Gozal je rođena 1983. u Moynaku, selu u najsiromašnijem dijelu siromašne uzbečke autonomne regije, posve neizgovorljiva imena - Karakalpakstan.
Njezin je djed bio kapetan ribarske brodice, rođen na istom mjestu ali nekih 70 godina prije, i kad su njemu bile 23, isti je taj Moynak bio među bogatijim mjestima u siromašnom sovjetskom Uzbekistanu.
Gozal pamti da joj je baka - koju je djed ostavio ranih sedamdesetih, desetak godina prije nego što se ona uopće rodila, i otišao ribariti na Baltik skupa s još nekoliko tisuća sugrađana - pričala kako je Moynak nekoć bio pravi socijalistički grad: imao je veliku vijećnicu, po nekoliko vatrogasnih i domova kulture, gradski muzej, biste svojih heroja postavljene duž glavne šetnice, goleme tvorničke pogone u predgrađu, gimnaziju i uređena sportska igrališta, desetak autobusnih veza na dan sa susjednim naseljima i golemu ribarsku luku, drugu po veličini na Aralskom jezeru.
Djevojka je vidjela tek tragove tog vremena, i to na par fotografija što ih baka čuva u ladici s dokumentima, ispod televizora, s djedovim pismima i praznom kutijom za nakit. Jezero nije vidjela nikad.
Djed je, pričali su joj, obožavao "ići u ribe": počeo je kao dječak, mali od palube, ali se svojski trudio i već je u njezinoj dobi postao kapetan. Plovio je Aralskim jezerom i lovio ribu za tvornicu koja je zapošljavala još 60.000 njegovih drugova i sumještana. Baku je upoznao na proslavi Prvog maja 1946. a Gozalina se majka rodila već u siječnju '47. Kad ju je Gozal nedavno pitala zašto je ostala u Moynaku, majka joj je odgovorila da se zaljubila u njezina oca, zaposlila se u općini i nije ni pomišljala da bi joj se rodni grad pred očima mogao prometnuti u ovako zagađeno i zapušteno selo. Kad je, pak, primijetila da se to događa, njoj je bilo prekasno ili prekomotno za odlazak, ali je zato Gozal već sa šest godina upisala na tečaj engleskog.
Jedan od većih problema putnicima koji dođu u Moynak jest pronaći nekog tko o povijesti i sadašnjosti grada umije govoriti na bilo kojem jeziku, osim uzbečkom ili karakalpačkom, lokalnom dijalektu koji se očuvao unatoč općoj rusifikaciji. Oni koji su govorili ruski odselili su se odavno, uoči i nakon raspada SSSR-a.
Na Gozal nas je uputila simpatična starica, Mjuša, koja živi od toga što peterosobnu kuću s desetak ležaja iznajmljuje članovima raznih ekoloških i zdravstvenih nevladinih organizacija te rijetkim avanturistima koji se za Moynak zanimaju iz kurioziteta.
Koliko se može primujetiti po propagandnim lecima razasutim po predsoblju, najčešći su gosti iz Medecines Sans Frontieresa, Međunarodnog crvenog križa te brojnih ekoudruga iz raznih krajeva svijeta. S ono malo ruskog koliko znamo i mi i Mjuša uspjeli smo dogovoriti što da nam spremi za večeru i usput je pitali zna li gdje stanuje Sergej Lipatovič, bivši lučki kapetan s kojim je prije nekoliko godina o katastrofi Aralskog jezera razgovarala dopisnica magazina Time.
- Umro je nedavno. Od tuberkuloze - odgovara sa smiješkom kao da je drug Lipatovič otputovao na krstarenje Mediteranom, i nastavlja: - Ovdje ima mnogo tuberkuloze. I kod djece. Zato su moja djeca i otišla, a ja sam ostala sama u ovolikoj kući... Mudra se žena sjetila da je može iznajmljivati i danas od toga posve solidno preživljava: spavanje i doručak naplaćuje pet dolara po osobi, plus po dolar za večeru, i kad joj dođu grupice liječnika, znanstvenika ili istraživača zaradi i do stotinu, pa i dvije dolara na mjesec. Istina, zimi više ne dolazi gotovo nitko, ali ona ne troši puno: novac koji zaradi u nekoliko ljetnih mjeseci pravilno rasporedi na ostatak godine, a bude li viška - pošalje ga djeci u Nukus.
Nukus, glavni grad Karakalpakstana, jedine autonomne regije u Uzbekistanu, san je svakog djeteta rođenog u Moynaku u posljednja dva desetljeća. I premda je iz perspektive prosječnog zapadnjaka Nukus tek malo manja zabit od Moynaka, za njih je taj grad - pojam blagostanja. Ponajprije, tamo je regionalno sveučilište i tko ga uspije završiti nastoji se uhljebiti u golemom regionalnom birokratskom aparatu. Oni ambiciozniji pokušavaju se zaposliti u kakvoj stranoj međunarodnoj organizaciji kojih u Uzbekistanu, zbog autokratskog režima predsjednika Ismaila Karimova, i nema baš mnogo, a najsretniji su oni kojima pođe za rukom diplomirati medicinu. Ako, k tome, specijaliziraju onkologiju, u Karakalpakstanu imaju posla za cijeli život.
Više nego od tuberkuloze, naime, priča domaćica čiji je sin liječnik u Nukusu, u Moynaku i okolnim mjestima umire se od raka. Smrtnost novorođenčadi među najvišima je u svijetu - od bolesti umire svako deseto dijete, a podosta ih se rađa i s nekim oblikom tjelesnog ili psihičkog oštećenja.
- Za sve je kriv pamuk - govori Mjuša i, iako bismo od nje mogli iz prve ruke čuti kako je ribarska luka od koje su živjele stotine tisuća ljudi postala prašnjavo pustinjsko selo s tri tisuće duša, jezična je barijera prevelika, čega je i sama svjesna pa nam daje adresu Gozal - djevojke koja upravo zato što joj je majka bila toliko dalekovidna da je još kao curicu upiše na tečaj engleskog danas zarađuje pomažući došljacima u snalaženju.
Tek kad čovjek krene hodati s jednog kraja "sela" na drugi, shvati da je ovo ipak nekoć bio grad. Do kuće u kojoj stanuje Gozal hodali smo nekoliko kilometara, uzalud tražeći bilo kakav oblik javnog prijevoza. Osim par magarećih zaprega i dva, tri pijana biciklista nismo vidjeli nikoga. Duž glavne ulice na rasvjetnim stupovima umjesto žarulja stoje izblijedjeli sovjetski propagandni plakati: ruke koje drže kap vode, željezne slavine iz kojh teče "izvor života", razdragani narod koji maše mornarima na brodu…
Zašto nitko nije uklonio te postere bilo je prvo što smo pitali Gozal koju smo zatekli kako u dvorištu sjedi na metalnom kosturu starog kreveta i prebire rižu. Nismo je puno iznenadili, navikla je da k njoj dolazi većina stranaca - iako su joj tek 23 godine, nedavno se zaposlila u mjesnoj školi kao učiteljica engleskog, a priču o nestanku Aralskog jezera i svim posljedicama tog ekocida već govori naizust.
Dok hodamo prema bivšoj luci, Gozal prepričava kronologiju propasti Arala, a time i Moynaka: - Jezero se počelo isušivati još 60-ih godina, iako su prvi irigacijski kanali iskopani 30-ak godina ranije. Rusi su odlučili ovdje uzgajati pamuk i kad su vidjeli da im to uspijeva, više nisu marili za rijeke. Kopali su i kopali, a kako je tlo pjeskovito i temperature visoke, voda im je curila na sve strane: tonula je u pijesak i isparavala. Prema nekim računicama, od 30 do 70 posto vode skrenute u sustave za navodnjavanje zapravo je nestajalo prije nego bi i stiglo do plantaža. Čak i danas uzbečke vlasti priznaju da svega 12 posto ukupnog irigacijskog sustava funkcionira kako treba, odnosno bez nepotrebnih gubitaka.
Ideja o skretanju tokova rijeka Amu-Darje i Sir-Darje - jedinih dviju rijeka koje presijecaju srednjoazijske pustinje - rodila se u glavama sovjetskih birokrata. U ministarstvu vodoprivrede SSSR-a radila su dva milijuna ljudi. - U cijeloj priči oko nestanka Aralskog jezera - govori Gozal - najnevjerojatnije i jest što se to nije dogodilo slučajno ili iz nemara, nego strateški i promišljeno. Sovjetski su inženjeri znali da će se jezero isušiti. Smatrali su ga 'greškom prirode', nije im bilo jasno što će tolika, po njima beskorisna, količina vode usred pustinje kad se tom vodom može uzgajati pamuk.
U svega 50 godina jezero je izgubilo više od 60 posto površine i oko 80 posto zapremine, a od 1987. podijeljeno je na veće, južno, Aralsko jezero koje se nalazi na teritoriju Uzbekistana a vodom ga napaja rijeka Amu-Darja i manje ili sjeverno Aralsko jezero koje pripada Kazahstanu, a puni ga Sir-Darja. Političkim dogovorom dviju država odlučeno je da će se manje sjeverno jezero pokušati spasiti gradnjom brane, dok će se južno - koje je trostruko veće, pa je utoliko skuplje njegovo očuvanje - prepustiti sudbini, odnosno nestajanju. Prema sadašnjim procjenama, zapadni dio južnog jezera nestat će za desetak godina, a ostatak u sljedeća dva desetljeća.
Da se Sovjetski Savez nije raspao, možda bi se realizirao i sljedeći korak što su ga u ministarstvu vode smislili kao odgovor na potpuni nestanak Aralskog jezera. U Moskvi se, naime, još čuvaju nacrti za probijanje dvije i pol tisuće kilometara dugog kanala kojim bi se voda iz sibirskih rijeka skretala prema srednjoj Aziji , ali ne da bi se ponovno napunio Aral, već da bi se uzgojilo još više pamuka!
- Ne znam jesu li ti ruski inženjeri bili svjesni da će nestanak Aralskog jezera uzrokovati klimatske promjene, koje će upropastiti ne samo ekonomiju i demografiju čitavog kraja nego i zdravlje svih nas - ogorčeno priča Gozal gazeći meki pijesak zatrovan solju, pesticidima i ostacima biološkog oružja koje je sovjetska vojska gotovo pola stoljeća testirala u tajnom laboratoriju na jednom od aralskih otočića.
Klimatske promjene o kojima govori očituju se u sve hladnijim zimama i sve toplijim ljetima, jer je jezero veličine Irske, dok je postojalo, bilo glavni klimatski modifikator između hladnih sibirskih vjetrova i vruće pustinje. Otkako je svedeno na trećinu nekadašnje površine, voda sve brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja oaza nepovratno se pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju. Olujni vjetrovi, k tome, raznose otrovni pijesak po zdravim nasadima i truju čak i ono malo hrane što uspiju uzgojiti lokalni poljoprivrednici, a zbog nestanka pojedinih biljaka ugroženo je i stočarstvo jer stoka više nema hrane.
Vodu iz vodovoda, kaže Gozal, većina stanovnika više ne koristi ni za pranje rublja. Kad smo kod Mjuše krenuli oprati ruke, zaprepastila nas je gustoća i tamno žuta boja tekućine koja je potekla iz slavine. Nije bila ni nalik vodi. Zahvaljujući francuskoj donaciji i subvencijama lokalne i državne vlasti 100 litara vode plaćaju 30 suma, što je oko 15 lipa. Cijena se čini niskom, ali Gozal tvrdi da u selu ima staraca koji si ni to ne mogu priuštiti pa riskiraju kožna oboljenja tuširajući se u zatrovanoj vodi i noseći u njoj "opranu" odjeću.
O devastiranoj ekonomiji svjedoče, pak, kosturi davno nasukanih ribarskih brodova što i danas stoje usred pustinje, kao morbidni spomenici ekocidu i planskoj komunističkoj ekonomiji, a u daljini se naziru i ostaci tvorničkih pogona kojima se mještani ne približavaju, kao da se u tom armiranobetonskom groblju krije neko opako prokletstvo.
- Bilo je ideja da se u bivšoj tvornici napravi neki centar za mlade, ali onda su Francuzi tamo napravili destileriju jer su ljudi počeli umirati od zatrovane vode, a i mladi su se uglavnom odselili - priča Gozal koja priznaje da ponekad u suton zna sama došetati do brodova, uspeti se na koju od paluba i maštati o tome da otplovi iz Moynaka. Sjedamo uz nju na pramac broda Karakalpakija i gledamo u pješčano more - najbliža obala udaljena je stotinjak kilometara. Prizor je toliko nadrealan da ga je teško prispodobiti bilo čemu nama znanom. - I ja ću otići - kaže Gozal zamišljeno gledajući prema horizontu. - Moynak će za dva do tri desetljeća progutati slana pustinja, a za 50 godina malo tko će se sjećati da je ikada i postojao...
Na to nismo imali što reći. Šteta je nepopravljiva: jezero će nestati, kao što je nestao i grad, a pustinja će uskoro progutati i ono što je od grada preostalo.
Priča o Gozal, Moynaku i Aralu nema namjeru izazvati paniku niti kakav novi međuetnički sukob, ali nakon što su nedavno vlasti Republike Srpske objavile da na pritokama Neretve planiraju sagraditi dvadesetak hidroelektrana i time oslabiti dotok vode u rijeku, nije naodmet podsjetiti što se sve može dogoditi kad se čovjek prirodi uplete u posao.
1960. - 1970. u Aralsko jezero ulijeva se 20 do 50 kubičnih kilometara manje vode nego ranije i razina vode spušta se za oko 20 centimetara na godinu
1968. sovjetski inženjeri izjavljuju kako je svima jasno "da je isparavanje Aralskog jezera neizbježno", ali da se proizvodnja pamuka u Uzbekistanu udvostručila
1980. ribarska industrija preselila se iz luka Moynak i Aral na obale Baltika, a sovjetske vlasti mještane uvjeravaju da će se jezero vratiti jer je posrijedi "prirodni ciklus plime i oseke"
1980. - 1990. razina vode u Aralskom jezeru spušta se za 80 do 90 centimetara godišnje, a tlo koje je nekoć prekrivala voda pretvara se u otrovnu slanu pustinju
1998. Aralsko jezero smanjilo se za trećinu i umjesto četvrtog po veličini jezera u svijetu, palo je na osmo mjesto
2003. vlasti Uzbekistana i Kazahstana dogovaraju gradnju brane kojom bi se sačuvao samo sjeverni, manji dio jezera
2006. Uzbekistan je treća zemlja po proizvodnji i izvozu pamuka u svijetu
Željka Matković
Njezin je djed bio kapetan ribarske brodice, rođen na istom mjestu ali nekih 70 godina prije, i kad su njemu bile 23, isti je taj Moynak bio među bogatijim mjestima u siromašnom sovjetskom Uzbekistanu.
Gozal pamti da joj je baka - koju je djed ostavio ranih sedamdesetih, desetak godina prije nego što se ona uopće rodila, i otišao ribariti na Baltik skupa s još nekoliko tisuća sugrađana - pričala kako je Moynak nekoć bio pravi socijalistički grad: imao je veliku vijećnicu, po nekoliko vatrogasnih i domova kulture, gradski muzej, biste svojih heroja postavljene duž glavne šetnice, goleme tvorničke pogone u predgrađu, gimnaziju i uređena sportska igrališta, desetak autobusnih veza na dan sa susjednim naseljima i golemu ribarsku luku, drugu po veličini na Aralskom jezeru.
Djevojka je vidjela tek tragove tog vremena, i to na par fotografija što ih baka čuva u ladici s dokumentima, ispod televizora, s djedovim pismima i praznom kutijom za nakit. Jezero nije vidjela nikad.
Djed je, pričali su joj, obožavao "ići u ribe": počeo je kao dječak, mali od palube, ali se svojski trudio i već je u njezinoj dobi postao kapetan. Plovio je Aralskim jezerom i lovio ribu za tvornicu koja je zapošljavala još 60.000 njegovih drugova i sumještana. Baku je upoznao na proslavi Prvog maja 1946. a Gozalina se majka rodila već u siječnju '47. Kad ju je Gozal nedavno pitala zašto je ostala u Moynaku, majka joj je odgovorila da se zaljubila u njezina oca, zaposlila se u općini i nije ni pomišljala da bi joj se rodni grad pred očima mogao prometnuti u ovako zagađeno i zapušteno selo. Kad je, pak, primijetila da se to događa, njoj je bilo prekasno ili prekomotno za odlazak, ali je zato Gozal već sa šest godina upisala na tečaj engleskog.
Jedan od većih problema putnicima koji dođu u Moynak jest pronaći nekog tko o povijesti i sadašnjosti grada umije govoriti na bilo kojem jeziku, osim uzbečkom ili karakalpačkom, lokalnom dijalektu koji se očuvao unatoč općoj rusifikaciji. Oni koji su govorili ruski odselili su se odavno, uoči i nakon raspada SSSR-a.
Na Gozal nas je uputila simpatična starica, Mjuša, koja živi od toga što peterosobnu kuću s desetak ležaja iznajmljuje članovima raznih ekoloških i zdravstvenih nevladinih organizacija te rijetkim avanturistima koji se za Moynak zanimaju iz kurioziteta.
Koliko se može primujetiti po propagandnim lecima razasutim po predsoblju, najčešći su gosti iz Medecines Sans Frontieresa, Međunarodnog crvenog križa te brojnih ekoudruga iz raznih krajeva svijeta. S ono malo ruskog koliko znamo i mi i Mjuša uspjeli smo dogovoriti što da nam spremi za večeru i usput je pitali zna li gdje stanuje Sergej Lipatovič, bivši lučki kapetan s kojim je prije nekoliko godina o katastrofi Aralskog jezera razgovarala dopisnica magazina Time.
- Umro je nedavno. Od tuberkuloze - odgovara sa smiješkom kao da je drug Lipatovič otputovao na krstarenje Mediteranom, i nastavlja: - Ovdje ima mnogo tuberkuloze. I kod djece. Zato su moja djeca i otišla, a ja sam ostala sama u ovolikoj kući... Mudra se žena sjetila da je može iznajmljivati i danas od toga posve solidno preživljava: spavanje i doručak naplaćuje pet dolara po osobi, plus po dolar za večeru, i kad joj dođu grupice liječnika, znanstvenika ili istraživača zaradi i do stotinu, pa i dvije dolara na mjesec. Istina, zimi više ne dolazi gotovo nitko, ali ona ne troši puno: novac koji zaradi u nekoliko ljetnih mjeseci pravilno rasporedi na ostatak godine, a bude li viška - pošalje ga djeci u Nukus.
Nukus, glavni grad Karakalpakstana, jedine autonomne regije u Uzbekistanu, san je svakog djeteta rođenog u Moynaku u posljednja dva desetljeća. I premda je iz perspektive prosječnog zapadnjaka Nukus tek malo manja zabit od Moynaka, za njih je taj grad - pojam blagostanja. Ponajprije, tamo je regionalno sveučilište i tko ga uspije završiti nastoji se uhljebiti u golemom regionalnom birokratskom aparatu. Oni ambiciozniji pokušavaju se zaposliti u kakvoj stranoj međunarodnoj organizaciji kojih u Uzbekistanu, zbog autokratskog režima predsjednika Ismaila Karimova, i nema baš mnogo, a najsretniji su oni kojima pođe za rukom diplomirati medicinu. Ako, k tome, specijaliziraju onkologiju, u Karakalpakstanu imaju posla za cijeli život.
Više nego od tuberkuloze, naime, priča domaćica čiji je sin liječnik u Nukusu, u Moynaku i okolnim mjestima umire se od raka. Smrtnost novorođenčadi među najvišima je u svijetu - od bolesti umire svako deseto dijete, a podosta ih se rađa i s nekim oblikom tjelesnog ili psihičkog oštećenja.
- Za sve je kriv pamuk - govori Mjuša i, iako bismo od nje mogli iz prve ruke čuti kako je ribarska luka od koje su živjele stotine tisuća ljudi postala prašnjavo pustinjsko selo s tri tisuće duša, jezična je barijera prevelika, čega je i sama svjesna pa nam daje adresu Gozal - djevojke koja upravo zato što joj je majka bila toliko dalekovidna da je još kao curicu upiše na tečaj engleskog danas zarađuje pomažući došljacima u snalaženju.
Tek kad čovjek krene hodati s jednog kraja "sela" na drugi, shvati da je ovo ipak nekoć bio grad. Do kuće u kojoj stanuje Gozal hodali smo nekoliko kilometara, uzalud tražeći bilo kakav oblik javnog prijevoza. Osim par magarećih zaprega i dva, tri pijana biciklista nismo vidjeli nikoga. Duž glavne ulice na rasvjetnim stupovima umjesto žarulja stoje izblijedjeli sovjetski propagandni plakati: ruke koje drže kap vode, željezne slavine iz kojh teče "izvor života", razdragani narod koji maše mornarima na brodu…
Zašto nitko nije uklonio te postere bilo je prvo što smo pitali Gozal koju smo zatekli kako u dvorištu sjedi na metalnom kosturu starog kreveta i prebire rižu. Nismo je puno iznenadili, navikla je da k njoj dolazi većina stranaca - iako su joj tek 23 godine, nedavno se zaposlila u mjesnoj školi kao učiteljica engleskog, a priču o nestanku Aralskog jezera i svim posljedicama tog ekocida već govori naizust.
Dok hodamo prema bivšoj luci, Gozal prepričava kronologiju propasti Arala, a time i Moynaka: - Jezero se počelo isušivati još 60-ih godina, iako su prvi irigacijski kanali iskopani 30-ak godina ranije. Rusi su odlučili ovdje uzgajati pamuk i kad su vidjeli da im to uspijeva, više nisu marili za rijeke. Kopali su i kopali, a kako je tlo pjeskovito i temperature visoke, voda im je curila na sve strane: tonula je u pijesak i isparavala. Prema nekim računicama, od 30 do 70 posto vode skrenute u sustave za navodnjavanje zapravo je nestajalo prije nego bi i stiglo do plantaža. Čak i danas uzbečke vlasti priznaju da svega 12 posto ukupnog irigacijskog sustava funkcionira kako treba, odnosno bez nepotrebnih gubitaka.
Ideja o skretanju tokova rijeka Amu-Darje i Sir-Darje - jedinih dviju rijeka koje presijecaju srednjoazijske pustinje - rodila se u glavama sovjetskih birokrata. U ministarstvu vodoprivrede SSSR-a radila su dva milijuna ljudi. - U cijeloj priči oko nestanka Aralskog jezera - govori Gozal - najnevjerojatnije i jest što se to nije dogodilo slučajno ili iz nemara, nego strateški i promišljeno. Sovjetski su inženjeri znali da će se jezero isušiti. Smatrali su ga 'greškom prirode', nije im bilo jasno što će tolika, po njima beskorisna, količina vode usred pustinje kad se tom vodom može uzgajati pamuk.
U svega 50 godina jezero je izgubilo više od 60 posto površine i oko 80 posto zapremine, a od 1987. podijeljeno je na veće, južno, Aralsko jezero koje se nalazi na teritoriju Uzbekistana a vodom ga napaja rijeka Amu-Darja i manje ili sjeverno Aralsko jezero koje pripada Kazahstanu, a puni ga Sir-Darja. Političkim dogovorom dviju država odlučeno je da će se manje sjeverno jezero pokušati spasiti gradnjom brane, dok će se južno - koje je trostruko veće, pa je utoliko skuplje njegovo očuvanje - prepustiti sudbini, odnosno nestajanju. Prema sadašnjim procjenama, zapadni dio južnog jezera nestat će za desetak godina, a ostatak u sljedeća dva desetljeća.
Kraj za 20 godinaAralsko je jezero nekoć bilo četvrto po veličini u svijetu (iza Kaspijskog, Gornjeg jezera u sjevernoj Americi i Viktorijina jezera u Africi), a njegova je površina bila oko 68.000 četvornih kilometara - koliko je, primjerice, velika Irska. Okruženo dvjema golemim pustinjama, sadržavalo je oko 1100 kubnih kilometara vode i bilo dom za više od 70 vrsta sisavaca (danas ih je 20-ak), 300 vrsta ptica (nestalo ih je više od 200), a od 178 vrsta riba opstalo je manje od 30.
|
Da se Sovjetski Savez nije raspao, možda bi se realizirao i sljedeći korak što su ga u ministarstvu vode smislili kao odgovor na potpuni nestanak Aralskog jezera. U Moskvi se, naime, još čuvaju nacrti za probijanje dvije i pol tisuće kilometara dugog kanala kojim bi se voda iz sibirskih rijeka skretala prema srednjoj Aziji , ali ne da bi se ponovno napunio Aral, već da bi se uzgojilo još više pamuka!
- Ne znam jesu li ti ruski inženjeri bili svjesni da će nestanak Aralskog jezera uzrokovati klimatske promjene, koje će upropastiti ne samo ekonomiju i demografiju čitavog kraja nego i zdravlje svih nas - ogorčeno priča Gozal gazeći meki pijesak zatrovan solju, pesticidima i ostacima biološkog oružja koje je sovjetska vojska gotovo pola stoljeća testirala u tajnom laboratoriju na jednom od aralskih otočića.
Klimatske promjene o kojima govori očituju se u sve hladnijim zimama i sve toplijim ljetima, jer je jezero veličine Irske, dok je postojalo, bilo glavni klimatski modifikator između hladnih sibirskih vjetrova i vruće pustinje. Otkako je svedeno na trećinu nekadašnje površine, voda sve brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja oaza nepovratno se pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju. Olujni vjetrovi, k tome, raznose otrovni pijesak po zdravim nasadima i truju čak i ono malo hrane što uspiju uzgojiti lokalni poljoprivrednici, a zbog nestanka pojedinih biljaka ugroženo je i stočarstvo jer stoka više nema hrane.
Vodu iz vodovoda, kaže Gozal, većina stanovnika više ne koristi ni za pranje rublja. Kad smo kod Mjuše krenuli oprati ruke, zaprepastila nas je gustoća i tamno žuta boja tekućine koja je potekla iz slavine. Nije bila ni nalik vodi. Zahvaljujući francuskoj donaciji i subvencijama lokalne i državne vlasti 100 litara vode plaćaju 30 suma, što je oko 15 lipa. Cijena se čini niskom, ali Gozal tvrdi da u selu ima staraca koji si ni to ne mogu priuštiti pa riskiraju kožna oboljenja tuširajući se u zatrovanoj vodi i noseći u njoj "opranu" odjeću.
O devastiranoj ekonomiji svjedoče, pak, kosturi davno nasukanih ribarskih brodova što i danas stoje usred pustinje, kao morbidni spomenici ekocidu i planskoj komunističkoj ekonomiji, a u daljini se naziru i ostaci tvorničkih pogona kojima se mještani ne približavaju, kao da se u tom armiranobetonskom groblju krije neko opako prokletstvo.
- Bilo je ideja da se u bivšoj tvornici napravi neki centar za mlade, ali onda su Francuzi tamo napravili destileriju jer su ljudi počeli umirati od zatrovane vode, a i mladi su se uglavnom odselili - priča Gozal koja priznaje da ponekad u suton zna sama došetati do brodova, uspeti se na koju od paluba i maštati o tome da otplovi iz Moynaka. Sjedamo uz nju na pramac broda Karakalpakija i gledamo u pješčano more - najbliža obala udaljena je stotinjak kilometara. Prizor je toliko nadrealan da ga je teško prispodobiti bilo čemu nama znanom. - I ja ću otići - kaže Gozal zamišljeno gledajući prema horizontu. - Moynak će za dva do tri desetljeća progutati slana pustinja, a za 50 godina malo tko će se sjećati da je ikada i postojao...
Na to nismo imali što reći. Šteta je nepopravljiva: jezero će nestati, kao što je nestao i grad, a pustinja će uskoro progutati i ono što je od grada preostalo.
Priča o Gozal, Moynaku i Aralu nema namjeru izazvati paniku niti kakav novi međuetnički sukob, ali nakon što su nedavno vlasti Republike Srpske objavile da na pritokama Neretve planiraju sagraditi dvadesetak hidroelektrana i time oslabiti dotok vode u rijeku, nije naodmet podsjetiti što se sve može dogoditi kad se čovjek prirodi uplete u posao.
1960. - 1970. u Aralsko jezero ulijeva se 20 do 50 kubičnih kilometara manje vode nego ranije i razina vode spušta se za oko 20 centimetara na godinu
1968. sovjetski inženjeri izjavljuju kako je svima jasno "da je isparavanje Aralskog jezera neizbježno", ali da se proizvodnja pamuka u Uzbekistanu udvostručila
1980. ribarska industrija preselila se iz luka Moynak i Aral na obale Baltika, a sovjetske vlasti mještane uvjeravaju da će se jezero vratiti jer je posrijedi "prirodni ciklus plime i oseke"
1980. - 1990. razina vode u Aralskom jezeru spušta se za 80 do 90 centimetara godišnje, a tlo koje je nekoć prekrivala voda pretvara se u otrovnu slanu pustinju
1998. Aralsko jezero smanjilo se za trećinu i umjesto četvrtog po veličini jezera u svijetu, palo je na osmo mjesto
2003. vlasti Uzbekistana i Kazahstana dogovaraju gradnju brane kojom bi se sačuvao samo sjeverni, manji dio jezera
2006. Uzbekistan je treća zemlja po proizvodnji i izvozu pamuka u svijetu
KRONOLOGIJA1930. prvi ruski bageri kopaju irigacijski kanal od rijeke Amu-Darje prema pustinji. Iako su gubici vode na nekim mjestima veći i od 70 posto, prinosi pamuka rastu i Sovjeti odlučuju širiti plantaže
|
Željka Matković