock-scene Marin Katava i Gordan Cenčić. Pjevač Katava je krajem osamdesetih pjevao u hard rock garage bendu Nepal te je na sceni dovoljno dugo da pamti i koncerte kultnih riječkih bendova kao što su Parafi i Let 2. Bubnjar Cenčić je jedan od utemeljitelja ponajboljeg hrvatskog gothic doom benda Ashes You Leave, s kojim je prošao cijelu Europu.
Njih dvojica su prije dvije godine okupili glazbenike iz novog vala riječkih bendova ( Karlo Hajdin, Elvis Ponjević, Vladimir Dedić i Fran Belanović) i osnovali metal bend koji kroz žestoku glazbu šalje evanđeosku poruku.
- Smisao svega jest doprijeti subkulturnih skupina u kojima danas prevladavaju mišljenja i stavovi koji s kršćanstvom nemaju veze. Na kršćanskoj sceni Effatha malo sudjeluje, stoga ćemo pomoći da se organizira zasebna domaća kršćanska underground scena, na kojoj mogu djelovati svi oni koji sviraju urbanu glazbu u pravom smislu te riječi. Dakle, naša publika su rokeri, pankeri, metalci, hardrokeri i ta ‘naša raja’ na koju mnogi svećenici nažalost ne žele niti pogledati - objašnjava Katava, ljubitelj svjetske kršćanske rock-scene, koju intenzivno prati već dvadesetak godina,i voditelj emisije “Effatha” na Radio Trsatu, koja prati baš takvu glazbu.
Kao glavne utjecaje u Effathi navode bendove s heavy metal odjeljka te scene poput Narnije, Sainta, Bridea i Mortificationa, ali i čitav niz skupina svjetovne metal scene.
Predrasude iz Crkve
Katavu i njegovu ekipu predrasude o onom čime se bave, pa dolazile one i iz same Crkve, ne zabrinjavaju:
- Radi se o strahu koji nije utemeljen. Glavni argument je to da se uz žestoku glazbu ne može slaviti Gospodina. Ali, samo Sveto pismo to demantira - dovoljno je pročitati u Starom zavjetu kako su ‘kralj David i sav dom Izraelov plesali pred Gospodinom iz sve snage uz zvuke sitara i cimbala’. Oprostite, ali meni to osobno više nalikuje na atmosferu rock-koncerta nego na neki kontemplativni susret.
Naravno da na rock-sceni ima puno elemenata koji nisu dobri za zdrav život, ali kako se drukčije suprotstaviti sex, drugs, and rock’n’roll filozofiji nego spuštanjem među narod i pokazivanjem da može drugačije. Makar prema pozornici poletjela i boca, nadam se puna - šali se vokal Effathe.
Dodaje da bend ima svojeg duhovnika, pavlinskog redovnika Marka Glogovića, koji razumije što Effatha pokušava učiniti i daje im punu potporu u tome.
'Nismo svi vjernici, ali pjevamo o kršćanstvu'
Zagrebački indie-rock bend Ruiz u cijeloj ovoj priči ima specifičnu poziciju. Bend čiji su prvijenac “Erupt”, izdan prošle godine, internetski portali svrstavali u sam vrh hrvatske glazbene produkcije, postoji već 5 godina i potekao je sa zagrebačke stoner-rock scene, formirajući s vremenom drugačiji zvuk. Oni nisu kršćanski bend, sva tri člana benda će vam to odmah jasno reći, ali Tomislav Šnidarić, pjevač, gitarist i glavni autor Ruiza (uz njega bend čine Marko Kalčić na basu i Janko Kezele na bubnjevima) jest kršćanin čija vjera sve više postaje glavnom temom njegovih pjesama.
- Mi nismo kršćanski bend, ali ako me netko pita o čemu pjevam, ja koji sam kršćanin mogu bez ikakvog problema reći da kao autor tekstova i pjevač imam autonomiju u tom dijelu. Smatram da iskreni bend mora pjevati o onome što mu je na srcu, a meni je to Isus Krist - pojašnjava Šnidarić, dodajući kako dečki u bendu, koji nisu kršćani, nemaju problem s tim, jer “razumiju da je vjera vrlo osobno pitanje te važan izvor inspiracije.”
Šnidarić je, kako se to već kaže, “obraćenik”, novopečeni vjernik koji se ponekad nalazi u situaciji da mora objašnjavati pojedine pjesme s prvog albuma svojoj kršćanskoj braći i sestrama.
- Neke su pjesme pune sarkazma prema tipičnim temama koje su prisutne specifično u žanru koji smo svirali. U to vrijeme nisam bio kršćanin, ali znao sam i bez toga da pornografija, drogiranje, opijanje, nisu ništa dobro. Sad samo znam to još bolje. Ali, ništa ne bih prepravljao. Ako je promjena, neka se i vidi - kaže pjevač Ruiza, navodeći kako na prvom albumu postoje i pjesme poput “He’s Coming”, o drugom Isusovom dolasku, “koja se sama od sebe napisala i nisam je baš u to vrijeme kužio” ili „This magic has to be done“ za koju je također naknadno shvatio da je “zaparavo o Posljednjem sudu“.
Ruizovo djelovanje unutar svjetovne “alternativne” scene, na kojoj imaju status koncertne atrakcije i benda od kojega se ono najbolje tek očekuje, Tomislava kao vjernika i rockera ponekad stavlja u zahtjevan položaj, ali on kaže da ga ne zabrinjavaju oni “koji vrijeđaju njegov odabir”:
- Ja sam pri punoj svijesti i zdrave pameti odabrao Isusa. Zapravo, prije On mene. S druge strane, kršćanstvo je zahtjevna škola praštanja, riječ je o kriterijima koji nisu od ovoga svijeta, i to je užasno teško živjeti, ali u onim rijetkim trenucima kada to uz Božju pomoć uspijem osjećam se potpuno slobodan.
Ruiz trenutačno priprema novi album, a oni koji su preslušali njegove fragmente, kažu da je bend napredovao u svojemu izrazu. Hoće li tekstovi na njemu biti još “kršćanskiji”, pitamo Šnidarića?
- Moje pjesme nisu evangelizatorske, već odraz intime u kojoj nisu sve stvari jednostavno posložene. Za mene je svaka tema duhovna tema i tako joj pristupam. Uostalom, rast u vjeri je neka vrsta životne “autoevangelizacije” i u mjeri u kojoj to činim u sebi, to će se čuti u mojim pjesmama. Ne mogu nuditi nešto što nemam. To bi bila prevara - zaključuje frontmen Ruiza.