DRŽAVA PROTIV GENERALA

ANTE TOMIĆ General Džanko mora sam platiti svoju obranu u Haagu. Mora platiti jer je časno bio u ratu

Nećete vi znati Luku Džanka i njemu nije mrsko da ga ne znate. On živi skromno i povučeno. U penziji je, ali još čvrst, vitalan, vazda u nekom poslu. U rodnom Perkoviću obrađuje vinograd i goji svinje, a na Lastovu je komad golog krša, živu stijenu, na obronku jedne uvale macom zdrobio, raskrčio, posadio limun, lozu, smokvu i bugenviliju što se žarkim grimiznim cvjetovima uspinje po pročelju bijele dvokatnice.

U ljetnim mjesecima tu je kao u Europskom parlamentu. Vraćajući se s plaže, s mokrim ručnicima i napuhanom gumenom zvjeradi pod rukama, gosti se dovikuju na češkom, francuskom, njemačkom, engleskom, švedskom i španjolskom, i sa svima Luka razgovara, premda, po duši govoreći, nije talent za jezike.

- “Šta ovi govori?” okrene se razrogačeno nakon što je dobrih pet minuta strpljivo slušao uzrujani meket nekog Talijana.

- “Ubij me ako sam ga išta razumio”, priznam i ja poraženo, gledajući gdje su nam djeca da prevode.

Unatoč povremenom nerazumijevanju s domaćinima, gosti se iz godine u godinu vraćaju. Zaljube se u Lastovo i u Džankove i pričaju prijateljima kako su ljetovali u jednoga što ga u mjestu zbog nekog šašavog razloga zovu General. Rijetko tko od njih zna da je preplanuli i vitki muškarac, po izgledu ribar, kojega su obično viđali kako u ispranoj majici i šlapama ispred garaže, zamašćen motornim uljem, rastavlja motor brodice, jednom imao drugi život, da on zapravo i jest general.

Zapaljena uniforma

Luka Džanko ne voli mnogo pričati o tome. Gdjekad samo, kad se spusti noć, oglase zrikavci iz tamnih borova i leptirice ustrajno zalijeću u staklene lampe, kad se nakon večere pokupe drače komarči, arbuna i kantara, kore lubenica i ozobine grožđa, kad se papirnatim ubrusima obrišu masne ruke, s čačkalicama u zubima divanimo o starim vremenima, o Tuđmanu, Šušku, Bobetku, Praljku i Tuti, o Južnom bojištu, Bljesku i Oluji. Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju:

“Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”

A nije ih u selu bilo mnogo koji su dijelili njegov entuzijazam i nije se tome čuditi. Otpor jugoslavenskoj vojnoj sili tada se činio kao pustolovina nekolicine fantasta i očajnika s poluautomatskim oružjem. Pa i neki koji su Luki kasnije bili nadređeni još su oprezno vagali i premišljali se koje su nacionalnosti, puštajući telefone da zvone.

Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša. Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. Umirovljen je kratko nakon rata u činu general bojnika i otad otače vino, suši pršute i dočekuje goste na Lastovu, a rat mu ne nedostaje. Što bi tu normalnoj osobi, uostalom, i nedostajalo? Sretan si ako si se živ vratio svojima i ako si iz čitave te mučne i krvave zgode izašao čistog obraza.

Samo jednom u sve ove godine svega se temeljito sjetio i ispričao. Kad su ga početkom dvijetisućih haaški tužitelji sumnjičili za nekakve zločine. Hercegovački špijuni lukavo su zamislili uvaliti mu svoje gadosti, logore u Gabeli i Dretelju, no među hercegovačkim špijunima, znate i sami, sve go debil do debila i njihovi traljavi falsifikati uvjerljivo djeluju samo đacima nižih razreda osmoljetke, a i Luka je, osim toga, profesionalan i oprezan, sačuvao dnevnike i bilješke, sve zapovijedi i vojne karte.

Imao je, osim toga, za odvjetnika Nenada Bobana, koji je dobar dio njegova ratnog puta bio uza nj. O tome senzacionalnom tipu, Bobanu, pustahiji što je početkom rata zatvorio odvjetničku kancelariju da bi se išao tući s četnicima, počinio neke bezumno smione podvige na Južnom bojištu i stekao čin pukovnika koji nikad nije ušio na uniformu, pričat ću vam opširnije možda nekom drugom prilikom.

Tužba protiv države

Nekoliko mjeseci su se Džanko i Boban pripremali za razgovor s istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine, brižljivo su prošli tisuće stranica dokumenata, do tančine spremili obranu i puna dva dana odgovarali na pitanja, a kad je sve završilo, ovi su im samo mogli kazati:

“Gospodo, hvala vam lijepa.”

I nikada se poslije toga nisu javili. Ni pisma ni razglednice Luka Džanko iz Haaga više nije primio. Ma, ni da bi, bezobraznici, nazvali.

Bila je to, što ja znam, prva uspješna obrana nekog našeg časnika osumnjičenog za ratni zločin, prva pobjeda hrvatske stvari pred međunarodnim pravosuđem, ali hrvatskoj državi, tajanstveno zašto, nije bilo stalo do toga. Fućkalo joj se za Džankovu nedužnost. Dapače, kao da su nešto bili i mrzovoljni da ovaj nije zagnojio u reštu. Premda su se svi odgovorni, i u HDZ-u i u SDP-u, u suzama kleli i patriotska im prsa pomodrila od busanja kako će svi naši heroji imati najbolju pravnu pomoć koja se da kupiti na odvjetničkom tržištu, Nenad Boban svoju prvorazrednu uslugu rješavanja slučaja još u istražnom postupku nije mogao naplatiti.

Naposljetku je morao tužiti državu i u beskraj se to vuklo sve do Vrhovnog i Ustavnog suda. Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti.

Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima.

Sramotni epilog

Enivej, u sramotnom epilogu ove priče, prije tjedan dana, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Republici Hrvatskoj. Luka Džanko mora sam platiti svoju obranu, Bobanu je slavna Lijepa naša blokirala račun zbog tri stotine tisuća sudskih troškova, a generalov unuk bistro je rezimirao slučaj:

“Dide, je li ti to moraš platit zato što si bio u ratu? A oće li i drugi tako?”

U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.

U odgovoru na ovo pitanje krije se odgovor i na zagonetku s početka ovog teksta, kako vi ne znate za heroja Luku Džanka i zašto njemu nije mrsko da ga ne znate.

Izopačene su vrijednosti u ovoj zemlji naprosto takve da moraš biti bitanga da bi bio ugledan i viđen građanin.

Izdvajamo