ON THE RECORD

10 godina Stjepana Mesića

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 09.01.2010. u 14:45

Stjepan Mesić vjerojatno je najpopularniji hrvatski političar unatrag dvadeset godina. Mesić, naravno, nikada nije imao Tuđmanovu karizmu, a još manje Tuđmanov utjecaj i realnu moć, no kada je riječ o popularnosti, brojke govore u njegovu korist: nesporna je činjenica da je Stipe Mesić punih deset godina zauzimao prvo mjesto u skoro svim anketama koje su birale najpozitivnije hrvatske političare.

To je mjesto izgubio tek ovih dana u korist Jadranke Kosor, nakon njezina obračuna s Ivom Sanaderom.

O Mesićevoj omiljenosti među hrvatskim biračima govore i njegove izborne pobjede.

Početkom 2000. godine Stipe Mesić relativno je uvjerljivo pobijedio Dražena Budišu, iza kojeg je - iako ne posve odlučno - stajala ondašnja pobjednička koalicija, koja je na trećesiječanjskim parlamentarnim izborima bila pomela Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Pet godina kasnije Mesić je deklasirao baš Jadranku Kosor iza koje je, barem teoretski, stajao u ono vrijeme moćni Sanaderov HDZ.

Glavne sastavnice Mesićevih pobjeda sasvim su razumljive.

Prvo, radi se o njegovu specifičnom osobnom nastupu, koji mnogima ide na živce, ali koji većina doživljava kao posve neodoljiv politički šarm: Stipe Mesić valjda je jedini hrvatski političar kojeg su voljeli i poštovali i glasači IDS-a i dobar dio glasača Hrvatske demokratske zajednice.

Drugo, Stipe Mesić bio je uistinu neovisan o političkim strankama.

Naime, kada se 2000. godine bio kandidirao za predsjednika, Mesić nije imao potporu ni jedne stranke.

Tehnički govoreći, Mesić jest bio član HNS-a, no ondašnje čelništvo Hrvatske narodne stranke o njegovu je političkom potencijalu imalo tako slabo mišljenje da Stipe Mesić, zbog niskog mjesta na izbornoj listi, čak nije uspio ući u Hrvatski sabor.

Treće, Mesić je, više simbolički, a katkad i stvarno, označavao ravnotežu snaga na hrvatskoj političkoj sceni.

Dvijetisućite godine, kada su na parlamentarnim izborima trijumfirali Račan i Budiša, hrvatski birači nisu htjeli da Budiša postane predsjednik Republike.

Pet godine poslije, dok je Sanaderov HDZ uvjerljivo vladao Hrvatskom, glasači su opet pokazali da ne žele da oba središnja mjesta vlasti budu na istoj strani.

Četvrto, Mesić je velik dio svoje omiljenosti dugovao populističkim intervencijama u politički život.

Od milijun takvih slučajeva, najpoznatiji je onaj kada se Mesić, u vrijeme američke invazije na Irak, pojavio na Hrvatskoj televiziji i održao govor u kojem je ustvrdio da Hrvatska vojska ni po koju cijenu neće sudjelovati u iračkoj operaciji: gotovo svi Hrvati, nezavisno od ideoloških podjela, podržali su svog predsjednika.

Ivica Račan dobio je mali živčani slom zbog Mesićeva govora, jer predsjednik Republike nije o svom protuameričkom istupu bio obavijestio premijera, koji se s Amerikancima već načelno dogovorio da Hrvatska pošalje satniju ili dvije u Irak.

Stipe Mesić bio je, naizgled, ultrapopularni predsjednik, koji je anticipirao i ispunjavao želje građana, naravno, u okvirima značajno smanjenih predsjedničkih ovlasti.

Stvarnost, ili barem značajni dio stvarnosti, značajno su drukčiji.

Točno je da je pojedine Mesićeve zasluge nemoguće osporiti.

To se, prije svega, odnosi na umirovljenje grupe generala Hrvatske vojske, koji su početkom dvijetisućitih zaprijetili vojnim udarom.

Riječ je o najvažnijem Mesićevu državničkom potezu uopće.

Nadalje, Mesić je pojedinim svojim istupima pokazao kako je kadar barem donekle nadzirati izvršnu vlast kada misli da je Vlada učinila nešto duboko pogrešno.

Mesićeva uloga u famoznoj aferi kamioni primjer je njegove uspješne kontrole Vladinih postupaka.

Nasuprot Mesićevoj popularnosti, i Mesićevim zaslugama, koje ne želimo osporavati, stoji činjenica da je Stjepan Mesić u mnogočemu duboko kompromitirao ulogu predsjednika Republike.

Ovdje valja početi od Mesićeva miljea.

Evo kako mi je jedan ugledni kolumnist Globusa prije šest ili sedam godina opisao večeru kod predsjednika Republike:

“Mesić me pozvao na večeru kod Željka Šelendića. To mjesto, gdje su me dovezli, izgledalo je kao kombinacija trijumfa malograđanskog, tranzicijskog ukusa, i mafijaške jazbine. Predsjednik je sa svim tim neobičnim ljudima, koji ne bi smjeli doći blizu jednom ozbiljnom šefu države, ne samo bio na Ti, nego se prema njima ponašao izrazito familijarno. Onda je, odjednom, izniknuo Puki, koji se s Mesićem pozdravio kao s najboljim prijateljem. Pa su njih trojica - Mesić, Puki i još jedan s kojim me nisu upoznali - najgorim kočijaškim rječnikom stali razgovarati o drugim hrvatskim političarima. Bio sam posve zgranut. Bilo mi je neugodno. Kada me predsjednik na kraju večere upitao da postanem njegov savjetnik, morao sam odbiti.”

Ova scena, koju mi je prepričao jedan veliki hrvatski pisac i feljtonist, karakteristična je za Mesićev društveni milje.

Predsjednik Republike družio se s političkim i društvenim polusvijetom, i u tom se društvu osjećao jako, jako dobro.

Doista je strašno što su pripadnici hrvatskog polusvijeta imali tako izravan pristup predsjedniku Republike.

Mesićev savjetnički milje nije bio mnogo dostojanstveniji od njegova privatnog kruga.

Stipe Mesić se, tko zna zašto, okružio s ekonomskim savjetnicima koji su redovito bili izazivali kaos u hrvatskom gospodarskom sustavu, i s političkim savjetnicima, čija su uvjerenja često dolazila u izravni sukob s hrvatskom državnom politikom.

Jedan od glavnih Mesićevih savjetnika, bivši novinar Tomislav Jakić, svojedobno je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju bio izjavio da Hrvatska ne bi trebala ući u NATO.

Mesićev utjecaj na obavještajne službe bio je osobito poguban u vrijeme Račanova premijerskog mandata, kada je predsjednik Republike u sam vrh državne sigurnosti bio instalirao osobne prijatelje članova zagrebačke kriminalne organizacije.

Takvom je kadrovskom politikom predsjednik Republike dubinski i dugoročno kompromitirao hrvatski sigurnosni sustav.

Kada je, pak, riječ o vanjskoj politici, Mesićeva je uloga ovdje dvojaka.

S jedne strane, Stjepan Mesić stekao je status poželjnog predstavnika Republike Hrvatske, koji jamči hrvatski državni antifašizam, i koji provodi detuđmanizaciju.

S druge strane, svojom sklonošću “nesvrstanim” zemljama, a osobito krajnje suspektnim državama - diktaturama, poput Libije i Kube, Mesić je dugoročno kontaminirao hrvatsku vanjsku politiku.

Antifašistička era Stipe Mesića, koja je počela prije otprilike dvije, najviše tri godine, jedno je od spornijih razdoblja u njegovoj državničkoj karijeri.

Nije, naravno, prijeporno što predsjednik Mesić inzistira na antifašističkim vrijednostima. Hrvatska se, nesumnjivo, mora reklamirati kao antifašistička država.

Sporno je, međutim, što je u svojoj aklamaciji antifašizma Mesić potpuno zaboravio na strašne zločine, koje su bili počinili hrvatski i jugoslavenski komunisti, i za koje nema baš nikakvog opravdanja.

U legitimnoj, ali neuravnoteženoj obrani antifašizma, Stipe Mesić je, nažalost, ispao pristran i duboko nepravedan.

Predsjednik Mesić još će dugo ostati simbolom detuđmanizacije Hrvatske, kao i završetka hrvatske tranzicije.

Stjepan Mesić, desetogodišnji predsjednik Republike Hrvatske, istodobno simbolizira i sve starinske hrvatske političke i svjetonazorske podjele i zablude.

Stjepan Mesić posljednji je veliki hrvatski političar iz devedesetih godina.

Valja se nadati da će, njegovim odlaskom, Hrvatska sa sebe sprati, barem dio, i barem simbolički, bezbrojne loše strane devedesetih.

Izdvajamo