Dok stari Zagreb nestaje pod gusjenicama Bandićevih bagera, nestaje i umire i “vlaškouličanski duh”, a sve se manje ljudi sjeća Građanskog, Ice Hitreca, Augusta Lešnika i ostalih velemajstora lopte, na “Koloniji”, ispod maksimirskog stadiona
Zvonimir Magdić vadi požutjele slike iz svojih ladica i s nevjerojatnom energijom ih prenosi na papir.
Rođen je 1930. godine, vrti se 78. godina i drži se one Krležine: “Najljepše godine su između sedamdesete i osamdesete.” Zvonimir Magdić, novinar Sportskih novosti i otac nogometnih fantazija, koji je branio istinu i klesao pleter hrvatskog sportskog novinarstva, koji nije brojio golove već “tunele”, “oksforde” i “sombrera”, autor je najčudnije nogometne filozofije. Nad njom se zgražaju nogometni treneri. Jednom je Tomislavu Iviću pokušao objasniti bit igre: “Dok lopta ulazi u gol, gubi se vrijeme za igru!?” Sjeća se svačega, čak i kad je Ćiro Blažević bio na prvom Dinamovom treningu, pa su se maksimirske bebice tužile da je “Bosanac pregrub”. Skinuo je Ćiro kopačke i igrao bos. Svačega se sjeća Zvonimir Magdić, a najviše one čuvene momčadi Građanskog (Glaser, Brozović, Dubac...)
U četvrtak, 10. travnja, promovirana je knjiga njegovih kolumni u Hrvatskom slovu. “Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa”. Biranim riječima je o “Amigu” i njegovom osebujnom stilu govorio Hrvoje Hitrec, čovjek koji je godinama u Sportskim novostima redigirao njegove tekstove i debelim flomasterom križao čitave pasuse. A Magdić se križao: “Jezuš Marija, Icek, kaj to delate?”. Zvonimir Magdić nije volio duge rečenice, on bi sve rekao u jednoj, jedinoj riječi!
Smisao za detalj
Prvi je od nas vidio Diega Maradonu u Beču, kad je Argentina “nakantala” Austriju 5-1 i kad se pojavio “mali zeleni”. Taj nadimak mu je priljepio upravo Zvonimir Magdić. Bili smo zajedno i na njegovom oproštaju, na stadionu Boca Juniors u Buenos Airesu. Da, Amigo je najviše volio Argentinu, Real Madrid, Dinamo i Hrvatsku. Vidio je prvu utakmicu hrvatske reprezentacije 2. travnja 1940. godine, kada su Hrvati isprašili Švicarce (4-0), a vidio je i prvu utakmicu protiv SAD-a u novoj Hrvatskoj.
| Nogometom smo odavno u Europi, ali Magdić vapi: Ljudi , kaj bumo mi tamo? |
Tako je set svojih kolumni počeo Zvonimir Magdić, a završio “velebnom pobjedom Bilićeve satnije”, kada su Hrvati Albionu skinuli gaće na Wembleyju!
“Godinama su Englezi povlačili ostatak svijeta za uši i tako je išlo sve do one ‘šestice’ mađarske lake konjice i Puskasa. Hrvatskih je 3-2 najveća pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa. S dubokim okusom bleiburške tragedije...”, napisao je Magdić. U njegovim tekstovima s izbrušenim smislom za detalj, s naočalama kroz koje se drukčije vidi nogomet, živi i duboka antipatija prema 45 izgubljenih godina u Jugoslaviji, ali i otpor prema Europi. Jer, Hrvatska je u nogometnom smislu odavno u Europi, ali Magdić vapi: “Ljudi, kaj bumo mi tamo?”Imao je svoje favorite, forsirao je nogometaše fine tehnike i ne znam jesu li ljepše bile finte Roberta Prosinečkog, Zvonimira Bobana ili Bajde Vukasa ili glagoli i pridjevi, kojima ih je slikao Amigo. Nikada nije padao u depresiju ako bi vidio loš centaršut, iako je znao zaspati na utakmici, ako “baš ničega nije bilo”. Uvijek je tražio magiju, nogometnu čaroliju. Najčešće ste ga mogli vidjeti na igralištima ispod maksimirskog juga, gdje su igrali klinci. Pamti kad je Cico Kranjčar imao deset, pamti i Niku Kranjčara sa deset. On je Ćiri Blaževiću upro prst u Bobana i Prosinečkog i vjerojatno je bio najsretniji čovjek, kada je “Veliki Žuti” otišao u Real Madrid, najdraži Magdićev klub.
“Vrtim se oko maksimirskih modrih, ali u mojim venama teče svjetski nogomet. S espanol rječnikom u džepu, ja sam s Di Stefanom, Peleom i Kocsisem, kod Kubale sam, ako treba, i doma. S Puskasem čak i na svadbi kod njegove Anike. Sjedio sam na četiri Mundiala i visio punih sedam desetljeća na nogometnim igralištima...” Od drvenih plotova purgerskih igrališta, do Bernabeua i Nou Campa...
Svjedok vremena
Obožavao je i tenis. Od Punčeca i Palade do Ivaniševića. Kada sam se nadobudno počeo baviti tim sportom i već drugog dana igrao sa Zajecom po janjetinu, Magdić me spustio na zemlju: “Najprije morate dvije godine vježbati na zidu, pa tek onda pokušajte odigrati prvi meč...” I zato u njegovim “bljeskovima i olujama hrvatskoga športa” ima i Balića i Vlašićke i Janice i starog Gipsa, njezinog vučitela. I zadnje pismo uz šampanjac njegovoj dragoj “pucici” Janici.
“Suze, zašto ne? Nek cure! Za kim? Za tobom, Janice. Svi su globusi, medalje i kante - doma. Pri hrvatskoj hiži...”
Ovo su samo fragmenti iz knjige “Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa” od svjedoka vremena, koji je vidio sve.
Od nogometaša Građanskog, koji su jedva izvukli živu glavu na peštanskom kolodvoru, kada su se na grad obrušili engleski bombarderi, koji je u doba Jugoslavije sa čežnjom gledao paragvajsku zastavu, jer je bila najsličnija hrvatskoj, koji stavlja Icu Hitreca i Štefa Bobeka na vrh piramide hrvatskog nogometa. Neki tvrde da se kod Amiga nogomet prestao igrati “kad je Lešnik zabio zadnji gol za Građanski”, negdje četrdesetpete. Nije točno, s divljenjem je pisao i o Luki Modriću.
Na kraju ću opet citirati Hrvoja Hitreca, koji je, govoreći o hrvatskoj nogometnoj budućnosti citirao Magdića, koji je ustao protiv regionalnih nogometnih liga: “Ne budimo opet guske u magli.” Na promociji “bljeskova i oluja” nedostajao je samo jedan lik iz Magdićevih kolumni. Ćiro Blažević nije došao...
Zdravka Mamića nisam vidio mjesecima. Zaobilazimo se! Kada sam ga uoči utakmice sa Zagrebom slučajno susreo na maksimirskim štengama, vidio sam izmučenog, starog čovjeka. Objasnio je:
- Popijemo li samo čašu vina, sutra će u novinama biti dvije stranice o meni! I zato vas izbjegavam... Oči su mu bile pune suza. - Gledao sam onu nogometnu čaroliju, koju su izveli Arsenal i Liverpool, a pogledajte ovo.
Polufinale Hrvatskog kupa i 2000 ljudi na Maksimiru. I zato se nemojte čuditi ako skončam ovdje, pod zapadnom tribinom... I doista, na stadionu je bilo jedva “dva soma”.
I užasno neraspoloženi navijači prema upravi, Mamiću i policiji. Navodno su organi reda zabranili unošenje transparenta “Ćustiću R.I.P. “ Nije demokratski na takav način gasiti osjećaje pa i neraspoloženje naroda.?
|
Mamić osamljen, tužan i očajan
|
Dinamu treba još bod da bi i teoretski postao prvakom. U zagrebačkim noćnim klubovima već su rezervirani stolovi, gdje će se slaviti novi naslov. Zdravko Mamić, vjerojatno će otići kući. Njegove bučne i neobuzdane proslave bodu javnost u oči, ali statistika kaže: Od 2000. godine, otkako je došao u klub Dinamo je pet puta bio prvakom, osvojio je četiri Kupa i tri Superkupa. Već šest godina je izvršni dopredsjednik, ali, zadnjih mjeseci u njemu više nema radosti. Jasno mu je; kad ode Luka Modrić, ugasit će se i san o velikom Dinamu, jer Dinamo ne može konkurirati čak ni europskim klubovima druge klase i osuđen je prodavati najbolje, a kupovati “bofl”.
I još nešto. Iza ove rečenice treba staviti upitnik, ali, vrlo se ozbiljno priča da su Mamiću “diskretno savjetovali da se povuče iz Dinama”.
|
S Modrićem ode i san o Dinamu
|
Slaven Bilić ima ozbiljan problem u reprezentativnoj obrani, osjeća se “propuh”. A na dvojicu najboljih obrambenih igrača ne može računati.
Igor Bišćan nije zainteresiran za igranje u nacionalnoj momčadi, a Dino Drpić je od ozbiljnog kandidata za reprezentaciju završio na klupi za rezerve.
Ne smeta me što šuti za novine, jer, novine ga nisu “mazile”. Kao ni publika, koja nakon svakog dobrog Drpićevog poteza ironično skandira: “Nives, Nives...” I sve to Drpića čini užasno nervoznim i stoga mu se u Varaždinu vjerojatno i dogodio onaj crveni karton...
Probudi se, Dino! Kratak je put od reprezentativca do rezervne klupe.
Ni pokušaj prodaje nije uspio, zbog grijeha iz prošlosti. Stranci ne kupuju samo nogometnu genijalnost, već i karakter, najbolji primjer je Ronaldinho.
Dino Drpić je i u privatnim problemima, ali - samo dobrom igrom u Dinamu i stjecanjem reprezentativnog statusa može se osloboditi tih “okova”, zbog kojih su stradali mnogi talenti. Još nije kasno, iako je rulet privlačna, kraljevska igra, ali i vražji izum...
|
Probudi se, Dino! Kratak je put do rezerve
|
Tomislav Židak