Jučerašnja kninska proslava Oluje bila je prva u posttuđmanovskom razdoblju koja je posjedovala autentični puni društeni legitimitet. Na prijašnjim su se proslavama okupljali uglavnom pripadnici državog vrha, dok su udruge ratnih veterana izbjegavale Knin kako bi dale do znanja da ne žele imati ništa s aktualnim vlastima: s esdepeovskim jer su naprosto esedepeovske (pa samim time i “komunističke”, “jugoslavenske”, “četničke”...), a s ha-dezeovskim zato što je, ipak, Ivo Sanader poslao Antu Gotovinu u Haag.
Osamnaesti rođendan Oluje protekao je u bitno drukčijem raspoloženju, neovisno o žestokim zvižducima Zoranu Milanoviću (koje je valjalo očekivati: bilo bi krajnje neobično da bilo koji, i manje temperamentni, šef SDP-a u mjestu poput Knina bude pozdravljen ovacijama). Skoro sve važnije braniteljske udruge, iste one koje su sudjelovale na masovnim mitinzima protiv ćirilice, došle su na događaj što ga je organizirala SDP-ova vlast. Time je Dan domovinske zahvalnosti, kao nesumnjivo najvažniji državni blagdan, napokon dobio nacionalni nadstranački status.
Time je, što je puno važnije, otvoren prostor prema premošćivanju jedne od najdubljih podjela hrvatskog društva, koja godinama funkcionira kao izvrstan kompost za sve moguće političke zloporabe.
Dijelovi društva i danas su, skoro 20 godina poslije rata, duboko podijeljeni između onih koji uistinu vjeruju da je svaka posttuđmanovska vlast bila istodobno i protuhrvatska, i onih koji pokušavaju modernizirati Hrvatsku.
Skoro sve krajnje konzervativne akcije u Hrvatskoj temeljile su se baš na eksploatiranju hrvatskih branitelja i njihovih navodnih ili stvarnih uvjerenja.
Kada je trebalo napasti bilo koju Vladu, redovito se izvlačio i argument da je ta Vlada protuhrvatska, jer je, eto, izdala interese hrvatskih branitelja. Takvi se argumenti nisu koristili samo s HDZ-ove strane protiv SDP-ovih, nego i s još desnijih pozicija protiv Sanaderove Vlade.
Manipulacije braniteljskim osjećajima, uz obavezno i potpuno besmisleno pitanje “Jesmo li se za ovo borili?” (vojnici svake demokratske države u obrambenom se ratu bore za slobodu svoje zemlje, a ne za politički model), iz političkog su folklora prerasle u potencijalnu točku dugoročnog društvenog ideološkog konflikta koji se počeo nastavljati na famozni sukob ustaša i partizana, kojeg se ne možemo riješiti ni 70 godina poslije Drugog svjetskog rata.
I dok za današnji ideološki konflikt ustaša i partizana postoji milijun jakih i stvarnih razloga, za sukob između dijela branitelja s legitimnim vlastima (kao i s javnošću koja je nesklona braniteljskim udrugama), ne postoji niti jedan čvrsti vrijednosni razlog: pobjeda u Domovinskom ratu zajednička je vrijednost najvećeg broja hrvatskih građana neovisno o političkoj orijentaciji.
Stoga se jučerašnja proslava uistinu može shvatiti kao početak svršetka tog trinaest godina starog konflikta, tijekom kojeg su i HDZ i Crkva i HDSSB, kao i čelnici pojedinih braniteljskih udruga prilično mračno zloupotrebljavali ratne veterane, kako bi pokušavali realizirati svoje političke, ideološke ili strogo interesne ciljeve.
General Ante Gotovina, čovjek koji se danas i u privatnim razgovorima katkad predstavlja kao ribar, odigrao je glavnu ulogu u smanjivanju procjepa između sadašnje državne i javne Hvatske, i onih grupa u braniteljskoj populaciji koje dijele političke stavove čelnika udruga poput Hvidre.
Naizgled nepolitičkim ponašenjem i vidljivim kontaktima s najvišim predstavnicima vlasti, Gotovina je legitimizirao Vladu i predsjednika Republike među veteranskim udruženjima i u braniteljskoj populaciji, čime je postao važan integracijski faktor u dijelovima hrvatskog društva. Gotovinino odgovorno i inteligentno javno i političko ponašanje ne samo da je smanjilo napetosti u društvu, nego je stvorilo preduvjete za konsenzus oko onih nacionalnih pitanja koja više ne bi smjela biti sporna.
Oluja je jedno od takvih pitanja. Dnevnopolitički, jasno je da Gotovina u ovom trenutku pomaže Milanoviću i Josipoviću i šteti HDZ-u. Dugoročno, to je irelevantno.
Neusporedivo je značajnije što je Gotovina jasnim izrazom poštovanja prema hrvatskim institucijama umanjio mogućnost da se oni koji su se borili za ovu državu zloupotrebljavaju u bilo čije političke svrhe.