Antonia Balek - zarobljena u kolicima, ali slobodnija od mnogih

SPLIT - Na­smi­ja­na i ve­dra, du­ho­vi­ta i pro­du­ho­vlje­na, naša je zla­tom ovjen­ča­na pa­ra­o­lim­pij­ka An­to­ni­ja Ba­lek spre­mna go­vo­ri­ti o li­je­pom, ali i o ru­žnom, jer u nje­nom je ži­vo­tu bi­lo i je­dnog i dru­gog na pre­tek.



- Ja sam ti bik po ho­ro­sko­pu, kad za­pnem, ne puštam - ra­zlo­ge svo­joj upor­no­sti tra­ži i u zvi­je­zda­ma, a maj­ka Cvi­ta tvr­di da je “ma­la ­garava” po­vu­kla na nju, prem­da se ­otac Ma­te, na­vi­knut na te­žak rad, s time ne bi slo­žio, jer je “­mala” i nje­go­ve ge­ne po­ku­pi­la. Ge­ni su u An­to­ni­ji­nom ži­vo­tu, pak, odi­gra­li tek je­dan dio, sve dru­go je bi­la pu­ka ne­sre­ća.



Do pe­tna­e­ste go­di­ne je zla­tna pa­ra­o­lim­pij­ka bi­la zdra­vo di­je­te, pu­no ener­gi­je, “i više ne­go joj je ­trebalo”, ­opet će maj­ka. Spor­tom se ba­vi­la, jer, ve­li, bio je to na­čin da iz se­be izba­ci višak ener­gi­je. A ta­da su li­je­čni­ci izašli s di­ja­gno­zom. An­to­ni­ja ima di­ja­be­tes ti­pa 1, ima as­tmu i Mor­bus ­Chron, bo­lest ko­ja po­la­ko izje­da cri­je­va. Au­to­i­mu­ni su­stav joj je u je­dnom tre­nu­tku ko­la­bi­rao, ali spor­tašica u ­njoj odbi­la je odu­sta­ti.



Na­u­či­la je se­bi do­zi­ra­ti in­zu­lin, uvi­jek ima­ti “­pumpicu” i pa­zi­ti što je­de, s tim se bo­le­sti­ma, ka­zu­je An­to­nia, mo­že kva­li­te­tno i do­bro ži­vje­ti, sa­mo je po­tre­bna di­sci­pli­na. Upr­kos di­ja­gno­za­ma, ži­vot joj se ko­tr­ljao da­lje, od spor­ta ni­je odu­sta­ja­la, ­tea kwon do, ju­do, full­con­tact, ­odmah na­kon ru­ko­me­ta, u me­đu­vre­me­nu stu­dij me­di­ci­ne, izvan­re­dno stu­dij pra­va.



Po­slje­dnje pr­ven­stvo u ­tae kwon dou po­se­bno pam­ti, bi­la je 1989., dvo­ra­na u Lo­ri, ta­da ra­tnoj lu­ci JRM-e, u pu­bli­ci sa­mo “­pitomci”, u fi­na­lu se bo­ri­la s na­tje­ca­te­lji­com iz Cr­ne Go­re. Ispro­vo­ci­ra­na na­ci­o­na­li­sti­čkim po­vi­ci­ma iz pu­bli­ke u je­dnom je tre­nu­tku pre­ki­nu­la bor­bu udar­cem iz full­con­ta­cta i no­ka­u­ti­ra­la pro­ti­vni­cu.



- Ma, to će me­ni uvi­jek bi­ti naj­dra­ža po­bje­da, prem­da sam do­bi­la traj­nu su­spen­zi­ju - ka­zu­je An­to­nia, ko­ja je se­dam go­di­na ra­di­la kao po­li­caj­ka, dok je ni­je su­sti­gla pr­va pro­me­tna ne­sre­ća.



Kao su­vo­za­či­ca je na­stra­da­la kra­jem 1999. ne­da­le­ko od Münc­he­na, ozli­jedila lum­bal­ni dio kra­lje­žni­ce, no ka­da je sta­la na no­ge - na­sta­vi­la je sa spor­tom, nje­nim na­či­nom da si po­mo­gne. A ta­da ko­bne 2002. do­ži­vlja­va još je­dnu pro­me­tnu ne­sre­ću, po­lo­mlje­nu i teško ozli­je­đe­nu odvo­de ju u Kli­ni­čki bol­ni­čki cen­tar ­Split.



Ta­mo su je li­je­čni­ci spa­si­li, ali je ni­su pro­bu­di­li. Na Odje­lu za in­ten­zi­vnu ­skrb u ko­mi je “odspavala” tri go­di­ne svo­jeg ži­vo­ta. Na tre­nu­tke je tr­za­je­vi­ma da­va­la si­gna­le, po­ne­kad se u bu­ni­lu bu­di­la, pa po­no­vno to­nu­la u ­mrak, ne vo­li se to­ga ni sje­ti­ti.



Odje­dnom ju je, ka­že, 2005. pro­bu­di­la zvo­nja­va.



- Sve oko me­ne tu­li i zvo­ni, tek sam po­sli­je sku­ži­la da je bi­la ri­ječ o ure­đa­ji­ma za pra­će­nje vi­tal­nih fun­kci­ja, na kre­ve­ti­ma do me­ne či­ni­lo mi se da su leševi, uhva­ti­la me pa­ni­ka, sta­la sam tr­ga­ti sa se­be pri­ka­če­ne ure­đa­je, str­ča­li se li­je­čni­ci, me­di­cin­sko oso­blje - sa­da se svo­jem bu­đe­nju iz tro­go­dišnje ko­me An­to­nia sla­tko smi­je. No, bi­lo je ga­dno, pri­zna­je. Sli­je­di­la je bor­ba za po­vra­tkom me­đu ži­ve, fi­zi­o­te­ra­pi­je, na­vi­ka­va­nje na na­pa­da­je guš­enja, upor­ni i ne­o­bjašnji­vi spa­zmi što joj, io­na­ko kr­hko, ti­je­lo po­put ka­ta­pul­ta izba­cu­ju iz ko­li­ca ili iz kre­ve­ta. I, naj­te­že od sve­ga, po­kušaj pri­hva­ća­nja či­nje­ni­ce da više ni­ka­da ne­će ho­da­ti...



U li­sto­pa­du 2007. po­kušala je tre­ni­ra­ti ba­ca­čke di­sci­pli­ne, po­kušala i uspje­la.



Sa­da je po­no­sna vla­sni­ca dvi­ju zla­tnih, olim­pij­skih me­da­lja, vla­sni­ca svjet­skih re­kor­da, sa­mo za nju je svi­ra­la “Li­je­pa naša” na sta­di­o­nu u Pe­kin­gu, sa­mo za nju, ali sa­da mno­gi tvr­de ka­ko su je oni stvo­ri­li, ka­ko su je oni do­ve­li tu ­gdje je.









Mala garava Antonija kao dijete pozira na motoru. Antonijini roditelji, koji žive u skromnim uvjetima u Kaštel Sućurcu, imaju nju i trojicu sinova.



S petnaest godina dijagnosticiran joj je dijabetes tipa 1, astma i Morbus Chron, bolest koja polako izjeda crijeva. No, od sporta nije odustajala: tae kwon do, džudo, full contact... Sve do prometne nesreće 2002.

Djeti njstvo

M ladost



A ni­su! Jer, u tre­nu­tku ka­da je ci­je­la Hr­vat­ska sla­vi, ka­da joj se nu­de nov­ča­ne na­gra­de, ka­da je no­vi­na­ri sa­li­je­ću pi­ta­nji­ma, a fo­to­re­por­te­ri bli­ce­vi­ma - An­to­ni­ja pam­ti da­ne ka­da je obi­ja­la vra­ta grad­skih po­gla­va­ra mo­le­ći fi­nan­cij­sku po­moć, pam­ti ka­ko joj je ­HZZO ­odbio da­ti or­to­ped­ske ci­pe­le, jer - što će joj kad ne ho­da (!?), je­di­no An­to­nia zna ka­ko je nje­noj maj­ci, nje­noj ne­vje­sti, bra­ći, ko­ji je pre­no­se u ka­du, ko­ji je ku­pa­ju, ko­ji joj mi­je­nja­ju pe­le­ne, ­iste one ko­je mo­že po­trošiti dvi­je na dan, jer više ­HZZO ne po­kri­va, sa­mo An­to­nia zna ka­ko je sva­ki tje­dan da­na pla­ća­ti 150 ku­na za oba­ve­zan li­jek, ka­ko je ku­po­va­ti va­te, ga­ze, lon­si­o­ne, de­cu­bi­tus ma­sti, sa­mo ona zna ko­li­ko je dug put od Kaštel Su­ćur­ca do Spli­ta, za zdra­ve tra­je de­set mi­nu­ta, za nju sa­ti­ma...



- Sve se mo­že kad se ho­će - i da­lje sa ­smiješkom tvr­di An­to­nia, kr­hka i li­je­pa, za­ro­blje­na u ko­li­ci­ma, a slo­bo­dni­ja od mno­gih.

Milena Budimir/EPEHA
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. lipanj 2026 15:00