Najte kaj zameriti, mi se ne bi šteli mešati, em smo Horvati… - tako se doima još jedno odlučno hrvatsko nezauzimanje stava u raspravi o davanju Palestini statusa države promatračice u svjetskoj političkoj Organizaciji Ujedinjenih naroda, pošto joj je taj status još lani dao UNESCO.
To glasanje pokazuje barem dva problema. Jedan je partikularan: točno 65 godina poslije Rezolucije br. 141 Sigurnosnog vijeća o diobi Mandatnog područja Palestine na dvije države, židovski Izrael i arapsku Palestinu, Hrvatska još ne zna bi li ili ne bi li, a da za to nema izlike, poput Velike Britanije, koja je barem postavila neke uvjete, pa se suzdržala jer uvjeti nisu ispunjeni. Drugi je generalan: čak i na pitanjima krucijalnima za svjetski mir, kao što je palestinska kriza, Hrvatska zapravo nema međunarodnu politiku. Vanjska politika Republike Hrvatske svodi se isključivo na staranje za vlastite interese, bilateralne, eventualno i u multilaterali, ali samo ako tangiraju Hrvatsku - a za ostalo Hrvatska ili nije kadra, ili ne haje, sakata kad je riječ o empatiji, solidarnosti, principima, usredotočena samo na sebe kao pupak svijeta. To je nedostojno pristojne nacije, a bezobrazno sa strane države koja je i te kako vapila, s pravom, za međunarodnu solidarnost i pomoć kada je, ne tako davno, bila žrtvom okrutne izvanjske agresije.
Naravno, može biti da u Vladi i sada smatraju da su dužni baš na palestinskom pitanju platiti kamatu na dug Sjedinjenim Državama, od potpore “Oluji” do angažmana za ulazak Hrvatske u NATO i Evropsku uniju (iako bi to implicitno bila uvreda principijelnosti Washingtona u tim momentima), ili čak za Meronovo državljanstvo (iako bi to implicitno bila uvreda integritetu tog suca), ali ako je tako - bazno poštenje zahtijevalo bi minimum hrabrosti da se to javno kaže, da se prizna da su hrvatski glasovi kupljeni, danas u OUN, sutra u EU, i da smo od 1995 washingtonski igrač, kao Nauru i Marshallovi Otoci - pa da znamo gdje smo i što smo. Barem bismo mogli uštedjeti na diplomatskoj mreži.
Ovaj put se Hrvatska nije uspjela zakloniti ni za mantru kojom obično zakriva svoju nekompetentnost i nezainteresiranost: da će slijediti stav Evropske unije. Evropska unija nije uspjela postići jedinstven stav; 15 njezinih članica glasalo je u korist Palestine, jedna jedina protiv. Za Palestinu je glasala većina stalnih članica Sigurnosnog vijeća (Francuska, Rusija i Kina), većina članica G7, 138 od 193 članice OUN (glasalo ih je 188), u kojima živi oko 6,5 od 7 milijardi stanovnika svijeta. U korist Palestine odlučno se izrazila i Sveta Stolica koja nije mogla glasati, jer i sama ima status promatračice, ali je pozdravila rezoluciju, naglasivši da “mir zahtijeva hrabre odluke”.
Hrvatska bi hrabro odlučila da je vidjela svoj interes, ali za tuđe muke je boli prsluk. Naravno, nije to problem hrvatske diplomacije, nego Vlade. U Italiji se isprsio premijer Monti, sam je obrazložio zašto Italija glasa za Palestinu, sam je telefonirao i Netanyahuu i Abu Mazenu da im objasni svoju odluku.
Baš kad je riječ o interesu, kompetenciji i o angažmanu za mir - ovaj slučaj je paradigmatičan.
Nije se odlučivalo o promatračkom statusu, jer ga Palestina ima još od 1974 kao entitet. Palestinski teritoriji su u međuvremenu, sporazumom u Oslu 1993, stekli autonomiju nakon dugogodišnje izraelske okupacije. Imali su demokratske izbore, imaju unutrašnji suverenitet premda narušavan izraelskim “vojno-redarstvenim” akcijama izvana, a terorističkim napadima svojih državljana iznutra, imaju prerogative državnosti, s njihovim izabranim vođama pregovaraju i države koje ne priznaju državnost Palestine - ali tu državnost priznaju dvije trećine država u svijetu. Imaju i granice, barem one iz 1967.
Protiv njezina priznavanja izjasnili su se Izrael, od članica G7 SAD i Kanada, od članica EU Češka, a od ostalih Marshallovi Otoci, Mikronezija, Nauru, Panama, te Palau. Duljina i sastav tog popisa i sami su dovoljno rječiti.