Objavljeno:  05.07.2007

Vlada, Thompson i kolonijalni mentalitet

Kolonijalni mentalitet i napadni nacionalni ponos dva su grbava stvora koji uvijek idu zajedno, ruku pod ruku, kao dva brata uboga. Na prvi pogled reklo bi se da se to dvoje međusobno isključuje, ali to je skroz pogrešno. U Hrvatskoj imamo tu parazitsku simbiozu. S jedne strane smo najpametniji, najkulturniji, sve znamo najbolje i kuš, nitko nama neće govoriti kako ćemo sa sobom raspolagati. S druge strane, puštamo osjetljive stvari da se odvijaju mimo ili pored naše volje, bez reakcije i bez komentara, a onda se sjetimo da bismo nešto rekli tek kad nas oštro klepne po ušima.  Velika galama digla se, evo, oko Thompsonova koncerta. Ali kad? Sa odgodom. Više od dva tjedna nakon što je pjevača iz Čavoglava i njegove primordijalne skladbe o genomu Hrvata odslušalo 40.000 ljudi uključujući i stanoviti broj fanova okićenih ustaškim simbolima. I nakon što je ministar Primorac, zadužen u hrvatskoj Vladi za prosvjetu i znanost, objavio da i on spada u Thompsonovu publiku. I nakon što je javni HTV u najgledanijem terminu emitirao snimku i reprizu.  Iako je dio medija odmah objavio da je dio Thompsonovih obožavatelja nosio ustaško znakovlje i da se interakcija čavoglavske zvijezde s auditorijem odvijala i pokličima Za dom spremni, o tome ni jednu riječ prijekora nisu prozborili predstavnici Vlade i vladajuće stranke. Samo tri minute bile su potrebne za pedagošku reakciju protiv zagađivanja javnog prostora ustaškim sentimentima, ali za to nitko nije imao vremena. Ne zato što se te tri minute ne bi našle, nego očigledno zato što su smatrali da to nije ništa bitno. 

Ali postalo je bitno nakon dva tjedna, jer su tekstove o Thompsonovom kultu sada objavili New York Times i International Herald Tribune prozivajući Hrvatsku jer dopušta veličanje ustaštva na javnoj priredbi i jer taj događaj dvaput prenosi javna televizija.  Postalo je, dakle, bitno ne zato što bismo mi to mislili nego zato jer nas je netko vidio i naružio. Pa je odmah, dva tjedna poslije spornog koncerta, uime Vlade i vladajuće stranke izašao Maček da osudi "pokušaje isticanja znakovlja iz vremena  Drugog svjetskog rata" i da pogrešno naglasi kako su ustaški amblemi u Hrvatskoj već zabranjeni. Jer nisu, to smo vidjeli i na koncertu. Da jesu, Thompson bi se s pozornice morao od njih ograditi, a nije. Policija bi morala kazniti kršitelje zakona, a nije.

Istina je da je premijer Sanader nekoliko puta u posljednje vrijeme isticao važnost antifašizma i to mu treba pisati u pluseve. Ali premijer sigurno zna da od tih načelnih naglasaka nema velike vajde u društvu u kojem se opća permisivnost prema fašizmu i ustaštvu uzgajala deset godina, u velikoj mjeri na umjetnom gnojivu iz njegove vlastite tadašnje stranke. Da su ideološki plodovi te dekade vrlo žilavi pokazuje, uostalom, i odluka javne televizije da Thompsona prikaže u prime-timeu, ali tako da cenzurira zbivanja u publici. To pokazuje i činjenica da se Thompson igdje usudio pjevati ogavnu naci pjesmu Jasenovac i Gradiška Stara. Kao i činjenica da se jedan ministar Vlade usudio kupiti kartu za koncert takvog izvođača. U takvom miljeu dužnost vlasti veća je nego se tu i tamo pozivati na antifašističke korijene moderne Hrvatske, banalnija i svakodnevnija. Tri TV minute za momentalnu osudu ustaštva na koncertu, i tri minute za svaki novi ispad tog tipa. Ne kolonijalno, nakon dva tjedna, kad dreknu drugi pa se prepadnemo za "ugled Hrvatske u svijetu".       sanja.modric@eph.hr
Sanja Modrić