Bilo je 17.20 sati, grad je netom utonuo u mrak. Ipak, ulične svjetiljke su dovoljno osvjetljavale Gagarinov put, na području između Učiteljskog fakulteta i nebodera, takozvanih raketa, na Vrbiku. Nije bilo prolaznika, samo je kontrolor Zagrebparkinga Nenad Hučić u tišini obavljao svoj posao. U jednom trenutku, 20-ak metara dalje, začuo je ženski glas koji je iz sve snage zvao upomoć.
Potrčao je u smjeru poziva, kad je ispred njega protrčao mladić držeći u ruci žensku torbicu. Djelić sekunde kasnije u istom smjeru je protrčao i drugi mladić. On se Nenadu učinio nekako poznatim. Shvatio je da ga je prije samo nekoliko minuta vidio pod svjetlom lampe kako razgovara na mobitel.
Intervencija
Ne razmišljajući, Nenad je instinktivno potrčao za lopovom koji je bakici ukrao torbu u kojoj su bili svi dokumenti i nešto novaca.
- Što se to tamo događa?! Stani! Stani! - povikao je iz sve snage Nenad i automatski, ne razmišljajući niti sekunde o mogućim posljedicama, potrčao za dvojicom lopova. Nakon desetak metara prvi je mladić odbacio torbicu i zajedno s kompanjonom pobjegao u noć. Starica je bila u šoku, teško je disala. Nenad joj je donio torbicu i zatim smirio gospođu. Posjeo ju je na klupicu. Laknulo mu je kada se uvjerio da nije ozlijeđena. Samo koju minutu kasnije odnekud se stvorio policajac. Napravio je policijski zapisnik i zahvalio Nenadu.
- Gospođo, zahvalite ovom gospodinu i budite sretni što još ima ljudi koji će bez razmišljanja drugome priteći u pomoć - rekao je. A Nenad se nakon toga vratio poslu kao da se ništa nije dogodilo i do kraja odradio svoju smjenu. Tek kasnije, otkriva nam, kroz glavu mu je proletjela misao da su lopovi mogli biti naoružani. No, u tom trenutku, kaže, nije bio kadar racionalno razmišljati.
Pustolovina
- Sad mi se sve čini kao da je bilo u nekom filmu. Nije to bila dječja igra. Sve se odigralo strelovitom brzinom, niti sam ne znam što me nagnalo da tako reagiram. Ali mislim da sam reagirao instinktivno. Kada sam čuo bakicu da zove upomoć, noge su mi same od sebe potrčale prema njoj i tad sam vidio lopove. Zaletio sam se prema njima, oni su se valjda uplašili i bacili torbicu. Da nisu, vjerojatno bih nastavio trčati za njima da ih uhvatim. Ne znam ni sam. Ni na poslu nisam nikome pričao o tome - priča nam Nenad Hučić. Sve se prebrzo odigralo tako da nije vidio lica lopova, ali pretpostavlja da su mlađi ljudi, negdje u 20-im godinama. To je rekao i policajcu, međutim, koliko je za sada poznato, nije otkriveno tko su drski lopovi. U svom postupku Nenad ne vidi ništa neuobičajeno niti hrabro.
- Nisam obraćao pažnju na to. Smatram da bi svatko na mome mjestu isto napravio. Ni u firmi vjerojatno nitko ne bi doznao, jer nikome nisam niti spomenuo ništa, da se nije pojavilo to pismo zahvale supruga te gospođe kojoj su pokušali ukrasti torbicu. Iskreno, ja to pismo nisam još niti pročitao, evo sada tek od vas čujem što piše - otkriva Nenad. Uprava Zagrebparkinga je pismo zahvale svome djelatniku, kojeg su jučer na poslu dočekali pljesak, čestitke i odobravanje kolega i šefa, objavila javno na internetu i prenosimo ga u cjelosti.
Pohvala
“Dana 9. veljače oko 17.30 sati na Gagarinovu putu kod Učiteljskog fakulteta (Vrbik) mojoj supruzi su mladi lopovi istrgnuli torbu iz ruke. Na njeno zapomaganje priskočio je kontrolor vanjskog parkiranja i trčao za njima. Nakon toga su lopovi bacili torbu i pobjegli. Smatram da taj vaš djelatnik zaslužuje pohvalu”, stoji u pismu. Uprava Holdingove podružnice Zagrebparking javno mu je zahvalila.
- Ma znate što, ne bih ja da se ističe kao da sam nešto posebno napravio. Sve se to odigralo brzinski, jednostavno me obuzeo adrenalin, automatski sam prikočio u pomoć. Zato mi nije baš drago da se piše o meni, ne mislim da sam nešto posebno. I moji kolege bi isto učinili, ipak mi radimo u gradskoj tvrtki i u službi smo građana. Bar bismo trebali biti. Bez pardona bih opet isto napravio da se nađem u sličnoj situaciji. Pomogao bih svakome - skroman je Nenad.
Svoju pustolovinu, kaže, ispričao je u kratkim crtama samo supruzi i djeci koji su mu čestitali na hrabrosti.
Nenad je prije nego li se zaposlio u ovoj podružnici Zagrebačkog holdinga, radio kao profesionalni vozač u više različitih trgovačkih društava.
Njegove kolege iz Zagrebparkinga često su na meti uvreda bahatih vozača koji ne plate parkirališnu kartu, pa se svađaju i prijete, ali Nenad nas uvjerava, kako takvih, ružnih situacija u svom poslu on nije doživio.
Alkoholiziranog muškarca je odgovorio od upravljanja autom
Sprečavanje krađe nije jedino dobro djelo koje je Nenad učinio u svome 10 godina dugom radnom vijeku u Zagrebparkingu.
Prije par godina jednom je vozaču, koji je bio u vidno alkoholiziranom stanju, ispred nosa uzeo ključeve automobila.
- Prvo je udario stupić ispred sebe, zatim stupić iza sebe, motao je volan nekoliko minuta, nespretno se pokušavajući izvući iz parkirališnog mjesta, ali to mu nikako nije uspijevalo. Oko auta su se s vremenom počeli okupljati ljudi. Instinktivno sam gurnuo ruku kroz prozor automobila i izvukao ključeve iz brave - prepričava nam Nenad. Možda je tim činom spasio nečiji život.
Rad na ulici, otkriva nam Nenad, donosi sa sobom mnoštvo ugodnih, ali i manje ugodnijih događaja.
Kaže kako su njegovi kolege bili u raznim problematičnim situacijama budući da posao kontrolora uključuje i susrete s ljudima, ali sve u svemu, Nenad napominje kako voli svoj posao i ne bi ga mijenjao. (S.T.)