I to se valjda jednom moralo dogoditi. Škrgućući zubima s kiselim osmijehom na licu i zebnjom na duši, jedan gruzijski vođa priznao je izborni poraz, a euforični pobjednici nisu morali potvrđivati svoj uspjeh na barikadama i jurišem na parlament, kao neki tradicionalni kavkaski deja vu u 20 godina tegobne postsovjetske neovisnosti. Prvi put u povijesti moderne Gruzije, poraz vladajućih na izborima nije popraćen nasiljem, sukobima i otezanjem priznanja. No, s obzirom na to da je došlo do te nove, zbunjujuće situacije, Gruzijci s napetošću, sumnjom i zabrinutošću čekaju kako će se izvršiti primopredaja vlasti i stoji li iza tako brzog priznanja poraza predsjednika Mihaila Saakašvilija (navodno na dobronamjernu sugestiju američkog ambasadora, koji u toj zemlji funkcionira kao kakav gubernator) kakva začkoljica koja bi zemlju opet mogla gurnuti u neku nepredviđenu dramatičnu krizu.
Futuristički dvorac
Naime, najbogatiji čovjek Gruzije, 56-godišnji Bidzina Ivanišvili, koji se u politiku ubacio tek nekih godinu dana ranije, opijeno sa svojim simpatizerima slavi neočekivani izborni trijumf svoje koalicije Gruzijski san, što simbolizira očajničke nade Gruzijaca da će i oni jednom prestati živjeti na trusnom političkom području.
Otvara pjenušce premda, suprotno violentnom gruzijskom karakteru, nije sklon neumjerenim bakanalijama. Kažu da nikad nije proslavio ni svoj rođandan, a dugo ga je krasila titula “najtajanstvenijeg postsovjetskog (ruskog) milijardera”. Sada zadovoljno i zamišljeno pijucka omiljeno trpko slatkasto vino, iz svog, inače najvećeg u Gruziji, vinskog podruma, dok sanjivo promatra Picassov poretet svoje muze Dore Maar s mačkom, koju je platio 100 milijuna eura, u prozračnoj sobi svog futurističkog dvorca.
Sa svog stotinjak milijuna eura vrijednog monumentalnog posjeda, koji je projektirao poznati japanski arhitekt Shin Takamatsu, na šumovitom brdu ponad tbiliskog egzotičnog botaničkog vrta s pingvinima, lemurima, klokanima i zebrom, čeka da ga ogorčeni i povrijeđeni protivnik i nekadašnji saveznik Saakašvili pozove i ponudi mu sklisku premijersku poziciju. Iako je evidentno da “epoha ruža” vene, teško je očekivati da će kavkaski moćnik Saakašvili, koji tom zemljom čvrstom rukom vlada već osam godina, otići tek tako. Nije gruzijska demokracija tako uhodana da gubitnici odlaze sa stilom. Gruzijski politički folklor je prevratnički. I uzdrmanog Mihaila Saakašvilja izbacila je u orbitu poetična “revolucija ruža” iz studenoga 2003. godine. S vremenom “ruža” se polako sušila i gubila latice, a Gruzijci, izmučeni, osiromašeni, prevareni i iznureni političkim lažima, ratom s Rusima nakon kojeg su im otete dviju nespokojne pokrajina - Abhazija i Južna Osetija - zaželjeli su se nečeg drugog. Grah je pao na prvog koji je pokazao snagu da se suprotstavi svemoćnom Saakašviliju, koji je samouvjerno mislio da mu je kućno prijateljstvo s američkim ambasadorom jamstvo za održavanje na površini političke scene.